Književnost

Tanja Stupar Trifunović za "Nezavisne": I sa nagradama i bez njih dobre knjige će opstati

Tanja Stupar Trifunović za "Nezavisne": I sa nagradama i bez njih dobre knjige će opstati
Foto: Ustupljena fotografija | Tanja Stupar Trifunović za "Nezavisne": I sa nagradama i bez njih dobre knjige će opstati

"Duž oštrog noža leti ptica" je naziv trećeg romana Tanje Stupar Trifunović u izdanju beogradske "Lagune", kroz koji autorka prikazuje djecu i obične ljude u ratu, posljedice rata i atmosferu koja se u ovakvim okolnostima razvija i prožima svaki segment života.

Tanja Stupar Trifunović je književnica rodom iz Zadra sa banjalučkom adresom, koja je do sada objavila šest knjiga poezije, knjigu priča, tri romana i grafički roman "More je bilo mirno" u saradnji sa ilustratorkom Tatjanom Vidojević.

Dobitnica je brojnih priznanja, među kojima su nagrada Evropske unije za književnost za roman "Satovi u majčinoj sobi", "Vitalova" nagrada za roman "Otkako sam kupila labuda", nagrada za najbolju knjigu poezije u regionu "Risto Ratković" i nagrada "Milica Stojadinović Srpkinja" za najbolju knjigu pjesama "Razmnožavanje domaćih životinja".

Knjige su joj prevođene na engleski, španski, bugarski, mađarski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, ruski, češki, danski, italijanski i francuski, a veliko interesovanje javnosti postiglo je djelo "Duž oštrog noža leti ptica" koje se trenutno nalazi u najužem izboru za nagradu kritike za roman godine časopisa NIN i nagradu "Beogradski pobedik".

Više o novom romanu, običnim ljudima u ratu, višestrukim posljedicama ratnih dešavanja i književnim nagradama Stupar Trifunovićeva govorila je za "Nezavisne".

NN: Na banjalučkoj promociji romana "Duž oštrog noža leti ptica" rekli ste da Vam je nakon rata devedesetih godina prošlog vijeka smetala ratna tematika koja se uporno protezala kroz sve sfere društva, pa i književnost. Zašto ste se odlučili da napišete roman, koji nije nužno o ratu, ali je ipak smješten ratno vrijeme?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: U našem društvu postoji prezasićenost i opterećenost temom posljednjeg rata, a sa druge strane, i pored toliko priče o ratu i zloupotrebe istog u dnevnopolitičke svrhe, malo je sadržaja koji se suočavaju sa pravom prirodom rata i njegovim posljedicama. Negdje na tom tragu su i moji vlastiti motivi priče o ratu koji sam proživjela i kojeg se sjećam. Mene je zanimalo to što se dešava sa običnim ljudima, sa jednim malim mjestom i, konkretno, sa djecom u ratu. Moje junakinje su dvije djevojčice koje odrastaju u ratu i čije sazrijevanje je izravno obilježeno njime.

NN: Radnja je smještena u bezimeno selo, koje se čini kao zatvorena i izolovana zajednica, nesvjesna svega što je čeka. Sa druge strane, čini se i kao univerzalna priča, što nas tjera da se zapitamo da li su sve žrtve rata iste. Kako Vi gledate na to?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: To metaforičko selo je praslika bilo koje male zajednice u okolnostima kada život isklizne iz onog svog uobičajenog toka ka nečemu neočekivanom i potpuno drugačijem. Rat se prvo pojavljuje kao slutnja i iščekivanje, a potom je tu i donosi sa sobom odmak od uobičajenog toka života, nešto za što se u koroni pojavio naziv - nova normalnost, a zapravo je potpuna nenormalnost na koju se ljudi privikavaju da bi preživjeli. U pozadini rata porodice pokušavaju održati privid normalnog života, ali on to nije. Strah, neimaština, tjeskoba i pogibelji su sastavni dio života. Djetinjstvu u ratu je potpuno oduzeta djetinja bezbrižnost. Mislim da je među najnepravednijim stvarima koje mogu zadesiti djecu njihova izloženost ratu. Htjela sam ispričati priču o toj djeci koja ne nose uniforme, nego silom prilika bivaju na jednoj od strana u sukobu i proživljavaju sve ono o čemu ništa ne znaju, nisu imali mogućnost da biraju ili donose odluke, samo su se našli tu zatočeni u višegodišnjem bezumlju.

NN: Roman je opisan, između ostalog, kao novi pogled na rat, odnosno rat iz ženske perspektive. Znamo da je rat dominantno "muški sport", ali kako je moguće da se niko do sada nije na ovakav način osvrnuo na žene u ratu?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Ne vjerujem da se niko nije osvrnuo na žensku perspektivu rata, ali je sigurno da je ona bila i ostala manje prisutna u javnosti. Dok su očevi ratovali, majke su nastojale da nas zaštite i očuvaju privid normalnosti, ta njihova nastojanja su bila teška i tragična. Povijest ratovanja je strašna i mi se, nažalost, nismo daleko odmakli od vremena kada su žene, djeca, civili i imovina bili neka vrsta plijena ratnicima. Svaki rat razotkrije svirepu stranu ljudske prirode koja lako drugog obezljudi i pribavi opravdanja za svoje bestijalnosti. Veliki broj stradalih civila u posljednjem ratu, kao i u ratovima koji su se vodili ili se još vode po svijetu svjedočanstvo su toga da u ratu ne ginu samo vojnici.

