Sergej Aleksandrovič Jesenjin, jedan od najvećih pjesnika Rusije i svijeta, fizički, završio je svoj kratki život u sobi broj pet hotela "Angleter", u tadašnjem Lenjingradu, prije tačno sto godina, 28. decembra 1925. godine.
"Doviđenja, druže, doviđenja", stihovi su njegove pjesme navodno napisane krvlju neposredno pred smrt, koji su poslužili kao alibi sovjetskim vlastima o njegovom samoubistvu. Istraživači pjesnikovog djela, međutim, tvrde da je ova pjesma, umjesto poznate dvije, prvobitno imala pet strofa, da je napisana na Kavkazu, gdje je Jesenjin boravio pola godine ranije, te da je posvećena Alekseju Ganjinu.
Ganjina, koji je, uz Pimena Karpova, u književnim krugovima bio najžešći protivnik revolucije, strijeljanjem je likvidirala sovjetska vlast u martu 1925. godine, da bi sve optužbe protiv njega u kojima je stajalo da je pobornik fašizma, odbacila i rehabilitovala ga tek 1966. godine. U sovjetskoj Rusiji pjesnici su predstavljali opasnost, bilo da su živi, bilo da su mrtvi. U toj priči Jesenjin je bio tempirana bomba.
Vlasti su s njim imale grdne probleme, kako za života, tako i decenijama poslije smrti. Ovdje je važno napomenuti da je poezija u vrijeme Jesenjinovog života bila mejnstrim, odnosno jedan od glavnih tokova ruskog društva.
Držano-partijski organi pomno su pratili ne samo šta se objavljuje, nego i šta se šapuće po kuloarima. U narodu su pjesnici bili ono što su bili rok bendovi šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog vijeka.
Iako je u to sa ove vremenske distance teško povjerovati, pjesnici su imali današnji status medijskih i zvijezda društvenih mreža. Prozor u svijet, umjesto Facebooka, Instargrama i TikToka, bili su zadimljene prostorije "krčmarske Moskve". Vičan pijanstvu, skandalu, društvu, ženama, prolaznim i velikim ljubavima, Jesenjin nije krio svoja oduševljenja i razočarenja.
"Shvativši da sam igračka puka/ profiter ratni da je u modi/ od topova ja digoh ruke/ i reših da stihom ratove vodim", pjevao je u poemi "Ana Snjegina", u kojoj daje sliku razorene i unakažene Rusije. U pomenutim stihovima, Jesenjin se osvrće na Prvi svjetski rat, tokom kojeg će se 1917. godine dogoditi i Oktobarska revolucija.
Pjesnik će kao vrlo mlad prije revolucije, u vojničkom šinjelu, govoriti stihove ruskoj carici, da bi kasnije postao pristalica Oktobra, u koji će se vrlo brzo razočarati.
Takva, otvorena razočarenja, mlada sovjetska vlast jednostavno nije praštala. Model carske Rusije iz devetnaestog vijeka koji je podrazumijevao protjerivanje nepodobnih književnika u Sibir, u sovjetskoj Rusiji zamijenjen je otvorenim likvidacijama.
"Jesenjin je bio tako krupna nacionalna figura da bi vlast nastupila brutalno i otvoreno. Njegova likvidacija mogla bi imati veoma štetne posledice po interese partije i države. Surove likvidacije književnika ostavljale su teške utiske u društvu. Zbog toga je na Jesenjina primijenjen 'amortizovani' model likvidacije: lično samoubistvo. Pošto žrtva nije bila vična tom poslu, priskakali su joj u pomoć policijski agenti. Najnovija otkrića pokazuju da je ovaj model likvidacije primenjen ne samo na Jesenjina, nego i na Majakovskog, a vrlo verovatno i na Gorkog", pisao je dr Milan Ristanović, slavista, rusista, prevodilac i izučavalac Jesenjinovog života i djela. On tvrdi da je Jesenjin, između ostalog, drugovao sa revolucionarom Sergejem Mironovičem Kirovom, koji je bio direktni konkurent Staljinu na položaju generalnog sekretara partije, a koji će kasnije postati žrtva njegovih čistki.
