Ja imam amnezije, ali one nisu dovoljno jake, bez obzira na to što one sad imaju CIP i katalogizaciju. Želim da budu jače, toliko toga želim da potisnem. Verujem da bih i sa jačim bio u stanju da pišem.
. Pisao bih o praznini koja se prostire iza mene, rekao je književnik Vladan Matijević, dobitnik priznanja "Kočićevo pero" za zimu 2012. i "Kočićeva knjiga" za cjelokupno stvaralaštvo.
Još osamdesetih godina prošlog vijeka pisao je poeziju, ali, kako je rekao, bez većih pretenzija. Tek početkom devedesetih, književnost mu postaje jedino pravo zanimanje od kojeg, međutim, nije mogao da živi. Do danas je objavio deset knjiga, većina je imala više izdanja, neke su prevedene na francuski, njemački i španski jezik. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja, između ostalih i NIN-ove nagrade. U intervjuu za "Nezavisne" govori o svom posljednjem romanu "Memoari, amnezije", položaju pisaca u našem regionu, samoći i strahovima ljudi.
NN: Književnici različito doživljavaju priznanja koja dobijaju. Kakav je osjećaj dobiti priznanje koje nosi Kočićevo ime?
MATIJEVIĆ: Obično na pisca i na njegov rad dugo niko ne obraća pažnju, onda dođu vremena kada dobija priznanja, obično to ne traje dugo, pa ponovo dođu vremena kada ga svi ignorišu, dok ga ne zaborave. I tek kasnije, nekoga ponovo otkriju čitaoci ili istoričari, pa ga čitaju, o njemu pišu. Koliko god mi prijala priznanja, trudim se da na mene ne ostave traga. Književnik treba da radi i kad ga nagrađuju i kad ga ignorišu. Nadam se da bi Kočić bio zadovoljan na mom izboru za nagradu sa njegovim imenom, kada bi pročitao moja dela, mada bi sigurno bio razočaran mojim pomirljivim i nebundžijskim karakterom. Nijedan ustanak nisam digao, čak nijedan časopis nisam pokrenuo, nijedno moje delo nije bilo zabranjeno, slutim, on preko toga ne bi lako prešao.
NN: Vaša posljednja knjiga "Memoari, amnezije" potpuno je lična i u njoj su sabrana mnoga Vaša osjećanja. Izjavili ste da se plašite da bi možda zbog toga čitaoci mogli da budu razočarani.
MATIJEVIĆ: Reakcije su mnogo bolje nego što sam se nadao i mnogo više ih ima. Ali, svestan sam da prvo dođu pozitivne reakcije pa tek one negativne. Mogu te negativne i da ne stignu do pisca nikada, ali to ne znači da ih nema, da ova knjiga nije mnoge iznervirala, isprovocirala, da zbog nje nema ljutih. Pisati memoare, pa i one koji na memoare ne liče, nije bezazleno za pisca. Ali, jednom se i to mora uraditi. Postoji nada da ćemo se moji čitaoci i ja razumeti, da se nećemo razići zbog mojih stavova, zbog moje golotinje. A, postoji mogućnost i da s njima dobijem nove čitaoce, da budem u plusu.
Ovde je lako samo političarima, estradi i onima koji znaju da igraju lopte, kaže književnik
NN: Roman "Pisac izdaleka", za koji ste dobili NIN-ovu nagradu, okarakterisan je kao strijela koja tačno cilja u metu svega što ne valja u srpskoj književnosti. Da li se u odnosu na vrijeme kada ste pisali roman nešto promijenilo na književnoj sceni ovih prostora?
MATIJEVIĆ: U izdanju "Agore" iz Zrenjanina ove godine je ponovo štampan taj roman. Pred štampu sam ga ponovo iščitao. Roman je i dalje aktuelan, malo toga se promenilo za deset godina. Nešto je za nijansu bolje, nešto je mnogo gore. Položaj pisca je teži nego ikad. Njegov rad je sve apsurdniji. Oko njega je sve besmisleno, nema slamke za koju bi mogao da se uhvati. Možda i ima, ali ja je ne vidim. Najveća promena koja se za tih deset godina dogodila jeste ekspanzija interneta i mogućnost svakog da preko društvene mreže, sajta, bloga bude pisac i kaže šta poželi, da ga ceo svet čuje. Međutim, tako se stvara višak kritičkog mišljenja, pravo i dobro mišljenje najčešće ostane zatrpano.
