BEOGRAD - Na velikoj sceni beogradskog Narodnog pozorišta danas je 23. put uručena nagrada za najbolju knjigu u prošloj godini "Meša Selimović", i to Vladanu Matijeviću za roman "Vrlo malo svetlosti", u izdanju zrenjaninske "Agore".
Uručujući nagradu, generalni direktor kompanije i glavni urednik dnevnika "Večernje novosti" Manojlo Vukotić izrazio je uvjerenje da i Matijević, poput njegovih prethodnika, ide stopama velikana čije ime nosi ovo priznanje.
O djelu, koje je od 83 naslova koje su predložili članovi Velikog žirija u kome je bilo 47 najuglednijih kritičara iz svih većih gradova Srbije i Banjaluke, govorila su dvojica od 16 koji su svoj glas dali Matijevićevom romanu: dr Draško Ređep i mr. Mileta Aćimović-Ivkov.
Ređep je besjedu naslovio "San i poraz", pošto je prepoznao da su to dvije bitne odrednice nagrađenog romana koji je sačinjen od triptiha koji čine: Pismo, Testament i Dnevnik.
O svakoj od "ulančanih" pripovijesti, Ređep je dao svoj sud stavljajući ih u kontekst autrorove ideje da na njemu svojstven, pomalo uvrnut način kaže nešto o našem vremenu.
Govoreći o porazu, jer tako je shvatio krajnji ishod svih Matijevićevih priča, Ređep je zaključio da su napisane aktuelno i bogato kroz tri različita rukopisa.
Aćimović-Ivkov se pozabavio formom romana u besjedi "Tamna strana stvari", opisavši da su to "tri tematski odvojene priče organizovane u jedinstvenu kompozicionu i smisaonu celinu, s naglaskom na pojedine činjenice njihovog idejnog, motivskog i značenjskog sklopa".
Svaki od junaka, veli on, "divni su ljudi, samo su mnogo nesrećni" i svaki iz svoje perspektive svjedoči o sudbinskim kalvarijama kojima su bili izloženi.
"Uvodeći teme koje se tiču svetova umetnosti, politike i vere, Matijević je", istakao je Aćimović-Ivkov, "izgradio takvu narativu koja tek u snovima junaka-samotnika i gubitnika, nudi izmirenje sa uzljuljanim svetom."
On je ocijenio da se Matijević vidno izdvojio "aktuelnošću pristupa, upečatljivošću likova, karaktera i prizora, kao i snažnom sugestivnošsću izraza" i da je zato njegova proza "jedno od najizrazitijih kritičkih promišljanja savremenosti".
Matijević (1962.) je iznenadio i oduševio publiku svojom besjedom "Došao sam radi braće rođene kad i ja", jer je odmah na početku iskoristio mogućnost koju mu je pružilo primanje ove velike nagrade da "kaže nešto o svojoj generaciji i to ne da bi se suprotstavio presudi da je ona kriva, presudi koja je doneta i u našim i u svim balkanskim sudnicama, jednoglasno, bez ijednog uzdržanog glasa".
Ogradivši se da od besjede ne očekuje korist, jer je "pisana iz potrebe jače od koristi i razuma", Matijević je poručio da je pisana da "ostane zapis moj o nama, braći oba pola što sada žive u različitim državama i različitim jezicima govore".
"Ova beseda je samo eksces nastao iz potrebe da s nekim podelim sreću zbog nagrade i eksces naišao iz želje da to bude s generacijom koja je bila nesrećna kao i mnoge prethodne na ovom poluostrvu, ali koja, pored svega, lako može ostati zanavek kriva i precima i potomcima", poručio je Matijević i dobio neuobičajeno buran i dugotrajhan aplauz.