Valentina Milačić, pjesnikinja iz Banjaluke, jedna je od osmoro ovogodišnjih dobitnika nagrade "Brankovog kola" - "Pečat varoši sremskokarlovačke", koja će joj biti uručena na "Prolećnim Brankovim danima" u martu 2025. godine u najstarijoj srpskoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima.
O dobitnicima ove godine odlučivao je žiri u sastavu Nenad Grujičić, Jelena Aleksić i Andrej Jelić Mariokov.
"Nova knjiga Valentine Milačić nastavak je njene autentične poetike zasnovane na sublimisanju pesničkih slika i prizora, i veštom 'ekonomisanju' sa 'manjkom' jezičkog materijala. Dakle, formalni nukleus njene poezije jesu u stvari minijature čiji prasak otvara neočekivan prostor za pesnički govor i naglo poentiranje. 'Pjesme su kao ljudi, imaju ili nemaju lice', peva Milačićeva i diljem knjige nudi ambivalenciju sveta kao princip, kao tematski raspon za pevanje: vatra i led, lepo i ružno, radost i bol, božansko i ljudsko. Ovo pevanje zasnovano je na trenucima u kojima 'srce ludo' kruniše dobar stih što svedoči o neupitnom talentu za svečanu upotrebu maternjega jezika u poeziji", konstatovao je, između ostalog, žiri, a više o nagradi, svojoj poeziji i pjesničkoj sceni Milačićeva je govorila za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znači nagrada "Pečat varoši sremskokarlovačke"?
MILAČIĆ: Telefonski poziv i saopštenje o nagradi zateklo me u autobusu na relaciji Banjaluka - Gradiška, kojom putujem tokom radne sedmice. Radosnice suze, kako se kaže, obasjale su moje lice dok sam u ruci držala telefon i ponavljala riječi zahvalnosti. Poslije nekoliko trenutaka razgovor se završio. Žena koja je sjedila pored mene upitala me ushićeno šta se desilo, kao i vozač u blizini koji je čuo kratak razgovor?! Rekla sam da sam dobila književnu nagradu iz Srbije. Njihovu radost pamtim i sad. Ponekad se našoj radosti više obraduju ljudi koje ne poznajemo od ljudi za koje mislimo da će ih obradovati naš uspjeh. Za mene je "Pečat varoši sremskokarlovačke" blagoslov između nebeskog zavještanja predaka i ovozemaljskog bitisanja potomaka. Traje radost "Pjesme na žici", ali i ljubav u slavu Branka Radičevića! Da napomenem, čast mi je primiti uglednu nagradu u najstarijoj srpskoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima zajedno sa Perom Zupcem, koji je 1967. godine osnovao "Pečat varoši sremskokarlovačke", nagradu koju je učvrstilo i održalo "Brankovo kolo" pod rukovodstvom Nenada Grujičića.
NN: Redovna ste gošća "Brankovog kola", za koje ste ranije objavili dvije knjige. O kakvom je festivalu i instituciji, iz Vaše perspektive, riječ? Koliko se poezija u vremenu nevrednovanja, vrednuje na Brankovom kolu?
MILAČIĆ: U "Brankovom kolu" su objavljene dvije knjige: "Bliznakinja groma", 2011. i "Kami do kamena", 2014, koja je nagrađena "Stražilovom". Od tih godina do danas, povremeno sam gost u okviru Međunarodne književne manifestacije "Brankovo kolo". Pomenuta manifestacija je jedina duhovna i kulturna institucija koja povezuje pjesnike sa obje strane Drine, u dugogodišnjoj tradiciji podržava i objavljuje ijekavske knjige i nagrađuje pjesnike iz Republike Srpske, a posebno mlade autore, što je presedan u odnosu na druge institucije, književna udruženja i sl. Nagrade se dodjeljuju prema matici poetstva između korica, o tome svjedoče objavljene knjige autora raznih generacija, od postanka "Brankovog kola" do danas. Uopšteno, svi sadržaji manifestacije se prepliću sa interesovanjima i životom Branka Radičevića.
NN: Nagrađeni ste za knjigu "Pjesma na žici", a žiri je, između ostalog, konstatovao da poeziji dajete ulogu eliksira koji liječi. U kojoj mjeri je poezija za Vas terapija?
