Kada sam čuo da počinje snimanje filma "Top je bio vreo" po romanu Vladimira Kecmanovića, ne znam zašto, ali sam ponovo uzeo da čitam ovo odista dobro književno djelo. I nakon čitanja i dugog razmišljanja morao sam i ovo da napišem.
Iako mlad, Vladimir Kecmanović je uspio da se probije u prve redove savremene srpske pripovijedne proze. Jednako uspješan u kraćim i dužim formama (pripovijeci i romanu), on je svojim "minimalističkim tekstualnim tvorevinama", smislom za "uvjerljivo-zavodljivu priču" uspio da osvoji, kod nas, sve inertniju publiku i zainteresuje kritiku koja je brojnim nagradama potvrdila povjerenje u stvaralačku dometnost onoga što je proisteklo iz njegovog pera.
Svako djelo, bez obzira na to koliko predstavljalo svijet za sebe, koliko na prvi pogled bilo nepodudarno sa piščevom ličnošću, njegovom građanskom biografijom ili deklarisanim životnim stavovima, ipak je neodvojivo od ličnosti svoga tvorca jer se začelo u njemu, hranilo njegovom maštom, imaginacijom, njegovim umom i srcem, najzad otjelovilo njegovim jezikom.
Kada je riječ o Vladimiru Kecmanoviću i njegovom romanu "Top je bio vreo", ubijeđen sam da je to djelo mladi autor morao napisati da bi se oslobodio traumatskih prizora sarajevskih ratnih dana, da bi sebi olakšao mučni prtljag ranih uspomena koje čovjeka ne napuštaju ni u snu ni na javi, traju čak i onda kada se primire i kad se, pred naletom novog vremena i novih dešavanja, prividno pomire sa zaboravom.
Rođen 1972. u Sarajevu, on je zapamtio ulice i "raju", upoznao ljude, živo šareno mnoštvo nacionalnosti, vjera i opredjeljenja, Sarajevo iz doba zimske Olimpijade, kada je za vrijeme snježnih svečanosti na Jahorini postalo centar svijeta, upoznao je duh NEW PRIMITIVS-a, rok i pop scenu, atmosferu grada koji je spajao miris Istoka i duh Zapada, čineći ga srcem nekadašnje Jugoslavije. Ali, takvo Sarajevo bilo je samo privid. Nad njim je lebdio onaj nesmireni duh netrpeljivosti i mržnje koji se Andriću, u satima njegovih noćnih bdenja, objavio otkucavanjem četiri razna vremena sa četiri bogomolje naroda koje je istorijski usud nasukao u ovu mračnu dolinu opterećujući svaki trenutak postojanja nepovjerenjem i strahom od susjeda, okruženja u kome svako radi svakom o glavi. Bio je potreban samo jedan hitac, ne onaj Principov, koji je pokrenuo lavinu sveopšteg uništenja 1. svjetskog rata, već hitac na srpskog svata Gardovića na Baš-čaršiji pa da 1992. sve počne ispočetka, da se podigne poklopac sa uzavrelog bosanskog lonca i ponovo zaigra "krvavo kolo" naše istorijske tragedije.
Glavni junak Kecmanovićevog romana je dječak, desetogodišnjak, Srbin, koji sa roditeljima živi u ukletom gradu, između snajperskih hitaca i topovskih granata, živi u memli podruma, bez vode i struje, gladan i preplašen, oči u oči sa smrću koja navire sa svih strana: okolnih planina, snajperskih gnijezda i ulica kojima vršljaju bande ološa, kriminalaca, siledžija, narkomana, degenerika, ubica koji svoje mračne nagone iskaljuju nad nemoćnim, u prvom redu Srbima koji su žigosani kao divljač za nekontrolisan odstrel.
U mutnom vremenu ološ, onaj društveni elemenat sa najmanjom moralnom težinom, isplovi na površinu i za sobom ostavlja krvi trag.
Dječakovi roditelji ginu u vlastitom stanu od jedne nasumične granate. On ostaje živ, ali od šoka gubi moć govora. Brigu o njemu preuzima jezičljiva ali dobrodušna komšinica Tidža, koja malog "čedu" prihvata kao svoje dijete. Međutim, kad joj pogine sin, ona više ne želi da dijete svojih "neprijatelja" vidi u svojoj blizini. Mališana prihvata komšija Nikola, i sam žrtva vremena koje nije sačuvalo ni mrvicu čovječnosti. Poslije Nikolinog ubistva i silovanje njegove bolesne, prestravljene žene dječak nalazi odvažnosti da, ne razmišljajući o mogućem ishodu, prevali gotovo zaleđenu rijeku i dokopa se planine na kojoj ratnici nose drugačije uniforme od zelenih beretki "čuvara grada".
Djelo je ispunjeno jezom sarajevskih ratnih dana i noći. Život podsjeća na živo blato koje guta čovjeka, mrcvari ga i srozava na nivo unezvjerene divljači. Dječak je nijemi očevidac i svjedok sveopšte patnje. On razabira ljude i neljude (bez obzira na nacionalnost), osjeća da su počinioci zla ipak samo pojedinci, da u svakom kukolju ima i žita.
Rat je zaista velika i nažalost vječna tema umjetničkog stvaranja. Ono po čemu se Kecmanovićevo djelo razlikuje od drugih ostvarenja ovakvog sadržajnog usmjerenja nije samo činjenica da je glavni protagonista dijete nego što je sve dato u formi njegove ispovijedi, u maniru usmenog kazivanja u kojem rečenica nastoji da se oslobodi svega suvišnog zadržavajući samo onaj štedljivi vokabular bez kojeg se ne bi razumio smisao izrečenog. Grafička strana teksta me podsjeća na slobodan stih. Junaci žive i dejstvuju u jeziku. Zato je i dječakov govor obojen emotivnim nijansama njegovog doživljavanja i tumačenja ljudi i pojava, nove stvarnosti koja se pojavljuje iza fasade poznatih stvari. Pripadništvo geografskom ili duhovnom ambijentu, "sarajevskoj raji" ili drogiranim, primitivnim uličnim siledžijama takođe je dočarano jezikom i u tome je Kecmanović pravi majstor.
"Top je bio vreo" Vladimira Kecmanovića je knjiga za djecu i odrasle. U svakom slučaju ona pruža izuzetan čitalački doživljaj.