"Staljin će Kirova likvidirati tek desetak godina kasnije, a Jesenjina je, bez sumnje, likvidirao Trocki", piše Ristanović u jednoj svojoj studiji iz 2003. godine.
Zanimljivo je da je ovakvu verziju Jesenjinovog ubistva iza kojeg stoji Lav Trocki, koji se, uz Lenjina i Staljina, smatra trećim čovjekom revolucije, umjetnički u svojoj seriji obradio i Vitalij Bezrukov, reditelj poznate serije "Jesenjin" iz 2005. godine. Ako je ova verzija Jesenjinove smrti tačna, još je zanimljivije što je Lav Trocki bio glavni govornik na komemoraciji povodom Jesenjinove smrti koja je održana 18. januara 1926. godine u sali Hudoženstvenog teatra.
"Mi smo izgubili Jesenjina tako divnog, tako svježeg, jednog pravog pjesnika", rekao je tom prilikom Trocki. Nakon sahrane i komemoracije, međutim, u ruskoj štampi, po nalogu partije, počeli su napadi na mrtvog Jesenjina.
"Pošto mu je partija održala veličanstven parastos, red je bio da se pokojnik konačno upokoji. Međutim, to se nije dogodilo. Koliko je bio nestašan u životu, pesnik se pokazao još nestašniji u smrti. Ako je partija likvidirala Jesenjina kako bi mu zatrla svaki trag u prostoru i vremenu - postigla je sasvim suprotan efekat. Mučenička smrt pesnika pretvorila ga je u heroja i stradalnika. Jesenjin se preseljava u legendu čija moć opija čitava pokoljenja, pre svega mladih ljudi. Kružoci njegovih obožavalaca kao tajna društva nicali su po čitavoj Rusiji. Ti skupovi su imali kultni karakter, a njima se odavala počast svome božanstvu. Jesenjinovi stihovi su izgovarani kao molitva, a skupovi su se vrlo često završavali samoubistvima", piše Ristanović, tvrdeći da je partija zaključila da im pjesnik nanosi više štete mrtav nego živ, te da je tada krenula u rat protiv metafizike, protiv legende. Obožavanje Jesenjina imenovano je kao jesenjština. Jesenjin je odmah potom u štampi proglašen za opasnog neprijatelja revolucije, a jesenjština opasnijom od kuge i epidemije.
Velikog razvratnika mladih umova, kako su pjesnika nazivali partijski aparačici, međutim, u godini poslije njegove smrti branili su Valdimir Kiršon, Maksim Gorki, Dmitri Furmanov, Aleksandar Serafimovič i, uopšteno, vodeći pisci tog doba u Rusiji, ali Jesenjin će ostati u nemilosti partije sve do Staljinove smrti 1953. godine.
"Osetivši veliku ljubav i popularnost, partija najzad Jesenjinu posvećuje punu pažnju. Do velikog preobražaja dolazi preko noći, pa Jesenjin naglo postaje 'vatreni pristalica revolucije'. U mnogim napisima se masovno citiraju njegovi stihovi o revoluciji, a najviše oni o Lenjinu. To je sad njegova najveća zasluga kao građanina, pesnika i patriote. Vrhunac toga novoga partijskog kursa bio je pojava novog dvotomnog 'zelenog' Jesenjina 1955. godine. A upravo je taj događaj pokazao nemerljivu ljubav ruskog naroda prema svom pesniku: pred knjižarama su po svu noć stajali redovi", navodi Milan Ristanović, tvrdeći da je, kao nijedan pjesnik, Jesenjin u različitim epohama bio čas protivnik, čas zagovornik revolucije.
