Otuđenje je najteža bolest od koje danas pati čovječanstvo. Ljudima su srca hladna, ohlađena do kraja, gotovo do smrti. Nema komunikacije među ljudima, stvarne komunikacije, već samo privid, slinava korektnost i laž, kao vrhovno bogatstvo... Laž kao vrhovno božanstvo, riječi su Nikole - Kolje Pejakovića izrečene povodom predstave "Zoološka priča".
Ovaj komad jednog od najvećih dramskih pisaca američke književnosti, napisan krajem pedesetih godina prošlog vijeka u tradiciji francuskog teatra apsurda, Pejaković postavlja na scenu "Petar Kočić", odnosno popularnu malu scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS). Premijera je zakazana za 31. decembar s početkom u 20.30, uloge Džerija i Pitera igraće Aleksandar Stojković Piksi i Željko Stjepanović, a šta će u ovoj duo drami, kako ju je izvorno napisao nedavno preminuli Olbi, raditi glumci Sofija Medojević, Branka Maksimović i Sergej Milić ostaje nam da vidimo. O Olbijevoj "Zoološkoj priči" i kako je vidi u današnjem društvu, Nikola - Kolja Pejaković u kratkom intervuu pričao je za "Nezavisne".
NN: Da li novogodišnja premijera "Zoološke priče" Edvarda Olbija u NP RS znači to da baš u godini njegove smrti želite odati počast ovom velikom dramskom piscu i koliko je upravo on uticao na Vaše stvaralaštvo?
Pejaković: Moram da priznam da je odluka da radimo Olbija pala upravo iz ta dva razloga, da mu odamo počast i da se još jednom susretnem sa "Zoološkom pričom", koju sam radio na trećoj godini režije, i da, ovaj put, u nju utkam neke nove ideje i priče; probleme koji mi sad zaokupljaju misli. Olbi je, kao i svaki veliki dramski pisac, uvijek aktuelan i važan za pozorište.
NN: Olbijev tekst ima za temu preispitivanje slobode u savremenom društvu. Da li je naše društvo više ili manje slobodno od ostalih u Evropi i svijetu?
Pejaković: Naše društvo liči na neko društvo trećeg svijeta: zavisno od tuđih kredita, bez sopstvene proizvodnje i ciljeva, izmanipulisano lažnim idejama i na rubu sloma. Jedino što imamo su vjera, jezik i nacionalni identitet, ali i to se polako gubi, satjerani smo u geto; kao neka indijanska plemena, gazimo po onome što vrijedi i prodajemo se za flašu lošeg viskija i šarene stakliće.
NN: Povodom ove predstave rekli ste da je otuđenje najteža bolest od koje danas pati čovječanstvo. Otuđenje pored društvenih mreža - ne zvuči li nam stvarnost apsurdnija od teatra apsurda?
Pejaković: Pozorište je uvijek bilo istinitije od života, umjetnost je uvijek snažnija od svakodnevice. Apsurd i jeste sublimacija i tačan opis stvarnosti. Pogledajte, potkupljiva i porozna većina vlada nad pametnijom i boljom manjinom, glupost nad pameću, diletanti i neznalice uče djecu da postanu stručnjaci, političari se kunu u poštenje, a jedna država koju su projektovali da propadne, da ne funkcioniše, proglašava se svetom kravom i svi učestvujemo u teatru apsurda koji se zove BiH. U stvari, niko neće da kaže da smo mi pod okupacijom, da smo anektirani od stranih banaka i kapitala, da smo mala provincija koja služi za kravava potkusurivanja, kad za to dođe vrijeme.