Redakcija "Nezavisnih novina" na stranicama kulture i na portalu objavljuje pisma Petru Kočiću savremenih autora iz Republike Srpske.
Ujedno, ova pisma u izdanju "Službenog glasnika Republike Srpske" u septembru su objavljena u knjizi "Dragi Petre…" i predstavljena publici u Kulturnom centru Banski dvor. Knjiga je već distribuisana maturantima srednjih škola u Republici Srpskoj.
Po riječima urednice knjige Sanele Babić, radi se o zborniku koji je nastao u okviru posebnog programskog sadržaja 60. "Kočićevog zbora" - "Pisci pišu Kočiću".
"Zbornik obuhvata radove domaćih autora koji kroz različite književne forme otvaraju zamišljeni dijalog sa našim velikim piscem. Ovaj zbornik nije samo omaž Kočiću, već i svjedočanstvo o tome kako njegovo djelo i dalje nadahnjuje, provocira i gradi most između prošlosti i sadašnjosti", zapisala je Babićeva.
Do sada u "Nezavisnim novinama" objavljena su pisma Steve Grabovca, Slobodana Jovića, Berislava Blagojevića, Milanke Blagojević, Mihaele Šumić, Sanje Savić Milosavljević, Milana Rakulja i Jelene Kalajdžije. Naredne subote objavićemo još pismo Fedora Marjanovića, a u nastavku čitajte pismo Tanje Stupar Trifunović, koje je, uz Jovićevo, napisano u formi poezije.
Promišljanje o Kočiću
Čovjek sa brkovima i užagrenim očima. Prijek i plah.
Život ovdje podrazumijeva previše ćutanja a on rječit. Uznemiren i osjetljiv.
Sanja zavičaj, planinu, vazduh koji zanosi i opija. Zabrinut i gorak.
Njegova zemlja je u ropstvu, njegove šume su tamne i pune tuđina koji sijeku i razvlače.
Pravdoljubiv i ljut.
Piše Milki iz svih škola, zatvora, bolnica, iz svih ustanova u kojima je boravio, tamnovao ili bolovao da ispriča sav jad koji je oćutao.
Sanja slobodu koja uzmiče. Hoda iz prostorije u prostoriju, hodnike bolnice hrani slutnjama o njoj.
Moj život
(Kočićevo pismo Milki)
I
Ti si ona koja misli
da se sve može reći
i da ću to moći učiniti
Da su mi riječi kao hrana voda
ili ukus tvog tijela
Zidovi donose tjeskobu
Ja sam zatočenik
Pod prozorom raste stablo
Nemam o čemu da ti pišem
Prazan sam
Dolje su crnica i beton pomiješani
razmišljam kako se stopala
odbijaju ili utiskuju
u podlogu
kao i ljudi
odbijaju ili utiskuju
Ti i ja se utiskujemo
jedno u drugo
kao stopala u crnicu
Ostaće tragovi
To sam htio da napišem
o nama
II
Večera je neukusna
To bi moglo stajati nasuprot
obilju koje smo osjetili
i iščezlo je
Ne volim bolnice
Ne znam da opišem taj miris
hodnika i soba
Koji poništi sve druge mirise
I bijelo je
zid i plahte i lica i nebo
samo prozor propušta
pod pritiskom slika u boju
koje dolaze izvana
Nisam usamljen
To je nešto drugo
Sam sam sa sobom na takav način
Oduvijek
Vidim puno stvari
koje ne znam objasniti
Kao da su one slike izvana
upale unutra
u mene
Spolja
ja sam samo bijeli zid i plahte
i ukočena blijeda lica
promiču preko mog lica
Kažu
Pustite ga da ćuti
III
Nemoj da misliš o meni
Stolica škripi dok je pomjeram
oštro o pod
postoji otpor
Prema kretanju
Riječima
Umor stiže k meni prerano
a noć kasni
Pod svjetlom
Sve što bih mogao
napisati o mom životu
blijedi
I uopšte
Sve blijedi
Prebrzo
Nemoj misliti o meni
IV
Ponekad mislim o smrti
Da li bi bilo jednostavnije
Samo
Pustiti se
Bojim se skliskih hodnika
Noge bježe
Preko opranih podova
Trče niz tuđa stepeništa
Ponekad samo padnem
Neoprezno
Ljudi imaju modrice
To je ljubičasto nebo
Utisnulo svoj pečat
Na mojim leđima
Kao da će kiša pasti
Iz mene
Pao sam nezgodno
Na ovaj svijet
Polomljeno
i modroljubičasto
Moje nebo
V
Ljudi govore različite stvari
Svemu postoji uzrok
Ljudi svojim prstima
Po mojim očima
Traže uzrok
To zovu pretragama
Ne mogu razumjeti
Nikad nisam
Ljudi govore različite stvari
Svemu postoji uzrok
Život dolazi izvana
Ovdje se svi samo odmaramo
I sve je privremeno
I sve će prestati
I bićemo svi dobro
I ja
Nemoj da brineš
Bez razloga