Iako poželjan, kako dodaje ovaj istraživač, Jesenjin će u Sovjetskom savezu poslije Staljinove smrti biti sveden tek na pjesnika prirode.
"Avangardni evropski pesnik, koji je zajedno sa svojim bratom po poeziji sa drugog kraja Evrope, Garsijom Lorkom napravio epohalan zaokret u evropskoj poeziji - predstavljen je kao jedan od mnogobrojnih ruskih pesnika", tvrdi Ristanović, nezadovoljan kritičkim osvrtom iz sovjetskog doba na Jesenjinovu poeziju.
Po njegovom mišljenju, ozbiljne studije o Jesenjinu u Rusiji su se pojavile tek pred raspad Sovjetskog saveza, kada je partija konačno izgubila rat protiv pjesnika.
Ironično, ako je istinita teza o partijskom ubistvu, tad je Jesenjin i nadživio svoje ubice. Specifično je i to što je sam Jesenjin za života izjavljivao kako nijedna ozbiljna kritika nije napisana o njegovom djelu, a sjećanje Nikolaja Kljujeva nakon Jesenjinove smrti potvrđuje da su i samog pjesnika, poput njegove poezije, pokušavali ukalupiti.
"Jedan istraživač ruske književnosti je svojim gostima Jesenjina predstavio kao pisca iz 'nižih slojeva društva'. Jesenjin je dugo besnio zbog takvog shvatanja: 'Mi veli - Nikolaju, ne možemo da prihvatimo takav naziv! Mi nismo niži slojevi, nego smo samo neponovljivi rascvetali vrh na dvoru sa zlatnim kupolama Rusije', najaristrokratskije što postoji u ruskom narodu", svjedočio je Kljujev.
Bilježeći ovo sjećanje u svojoj knjizi "Ruski književni istočnici", profesor Miodrag Sibinović dodaje i sljedeće: "Jesenjinov prevodilac Belgijanac Elens, iako je Jesenjina sreo u Parizu 1923. godine podbulog i pomodrelog ispod očiju od pića, u svojim zapisima kao dominantan utisak ističe Jesenjinovu 'elegantnost u odevanju' i 'neusiljeno držanje', zaključivši: 'taj seljak je bio besprekorni aristokrata."
No, ako ćemo poslušati savremenika mu Tina Ujevića, sve su to u svoje vrijeme pronosane "ideološke haljine", jer Jesenjin je, kako je Ujević svjedočio, "ostao go pred potomstvom".
Ta golotinja jedina je jesenjština koja traje i sto godina nakon pjesnikove smrti.
"Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar/ Čiji pogled gasne u magli i memli/ I volim te usput, k'o da sanjam/ Kao mnoge druge na toj zemlji", ovim i mnogim drugim stihovima zadivio je Ljubomira Micića, koji je Jesenjinovu poeziju na srpskom jeziku objavljivao još od 1921. godine u časopisu "Zenit", a potom i Desanku Maksimović, Radeta Drainca, Gustava Krkleca, Dobricu Cesarića, Ivana Gorana Kovačića, Libera Markonija, Miku Antića i čudnim nekim putevima, vrši uticaj na pjesnička pokoljenja ovdje i sada. Njegove stihove prepjevale su jugoslovenske grupe Galija i Bolero, a danas to ljudi zadaju i vještačkoj inteligenciji.
"U našoj zemlji Jesenjin ima odane, zrele i visokokvalifikovane čitaoce čija ljubav i razumevanje prevazilazi sve, pa čak i one u njegovoj otadžbini. Jugoslavija je bila i ostala, a jedno vreme bila i jedina pesnikova domovina. Jesenjinovi stihovi su najlepše, najzvučnije i najtačnije prepevani na srpski jezik. Iza tog velikog posla stoji ogromna ljubav njegovih poklonika koji čitav život sa njegovim stihovima žive", bez uvijanja, svojevremeno, posvjedočiće Milan Ristanović.