Ljubav se rađa sa nama, ljubav u nama živi i raste i bez nje bismo umrli, kao cvijet bez vode, kao ptica bez krila, usne bez pjesme, kao dijete bez sise majčine.
Grmi u našim srcima, živi u našim dušama i svijetli u našim očima. I kad se svjetlo u nama ugasi, kad nas nestane, naša ljubav na nebu sa zvijezdama ostaje. Da na nebu svijetli, da blista. Iskrena. Kao suza čista. Besmrtna. Ovakav idealistički pogled na ljubav ima pisac Veljko Čerketa, čovjek koji je, sa druge strane, realistički i dopadljivo utkao motiv ljubavi u svom romanu prvencu "Kolijevka ljubavi".
U romanu je opisano i vrijeme djetinjstva i mladosti pisca, koji je rođen 1961. godine na Kruševom Brdu na Vlašiću, a koji danas živi i stvara u Njemačkoj. Knjiga je nagrađena "Kočićevim perom" od strane Zadužbine "Petar Kočić" Banjaluka - Beograd, koja je i objavila "Kolijevku ljubavi" ove godine. Nešto više o svom djelu i motivima pisanja Čerketa je govorio za "Nezavisne".
NN: Vaš pripovjedački svijet bitnim dijelom počiva na evokaciji slika iz djetinjstva. Koliko je, po Vašem mišljenju, taj dio života presudan za oblikovanje ličnosti i šta sve čovjek iz naknadne perspektive pronalazi u tom svijetu?
ČERKETA: Slike bezbrižnog djetinjstva vječno svijetle pred našim očima, ukorijenjene su u našoj svijesti, duši i srcima, svjetionik su na putu životnih zabluda i iskušenja, putokaz na raskrsnicama neznanja, sumnji i strahova, razočaranja. Prve spoznaje o svijetu, koje sa sobom nosimo iz dana mladosti, ostaju u nama kao urez u kamenu. I dok vjetrovi po dvorištu naših sjećanja uvelo lišće vitlaju i jeseni života jedna za drugom se nižu, sve češće i sve više osjećamo da nas koraci ranog proljeća stižu i vraćaju nas na kućno ognjište pored kojeg smo bili slobodni i zaštićeni.
NN: Neodvojiva od djetinjstva jeste i tema zavičaja. Vi ističete u prvi plan tu naglašenu vezanost. Da li je ona pojačana činjenicom da živite i radite već više decenija daleko od zavičaja?
ČERKETA: Srce mi je rođeno, i ostalo da kuca, pored Vrbanje, bistre rijeke na Vlašić planini, gdje se Sunce i Danica večerima ljube i u praskozorjima rastaju, u svijetu nedirnute prirode i iskonske ljepote, na vrhu moga svijeta. Decenije su prohujale od dana kad se dječak skučenih vidika, sporom glavom za nogama brzim, otisnuo u bijeli svijet, a mene još uvijek ljubav prema zavičaju na krilima nosi i svakom novom danu, koji me od rodnog kraja dijeli, odolijeva i prkosi. Zatvorim oči, sačekam da pješčani sat vrati vrijeme na početak, otvorim vrata djedove brvnare, stanem na prag i osluškujem.
NN: Koliko je ta distanca važna za čovjeka, a koliko za umjetnika?
ČERKETA: Beskraj zbližava, budi i potencira, ujedinjuje. Jedna glava sa dva gospodara, na uzburkanim talasima vaga, vječna nada - varalica draga, nije meni nepoznata, strana. Sve je na dohvat ruke, a tako daleko, beskrajno, prekratko. Uprkos spoznaji da se nad mojom otadžbinom sunce slobode gasi, da je šibaju munje i gromovi, da je tuku tirana bičevi i gaze čizme nečovještva, protivno razumu, instinktivno osjećam neodoljivu potrebu, unutarnju silu jaču od Zemljine gravitacije, da se vratim na ognjište predaka i da živim, i da umirem, tamo gdje sam rođen... U svakom od nas je sanjar, sunca željan i ljubavi žedan, koji u osmijehu bol i suzu nasluti, u srcu jauk čuje, plahe duše šapat.
NN: Zagledani u ljudske sudbine, oblikujete zanimljive junake sa neobičnim životnim pričama. Jesmo li, kako volimo da kažemo, kovači svoje sreće?
ČERKETA: U svakom liku iz mojih priča sam ja, u svakom junaku vidim tebe; onakvi smo kakvi mislim da bi trebalo da budemo. Ljudi smo pa grešnici, i oni smo koji praštaju. I jaganjci smo, tek na svijet nastali, nevinim mlijekom iz sise majčine podojeni, i žrtve i dželati, bratu brat, jedan drugome vuk. Izabrani smo igrom sudbine, Božjom voljom ili divnim čudom, da budemo rođeni među sedam milijardi ljudi, koliko nas danas na ovoj našoj planeti ima, nesvjesni značenja i veličine dobivenog dara. Često pomislimo da smo mali i beznačajni, da smo samo kapljica vode u beskraju okeana, čime negiramo sveto pravo na život, potcjenjujemo vrijednost bitisanja i nestajemo sa lica Zemlje zajedno sa vremenski zarobljenim kazaljkama na satu, smećući sa uma da je jedna kap, koja nosi naše ime i u kojoj uvela ruža ponovo procvjeta i drvo ozeleni, veća i ljepša, da je vrednija, moćnija i blagorodnija od svih orkana i oluja koje pustoš iza sebe ostavljaju. Imam tebe, a ti imaš mene, Bog nas je jednog drugome podario i poželio nam da putem pravednosti, putem dobrote i čovječnosti kročimo i da u slozi i ljubavi ovozemaljsko vrijeme provedemo. Dao nam je volju i moć da budemo kovači svoje sreće i da, poštujući i pomažući jedan drugog, od ove naše planete sebi stvorimo raj.
NN: Bavite se i temom čovjekovog odnosa prema prirodi i životinjskom svijetu...
ČERKETA: U mojim pričama, kao i u ličnom shvatanju i osjećanjima, svaka životinja, svako živo biće, svetim pravom rađanja i slobode življenja, zajedno sa čovjekom na istoj je ljestvici. U tvrdoglavom magaretu vidim sebe, u urliku bijesnog medvjedu sam ja, i jagnje sam i vuk, na vrhu omorike sa slavujima pjevam, u napuštenom gnijezdu sa pticom kukavicom plačem. Osjećam privrženost prema svakom živom stvoru pod ovim nebom, osjećam se dijelom prirode i svijeta kojem pripadam i poistovjećujem se s njom, nerazdvojni smo, bez nje me ne bi ni bilo, bez nje bih bio prazan i tužan, moj život bi postao besmislen.
NN: Civilizacija, sa druge strane, nema takav odnos prema prirodi i njenim blagodatima, što je i krupno pitanje koje otvara Vaše djelo.
ČERKETA: Čovjek je umno biće, sa srcem i dušom, pored očiju slijep. Čovjek stvara i oplemenjuje, čovjek uništava i razara, jamu kopa i sam u nju pada. Budućnost i opstanak čovjeka na plavoj planeti, koja ne pripada samo njemu, zavisi isključivo od njegovog odnosa prema njenom najvećem bogatsvu, Bogom danoj prirodi, u svemiru jedinstvenom, fantastičnom biljnom i životinjskom svijetu koji ovo naše kratkotrajno bitisanje čini života vrijednim, božanstvenim. Čovjek je na putu samouništenja, a priroda, vanvremenska i strpljiva, evolutivnim putem će da izluči čisto od nečista i živjeće dugo nakon što čovjeka više ne bude. Saznanje da mnoge biljne i životinjske vrste, da mnogi životi nepovratno nestaju sa lica Zemlje, još više me veže za njih, i obavezuje.