FOTO Laguna
FOTO Laguna

NN: Kroz ovu priču možemo da se upoznamo sa plejadom snažnih ženskih likova, što je čest motiv u Vašem stvaralaštvu. Šta uopšte znači biti snažna žena, da li su to neke posebne žene, da li je to usud koji svaku ženu prati po rođenju ili snažne žene postaju snažne jer nemaju drugog izbora i druge opcije osim da budu snažne?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Ne znam da li bi snažne bio adekvatan termin, možda bi karakterne bilo bliže ako bismo ih htjeli označiti jednom riječju. Njih oblikuje vrijeme i okolnosti i, kao što sam prethodno pomenula, ženama na našim prostorima je često padalo u udio da, usljed čestih ratova i podjednako teških vremena koja dolaze za svakim ratom, vode brigu o cijeloj porodici, djeci, starijima. Da krpe poderane živote i spasavaju što se da spasiti. One nisu o sebi promišljale kao o snažnima nego su se naprosto rvale sa životom. Nama danas to izgleda kao teško podvižništvo, njima je bilo normalno. Mislim da je izostala neka vrsta priznanja za sve te žene, heroine svakodnevnih muka i u tom smislu sam im htjela dati prostor u knjigama. Bile su mi inspirativne.

NN: Izjavili ste da nije bilo planirano da lik babe dobije toliko prostora u romanu, ali da je ona sama sebi krčila put, a, čini se, i postarala se da njeno prisustvo bude opaženo. Postoje li današnji pandani takvim ženama?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Lik babe je jedan od tih pomenutih likova koji u sebi sažima snagu i odlučnost stečenih iz nužnosti i teških životnih okolnosti, pa je posljedično i u romanu imala snagu da nadraste namijenjenu epizodnu ulogu. Vjerujem da i danas ima sličnih žena. Naravno, okolnosti su nešto drugačije pa su i bitke koje vode današnje žene drugačije, ali hrabrost potrebna za nošenje sa stvarnošću je gotovo ista.

NN: Atmosfera dolaska sukoba i bujanja nesreće je kroz ovo djelo opisana tako da je mogu osjetiti i oni koji ne pamte ratove. Koliko je za Vas na emotivnom planu bilo zahtjevno napisati ovaj roman, budući da i sami imate iskustvo života u ratnom stanju?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Bilo je zahtjevno, jer da bih u tekstu oživjela autentičnu atmosferu, morala sam u sjećanje prizvati i one potisnute emocije koje i sama imam u vezi sa ratom i proživjeti ih ponovo. Pisanje je u tom smislu bitno, jer ono ne prenosi istorijsko sjećanje nego upravo to što ste zapazili - osjećanje rata koje neće ostati zapisano u udžbenicima, ali ga možemo jasno osjetiti kroz književni tekst.

NN: Još jedna zanimljiva dimenzija romana je i bavljenje psihičkim problemima koje rat donosi i ostavlja za sobom. Da li smo kao društvo spremni i osposobljeni da se suočimo sa njima?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Nažalost, nismo. Psihičke posljedice koje rat ostavlja za sobom bile su gotovo potpuno zanemarene i mi se s njima još suočavamo, često kroz vrlo bolne i tragične situacije. Kod nas se tek u posljednje vrijeme nešto više i slobodnije govori o mentalnom zdravlju.

NN: Roman "Duž oštrog noža leti ptica" nalazi se u najužem izboru za NIN-ovu nagradu i nagradu "Beogradski pobednik". Kako gledate na književne nagrade, da li i dalje imaju težinu i značaj ili su samo slovo na papiru i bez kojeg postoji djelo za koje neko misli da je kvalitetno i značajno?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Nagrade su vječna tema. Najsrećnija okolnost je kada knjiga i nagrada opravdaju jedna drugu, jer tako su na dobitku obje. Ugled samih nagrada uveliko zavisi od nagrađivanih knjiga i traga koji su one kasnije ostavile i kod čitalaca i u književnosti. Čitaocima su nagrade često reper šta čitati i u tom smislu NIN-ova nagrada, s obzirom na činjenicu da se dodjeljuje sedamdeset i prvi put, ima najviše uticaja. Podiže tu vrstu navijačke tenzije oko knjiga, što je čitaocima uzbudljivo i zabavno, piscima, vjerujem, malo manje. Dobra strana toga je veće interesovanje za knjige koje uđu u uže i najuže izbore. U krajnjem, i sa nagradama i bez njih, dobre knjige će opstati.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Oglasi

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije