BANJALUKA - Međunarodna nagrada za prevođenje poezije "Kolja Mićević", za prošlu 2025. godinu, u Kulturnom centru Banski dvor uručena je Veri Horvat.
Podsjećamo, nagradu koju je Horvatova dobila za višedecenijsku posvećenost prevođenju poezije najeminentnijih ruskih, slovenskih, ali i svjetskih pjesnika, dodjeljuje Udruženje književnika Republike Srpske (UK RS), a njihov žiri činili su: Ranko Risojević, predsjednik, te Zoran Kostić i Predrag Bjelošević, članovi.
Obraćanje Vere Horvat, povodm nagrade, redakcija "Nezavisnih" prenosi u cijelosti:
Uvaženi članovi žirija za nagradu "Kolja Mićević" - gospodine Ranko Risojeviću, predsedniče, gospodine Zorane Kostiću i gospodine Predraže Bjeloševiću, poštovani članovi Udruženja književnika Republike Srpske!
To što se danas nalazim ovde među vama, za mene predstavlja izuzetnu čast i želela bih da izrazim svoju iskrenu blagodarnost za pažnju koju ste jednoglasnom odlukom ukazali mom radu na prevođenju poezije. Zahvalnost takođe upućujem i predlagaču za ovu nagradu, Izdavačkoj kući ARKA iz Smedereva.
Dame i gospodo - ljubitelji književnosti, posebno poezije, čitaoci-posvećenici zbog kojih svi napori pisanja, prevođenja i objavljivanja imaju smisla, dragi Banjalučani i svi vi kojima se posrećilo da živite u ovom pesmom opevanom gradu, sinonimu za lepotu i poeziju, obraćam vam se sa posebnim simpatijama, s obzirom na to da sam pre godinu dana imala priliku da se lično uverim u vaš poseban odnos prema literaturi.
Odluka žirija da ove godine moj skromni doprinos prevođenju bude nagrađen ovom velikom i značajnom međunarodnom nagradom za prevođenje poezije - "Kolja Mićević" ispunila me je visokim emotivnim nabojem, koji me, istini za volju, i dalje - posebno u ovom trenutku, ne napušta. Primila sam je sa zahvalnošću i izvesnom dozom sete, kao neko ko je imao sreću da Kolju lično poznaje i da sa njim sarađuje, da prati raskošni tok njegove poetske, prevodilačke i ljudske misli i reči.
Da - Kolja Mićević, poznati književnik, Banjalučanin, Beograđanin, Parižanin, građanin Seta i Cveta, tumač slovesnih prostora, krotitelj rima, neumorni tragalac za nedohvatnim, bio je naš, moj prijatelj. Ponosna sam što sam bila u prilici da na festivalima gde sam i sama učestvovala kao pesnik, urednik i/ili prevodilac, delim radost razgovora sa njim, kao i čitanja njegove poezije i prepeva.
Slično isijavanje duha emanirali su njegovi performansi, gde se zvuk pretvarao u energiju i obrnuto, a kako ona - ta uložena energija, kao što je poznato - po zakonima fizičkim i metafizičkim - ne iščezava, ostala je zauvek kao nesvakidašnje svež utisak u svakom ko je bio deo događaja.
Koljini hepeninzi predstavljali su fenomen koji je publiku ostavljao bez daha. Posvećen kao augur, žrec, autentičan kao da stiže iz iskoni, svaki put bi nas sve iznova iznenađivao svojim delanjem, svojom ourgiaom, čije je poreklo u samim izvorima poiesisa. Slikovito-sluhovito, ozareno i žovijalno, pokazao je put kojim će se poezija najverovatnije kretati u budućnosti, napravivši novi zavijutak u vremenu.
To smo - čulima i srcem, shvatali svi koji smo ušli u zonu zračenja njegovog renesansno raskošnog talenta, tako organično spojenim sa visokim znanjima i umećem i njemu svojstvenom iskričavošću duha. A to je onaj duh koji lebdi nad prostorima visoke umetnosti i koga nikakva plima veštačke inteligencije neće nadvladati. Jer, sve nijanse čovekove aure samo čovek može i razumeti i opisati. I, da - možda je sada trenutak da se iskaže ključna stvar: samo čovek-pesnik - bio on poznat i priznat ili pesnik u duši, može prevesti pesnika.
