Kada sam ugledao Bloka znoj me oblio, jer sam prvi put vidio živog pjesnika, zapisao je Sergej Jesenjin u svakoj od nekoliko verzija svoje kratke biografije pisane neposredno pred sopstvenu smrt. Jesenjin je preminuo samo četiri godine poslije Bloka u svojoj 30. Aleksandar Blok nije doživio puno više, tek 41 godinu. Ovog vikenda navršava se tačno 100 godina od njegove smrti. Preminuo je 7. avgusta 1921. godine u Petrogradu (Sankt Peterburg).
Danas Bloka najviše pamtimo po "Pjesmama o divnoj dami" i po poemi "Dvanaestorica". Divna dama u realnosti postala je njegova supruga Dmitrijevna Mendeljejevna (kći poznatog hemičara i tvorca periodnog sistema elemenata), a pjesme o njoj vinule su Bloka u najizrazitijeg predstavnika ruskog simbolizma. Ovaj burni brak pratile su brojne afere tog doba, a porodice mladenaca spriječile su da istorija ruske književnosti zabilježi još jedan dvoboj i to između dvojice predstavnika njenog simbolizma Aleksandra Bloka i Andeja Belog. Beli je, naime, bio treći član ljubavnog trougla izmeću Bloka i njegove supruge, kojem danas istoričari književnosti pripisuju tek duhovnu dimenziju.
Sa druge strane, "Dvanaestorica" su u realnosti bili crvenoarmijci, u starom sistemu navodni mučenici, a u novom navodni apostoli, a poema o njima stvorila je od Bloka jednog od prvih pjesnika Oktobarske revolucije iz 1917. godine.
Međutim, i u prvom i u drugom slučaju poezija Aleksandra Bloka budi sumnju, jer idealna draga u realnosti ne postoji, a idealan sistem još manje. U toj sumnji izraženoj simbolima zapravo i leži snaga Blokove poezije. Simboli koje je budućim generacijama ostavio u amanter, simboli su spoticanja i uzdizanja.
Pjesnik ih je ostavio i ovim i onim tumačima. Mnogi će danas ismijati težnje ljubavnika s kraja 19. i početka 20. vijeka, mnogi će se rugati i revolucijama koje su jele svoju djecu, ali ove dvije teme i njene dvije strane medalje, suštinski, čovječanstvo će pratiti u nedogled.
Blok je pjevao o svojoj zemlji bez romantičarskog uljepšavanja, dajući čitaocima kako njene vrline, tako i njene mane, ali je pjevao i o idealima svoje generacije. Bilo da se radi o idealima u ljubavi ili o idealima u rodoljublju, oni nikad nisu bili ono što su ideološki nastrojeni tumači željeli. Stihovi Aleksandra Bloka, dakle, nisu nikakav putokaz ili predviđanje nepoznate budućnosti, već samo konstatacija doba u kojem je pjesnik živio. Pored pomenutih, Bloka pamtimo i po "Pjesmama o otadžbini" napisanim i objavljenim u početnim godinama Prvog svjetskog rata. Ostaće zabilježeno kako je rekao da su sve njegove pjesme - pjesme o Rusiji, strogo napominjući da poezija mora biti odjek narodne duše. Iako većinski slavljen, i za vrijeme samog života imao je mnoge protivnike. Ruska emigracija mu nije oprostila privrženost revoluciji, a njegovu poeziju već su počele da odbacuju nove pjesničke škole, futuristička i imažinistička recimo. Međutim, dva najizrazitija predstavnika ovih škola pokloniće se Bloku. Majakovski će priznati da od deset pjesama koje napiše Blok devet ne valja ništa, ali da desetu on nikad neće umjeti da napiše. Jesenjin (koji će na kraju prezreti sve pjesničke škole odbacivši svrhu njihovog postojanja) je opet drugovima imažinistima na čelu s Anatolijem Marijengofom, na njihovu konstataciju kako će Blokov odlazak ostati neprimjetan za litaraturu, odbrusio da je upravo umro jedan od najvećih pjesnika Rusije. Sam Blok, kao i mnogi, umrijeće razočaran u Oktobarsku revoluciju, čije su ga birokratija i učmalost uzela pod svoje toliko da posljednje tri godine života neće zapisati niti stih.
Maksim Gorki će poslije pjesnikove smrti svjedočiti da mu je Blok rekao da je njegova vjera u mudrost čovječanstva završena, dok će Anatolij Lunačarski, prvi narodni komesar za prosvjetu u novoosnovanom Sovjetskom Savezu (koji se oglušio o molbe Maksima Gorkog da Aleksandra Bloka pošalju u inostranstvo na liječenje), godinama poslije priznati da je nova država Bloka bukvalno mučila ne dajući mu odmor i ne omogućavajući mu elementarne uslove za normalan život.
"Ne čudi to što je on umro, već to što je živio", reći će Marina Cvetajeva u pismu Ani Ahmatovoj, nakon smrti Bloka, najbolje definišući život i smrt jednog pjesnika.