BANJALUKA - Promocija novog broja časopisa "Krajina", temata posvećenog 60. godišnjici stvaralaštva pjesnika Zorana Kostića, održana je u utorak veče u punoj Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor.
Temat je priredio pisac i novinar Goran Dakić, koji je bio spriječen da prisustvuje promociji, a o Kostićevom stvaralaštvu govorili su Mirko Vuković, Luka Kecman, Duško Pevulja i Zoran Arsović. Pored Zorana Kostića, njegovu poeziju čitale su Jelena Trepetova Kostić i Renata Agostini, koja je ujedno i vodila program.
Na početku večeri ona je pročitala Dakićev uvod u temat u kojem je naglašeno da je Zoran Kostić proživio tri života u jednom. Sam Kostić potom je zahvalio Milanu i Vladimiri Stijak, osnivačima časopisa "Krajina", jer uprkos svim problemima, kako je naveo, četvrt vijeka istrajavaju s ovim glasilom.
"Rijetko kojem piscu se potrefi da objave o njemu temat u jednom broju uglednog časopisa, a, eto, meni se posrećilo. Nevjerovatno zvuči da slavim jubilej - 60 godina pisanja. To je i 70 ako računamo da sam počeo pisati kao dijete, ali nećemo pretjerivati, i ovih 60 godina zvuči sumnjivo. Prije 60 godina nisam imao sreće da me u Herceg Novom, kada sam stigao iz Nikšića, primi naš nobelovac Ivo Andrić, i ja sam to shvatio tragično. Mislio sam da nešto nije u redu sa mojim pisanjem i tad, sa 16 godina, zauzeo sam kritički stav o pisanju", kazao je Kostić, pojasnivši otkud ovaj jubilej.
Naime, kako je Dakić zapisao u tematu "Krajine", zbog nacionalnih tema i motiva prvih pet Kostićevih knjiga objavljene su 10 godina nakon što su napisane.
Tako su, kako je otkrio, stihovi iz "Delte oca", "Prvina" i "Sonjeta" napisani između 1972. i 1976, objavljeni tek 1984. i 1986. godine.
Kostić se u knjizi "Delta oca" bavio periodom Informbiroa, prenijevši iskustvo svoje porodice iz vremena kada je njegov otac bio golootočki zatvorenik.
"Nije stvar u tome što se to dešavalo meni i mojoj porodici. Stvar je u tome što se to dešavalo našem narodu. Knjiga 'Delta oca', u kojoj sam se bavio tom temom, čekala je 12 godina na objavljivanje, a kada je objavljena - bila je događaj", rekao je Kostić.
Pored ostalih stihova, koji obrađuju nacionalne teme, pjesnik je čitao pjesmu "Oglas u novinama", koja se bavi pogromom Srba sa Kosmeta osamdesetih godina prošlog vijeka, a koji, kako je rekao, traje do danas, i pjesmu "Na zgarištu crkve u Glini", u kojoj je opisao pogrom Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu.
Obje pjesme, potom, Jelena Trepetova Kostić pročitala je u ruskom prevodu.
"Ima smisla što su ove pjesme pročitane dvojezično. Sudbine naša dva naroda, srpskog i ruskog, ja ne odvajam, kao što ih ne odvaja ni istorija", dodao je Kostić.
On je čitao stihove i iz sonetnog vijenca posvećenog supruzi Jeleni Trepetovoj Kostić, ali i zajedno sa Renatom Agostini dijalošku pjesmu "Snježna bajka" u kojoj na satiričan način pjeva o problemu alkoholizma u Rusiji krajem prošlog vijeka.
Takođe, u toku večeri Kostić je zajedno sa kumom Mirkom Vukovićem pročitao i pjesmu "Nebesko konačište", koja je dijalog dva čuvenija kuma naše istorije: Karađorđa Petrovića i Miloša Obrenovića.
Pjesnik je pojasnio zašto se u poeziji bavi istorijskim i publicističkim temama.
"Poezija je do početka 20. vijeka, kada je imala značaj u društvu, bila i publicistika svog doba. Zbog toga se u poeziji ja i danas bavim publicističkim temama", kazao je Kostić nakon što je iščitao pjesmu o promjeni sopstvenog imena.
On je pojasnio da je u 60 godina dva puta preimenovan.
"Roditelji su mi namijenili ime Josif, ali ne po Josifu Staljinu, nego po biblijskom Josifu. Prvi put sam preimenovan kada mi je država dala ime Zoran, a drugi put neposredno po otcjepljenju Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom, u matičnim knjigama moje ime je preimenovano u albansko. Taj fiktivni Albanac, saznaću i to, glasao je za nezavisnost Crne Gore. Godinama se zbog toga sudim sa Crnom Gorom, ali ne vjerujem da ću za života dočekati kraj suđenja", istakao je Kostić.
Mirko Vuković je na početku svog obraćanja rekao da je odrastao uz oca književnika, koji je bio pretplatnik nekoliko književnih časopisa u bivšoj Jugoslaviji.
"U jednom časopisu, kada sam bio srednjoškolac, prvi put sam se upoznao sa poezijom Zorana Kostića. I tada je bio objavljen temat o njegovom djelu. Kada sam Kostića mnogo godina kasnije upoznao u Banjaluci, već dobrano sam poznavao njegovu poeziju i imao sreću da se tako lako sa njim sprijateljim, da postanem njegov kum, da pišem o njegovoj poeziji, da zajedno putujemo na pjesničke nastupe", ispričao je Vuković. Po Vukoviću, centralno pitanje Kostićeve poezije je naziv njegove knjige "Ko smo?".
"Na tome 'Ko smo?' Zoran Kostić je izgradio svoj poetski kosmos, a on se prije toga pita i 'Ko sam?'. Na ta pitanja opsesivno odgovara u svoje prve tri knjige", istakao je Vuković, podsjetivši na riječi Osipa Mandeljštama da je poezija plug koji preorava vrijeme. S tim u vezi, dodao je Vuković, poeziju Zorana Kostića možemo shvatiti kao duboko preoravanje srpske istorije druge polovine 20. i prvih decenija 21. vijeka.
"Ako temat koji sam čitao kao srednjoškolac mogu da ocijenim kao portret umjetnika u mladosti, onda ovaj temat 'Krajine', koji je priredio Goran Dakić, mogu da ocijenim kao ultimativan, snažni portret umjetnika u starosti", podvukao je Vuković.
Nakon Vukovića, o djelu Zorana Kostića govorio je Luka Kecman, posebno obrativši pažnju na njegove drame.
"'Postoji pisci koji pišu lakim perom. Postoje i pisci koji pišu teškim perom', reče pisac Nikola Strajnić toliko tačno kada je pisao o Petru Kočiću. Zoran Kostić ima prividno lako pero, ali to pero je zapravo teško i opominjuće, kako u njegovoj poeziji, tako i u njegovim dramama", naglasio je Kecman, dodajući da će se Kostićeve drame tek igrati kada se promijeni repertoarska politika naših pozorišta.
Duško Pevulja u svom obraćanju skrenuo je pažnju na dvije ključne stvari u opusu Zorana Kostića, a to su, po njemu, nacionalni momenat i filološka svijest.
"Zoran ima osjećaj za istoriju i kretanje svog naroda i nerijetko progovara iz perspektive ključnih momenata u sudbini našeg naroda. Napisao je desetine pjesama koje su odužile dug prema nevinim stradanjima u srpskoj istoriji. Izdvojio bih pjesmu o egzodusu sarajevskih Srba iz zime 1996. godine, koju je naslovio 'Čarnojevići' i tako je povezao sa velikom seobom. Te pjesme su mahom napisane u distisima, naglašena je retoričnost i u njima su nerijetke istorijske rasprave", rekao je, između ostalog, Pevulja. Što se tiče filološke svijesti u Kostićevoj poeziji, Pevulja smatra da ovaj pjesnik ne samo da njeguje svoj jezik, nego i čuva svijest o sopstvenom jeziku, prati njegovu sudbinu preimenovanja u druge jezike, te, kako kaže, njegove pjesme takođe ponekad podsjećaju na male filološke rasprave.
"U temat 'Krajine' nisu uvršteni Kostićevi prevodi i prepjevi, jer bi to zauzelo mnogo stranica, a važno je naglasiti značaj Kostićevog prevodilačkog rada. On u Rusiju nije otišao samo da pronađe ljubav, nego je tamo otišao da pronađe još jednu otadžbinu riječi", naveo je Pevulja.
Kao posljednji od govornika, filozof i akademik Zoran Arsović osvrnuo se na duhovnost u Kostićevoj poeziji.
"'Pukosmo duž težišne ose..', reći će Kostić u jednoj pjesmi, a ta težišna osa je upravo hrišćanstvo. Krst časni i sloboda zlatna nekada su vajali lice nacije, a to lice se gubi u našem vremenu, koje se ne može nazvati ni propadanjem, jer propadaju samo dostojni, dok se nedostojni rasipaju", rekao je Arsović.
On je dodao da ono što Kostića čini pjesnikom jeste njegov zavjet.
"Svojim stihovima Kostić brazdi po visovima srpske duhovnosti, ne da ih osvoji, jer oni koji su to pokušali su pali, nego da se tu nastani. Uzalud je visove objašnjavati onima koji pred njima ne uzdrhte", zaključio je Arsović.
Zoran Kostić je ovo književno veče, koje je trajalo nešto manje od dva sata, uz dugi aplauz završio pjesmom "Blago izgnanika".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.