NN: Iako je danas prisutan veliki broj načina komunikacije i povezivanja ljudi, čini se da čovjek nikada nije bio usamljeniji…
MATIJEVIĆ: To je tema kojom se bavim dosta u romanu "Vrlo malo svetlosti". Mada sam pisao roman o snovima, o sunovratu pojedinca, o politici, veri i umetnosti, svi koji su čitali taj roman govorili su o samoći, citirali su odlomke koji se tiču samoće. Očigledno ih je to najviše dotaklo. Čovek je uvek bio usamljen, manje ili više, ali sada je to najvidljivije. Samoća se materijalizovala sa pojavom mogućnosti da neprestano komuniciramo sa ljudima, a da im ne vidimo oči. Takva komunikacija je negacija dijaloga. Internet je obesmislio pojam prijatelj i učinio da su ljudi sami ispred svojih ekrana, a da toga uglavnom nisu svesni. Što su nam računari moćniji, volja nam je sve slabija.
NN: Kažete da svaku knjigu pišete kao posljednju. Šta Vas pri pisanju podstakne i inspiriše da podjednako dobro napišete nove redove?
MATIJEVIĆ: Ne znam da li je sve dobro, ni da li je jednako dobro, ali u svako svoje delo sam uneo svu svoju snagu, želju, strpljenje, talenat... Možda sam zbog tog načina pisanja zaslužio nagradu koja neguje uspomenu na Petra Kočića. Više je nego izvesno da ni Kočić nije štedeo sebe dok je stvarao svoja dela. Mislim da nisam dovoljno ni snažan, ni prodoran, ni snalažljiv, i zato moram u svaku svoju pesmu i priču uneti svu dušu, da bi one vredele, da bi bile zapažene.
Vjeruje da bi Kočić bio razočaran njegovim pomirljivim i nebundžijskim karakterom
NN: Umjetnici na našim prostorima su u nezavidnom položaju. Smatrate li da u budućnosti nešto može da se promijeni?
MATIJEVIĆ: Postoji mnogo načina, ali ne verujem da će ijedan biti realizovan, bar ne u skorijoj budućnosti. Ne verujem ni da ću ja doživeti bolja vremena za umetnika. Umetnici koji danas žive i stvaraju bez brige za golu egzistenciju, došli su u taj zavidan položaj zahvaljujući talentu za politiku, ili za trgovinu, ili zahvaljujući majstorluku za skandale. Teško da je neko uspeo da živi lagodno zahvaljujući svom talentu. Možda je kriva naša lenjost, možda glupost, možda nepoštenje. Mnogo je polusveta koji bi izgubio dobre pozicije, kad bi se nešto menjalo. I nije najveći problem što se mali novac odvaja za kulturu, problem je što se on troši loše, što ga troše ljudi bez ideje. Oni koji imaju ideje, najčešće su skrajnuti, između sebe, posvađani. Neznalice se odlično slažu, one nemaju nikakvih problema, nikakvih sumnji u sebe. Dajte im milion evra, oni će ga spiskati na svoje bezvredne projekte. Tužno jeste, ali, budimo iskreni, nisu samo umetnici u teškom položaju. Nije ovde nikome lako. Samo političarima, estradi i onima koji znaju da igraju lopte.
Nevinost hramova kulture
NN: U BiH je u posljednjih godinu dana zatvoreno nekoliko kulturnih institucija, a i one koje rade su u nezavidnom položaju.
MATIJEVIĆ: Nedopustiv je takav odnos države, međutim, ni hramovi kulture nisu nevini. Većina njih je dozvolila da bude okupirana politički podobnim mediokritetima, koji su potisnuli kvalitetne ljude. Radi mira u kući i kakvih-takvih plata, odrekli su se kvaliteta, jer on košta, i svoje aktivnosti sveli na imitaciju kulture, na amaterizam, pa su takve izgubile publiku i većina njih se urušila iznutra. I zato ih je vlast lako zatvorila. Kulturna javnost se nije uzbudila, niti je kaznila takvu vlast, jer ni javnost više nije kulturna. Postoje samo kulturni pojedinci, a oni su razjedinjeni, omalovaženi, prokaženi i sa njima je lako.