Kolja je čitao i prevodio pisce teške i daleke - i prostorno, i vremenski, i jezički i filozofski. Njega - kao, uostalom, i sve nas koji nismo odustali od rada na prevodu, ona sarkastična floskula "Poezija je ono što se izgubi u prevodu" nije demoralisala niti zaustavila.
U osvajanju vrhova prepreke su samo podsticaj. To smo naučili od njega.
Osvrćući se na rad ingenioznih ko-stvaralaca, prevodilaca poezije, čovek se mora zapitati šta je - sem afiniteta i poznavanja jezika sa koga se prevodi i jezika na koji se prevodi potrebno za rad na prepevu? Neophodno je strpljenje, usredsređenost, spremnost na odricanje i - bar malo avanturističkog duha. Jer, već i sam pristanak na prevođenje poezije predstavlja čin odricanja i spremnosti na rizik - što je zajedničko prevodiocima poezije i ljubiteljima svakovrsnih drugih, manje ili više ekstremnih, priključenija.
Zašto odricanja? Od čega? Od čitavog niza stvari. Najpre, od mogućnosti da radite na svom sopstvenom delu, jer je prevodilac poezije uglavnom i sam pesnik, neretko i teoretičar književnosti. Zatim, tu je prevodiočevo odricanje od prava koje ima svaki primarni stvaralac - da skrene tok, izmeni intonaciju u hodu ili da, jednostavno, pritisne delete. Ali sve to kod prevoda ne važi ukoliko ste prevođenje shvatili kao vokaciju, kao misiju.
I šta na tu misiju - sem svog dara, znanja, strpljenja i umetnosti odricanja još mora da ponese prevodilac poezije - translator, interpretator, tumač, hodač kroz lagume smisla i zamršene puteve jezika, pretapač zlatnih reči, restaurator i krijumčar (onaj plemeniti, tipa Robina Huda!) preko granice jezika, navika, zračenja i očekivanja?
Šta, osim svoje vrele glave u jednoj i knjige originala, rečnika, encikolopedija, olovke, papira i/ili računara i još nekih sitnica u drugoj ruci? Recimo - intuiciju (pouzdane li alatke!) naučnog istraživača, od koga se, međutim, razlikuje i po tome što mu niko, pa ni autor izvornika sam, neće moći (ne hteti: moći!) da sa sigurnošću pomogne u najvažnijem: da prevod zaživi, oživi i - živi! Da profunkcioniše na principu izvorno mu zadatih, često vrlo složenih mehanizama, da ne bude samo prividno sličan originalu kao što fotografija ciferblata liči na sat, ali pokazuje samo jedno, a zapravo nijedno realno vreme.
Deluje složeno, priznaćete. Moglo bi se o ovome dugo i mnogo govoriti - i možda će se pod egidom Koljinog imena, možda baš ovde, u njegovoj Banjaluci, naći prostora za teoriju prevođenja, ali na ovom mestu i u ovom, za mene posebnom, trenutku, rekla bih još samo sledeće: Omogućiti da se najlepše, najdublje i najuzvišenije misli iznedrene u književnom stvaralaštvu jednog naroda čitaju i čuju i na jezicima drugih - visok je poziv i zadatak. On se mora obavljati viteški, baš kao što je to činio Kolja, u čiju čast smo se danas okupili. Prevodilac svesno bira da deluje iz drugog plana, nevidljiv, nenametljiv - kao pravi alhemičar koji danima (još češće - noćima!) u svojoj radionici pretapa i pretače reči iz nekog drugog u ovaj naš - srećom tako lep, bogat i fleksibilan jezik.
A satisfakcija za trud? - zapitaćete se s pravom. To su svakako oni posebni trenuci kao što je ovaj kome sada prisustvujemo, ali pre svega onaj dragoceni momenat kada čitalac posredstvom prevoda postaje kosmopolita. A kad pritom sasvim zaboravi da je pred njim prevod, tada je prevodiocu uputio najveći mogući kompliment. A kada se taj njegov trud vrednuje jednim ovako visokim priznanjem, onda je to zvezdani trenutak i za onoga ko ga prima, i za onoga čije ime nosi.
Srdačno zahvaljujem žiriju i svima vama na tome!