MILAČIĆ: Pjesma se zabilježi u trenutku, ali se dešava u procesu interakcije sa iskušenjima, radostima, bolestima, tragedijama, kako u ličnom i porodičnom životu, tako i sa onim što se zbiva u okruženju i svijetu. U pjesmi ne zaobilazim istinu, niti bježim od razotkrivanja bolnog stanja i doživljaja radosti. Pisanje, ali i povratak čitanju pjesme/poezije je ljekovito. Sa kapljicama spasenja i zagrljaju stihova, pjesma jeste eliksir. Pjesma je bezuslovni prijatelj.
NN: Žiri takođe kaže da je u Vašoj poeziji prisutno vješto "ekonomisanje" sa "manjkom" jezičkog materijala. Od kojih pjesnika ste "učili" da "štedite" riječi?
MILAČIĆ: Put upoznavanja sa književnim stvaralaštvom je počeo od slikovnica, školske lektire, prvih knjiga koje sam posuđivala iz školske biblioteke. Dosta knjiga smo imali u kućnoj biblioteci (tata je bio prosvjetni radnik). Susret sa literaturom dobija složeniju dimenziju u srednjoj školi, a prva zvanična potvrda o vrijednosti napisanog bilo je objavljivanje prvih pjesama u novinama "Prelom" i "Glas". Ovo su važni segmenti, da tako kažem, kako pročitana djela, tako i susreti sa ljudima sličnih razmišljanja koji su u toku života uticali na moj način razmišljanja, osjećanja, pisanja. Mislim da su podjednako vrijedni pažnje jer su podsticali u meni snagu u vjeri i vjeru u snazi, ne samo da čitam nego i da počnem da pišem u osnovnoj školi, a potom i u srednjoj. Neki pisci, ali ne samo pjesnici, mislim i na djela duhovne literature, sigurno su u konačnici ohrabrili moj izbor ukrštanja viđenog i neviđenog - u pjesmama "sa manjkom jezičkog materijala" i najčešće u kratkoj formi.
NN: Da li je put pjesnika, po Vama, put "na žici"?
MILAČIĆ: Vjerujem da ova "pjesma na žici" daruje potvrdan odgovor. "Istinski pjesnik": Istinski pjesnik je/ znalac ptica,/ ispovjednik/ zemnih litica,/ kovač/ zvonastih zvijezda,/ kormilar lađe od snova./ Istinski pjesnik piše/ pjesme bez kompromisa./ Istinski pjesnik piše/ pepelom ognjišta.
NN: Aktivno učestvujete i u književnom životu Republike Srpske. Koje su njegove vrline i mane, šta je dobro, a šta je potrebno mijenjati?
MILAČIĆ: Književnoj sceni u Republici Srpskoj nedostaju nove, ali i sadržajnije neke postojeće manifestacije u kojima ravnopravno trebaju učestvovati književnici koji žive diljem ovog prostora. Na nekim značajnim manifestacijama redovni su gosti pisci koji kao da su "preplaćeni" da budu učesnici istih, a tako je i sa književnim nagradama. Ima pisaca koji su ukupnim književnim djelima ili pojedinim knjigama zaslužili da dobiju najznačajnije književne nagrade koje se dodjeljuju u Republici Srpskoj, ali ti pisci ne budu ni u užem izboru. Ruku na srce, neke književne manifestacije se održavaju u kontinuitetu, a njihova vrijednost je prepoznata i u regionu. S obzirom na zapažena, ali skrajnuta književna djela pojedinih autora, neophodno je unaprijediti saradnju sa Pedagoškim zavodom i domenom prevodilaštva. Želim napomenuti da i dalje izostaje mehanizam distribucije objavljenih knjiga jer se izdavači ograđuju od prodaje istih. Čast izuzecima. Pohvalno je da postoji nekoliko časopisa u Republici Srpskoj, ali se urednici susreću sa nepovoljnim finansijskim situacijama, te se iz tog razloga rijetko objavljuju u štampanom izdanju i nisu dostupni u knjižarama.
NN: Nakon šest knjiga poezije i jedne stručne iz oblasti vaspitanja djece, koji su Vaši profesionalni planovi?
MILAČIĆ: Uskoro izlazi knjiga "Dramski tekstovi za djecu predškolskog uzrasta" u ediciji "Priručnici", za čije izdanje sam zahvalna Institutu za dečiju književnost iz Beograda. Na kraju da dodam, uzimajući u obzir objavljene knjige, nagrade i brojne rezultate koje sam do sada postigla, u narednoj godini vjerujem u unapređenje mog profesionalnog statusa i adekvatnog radnog mjesta.