Mirko Vuković, književnik iz Čelinca, dobitnik je nagrade "Šušnjar" za roman "Šipak iz Prebilovaca", koja je trebalo da mu bude uručena sinoć u Oštroj Luci u okviru književnih susreta "Šušnjar 2023", a koji poput istoimene nagrade čuvaju sjećanje na stradanje Srba i Jevreja od strane režima Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine u okolini Sanskog Mosta.
"Vuković kosti sopstvene intimne priče spušta u jamu u kojoj počivaju kosti prebilovačkih mučenika i sopstveno sjećanje ugrađuje u kolektivno pamćenje", između ostalog naveo je u obrazloženju za nagradu žiri koji su činili Ranko Preradović, Goran Dakić i Nina Govedar. Šta sam Vuković kaže o nagradi i romanu pročitajte u intervjuu koji je ovim povodom dao za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znači nagrada "Šušnjar"?
VUKOVIĆ: Već sam u nekoliko navrata rekao, ali ponoviću: sveti oci nas upozoravaju da se klonimo pohvala i nagrada i da se radujemo kada nas kude i unižavaju jer je to po dušu korisnije. U godinama sam kada, Bogu hvala, ne padam lako u prelest slavohlepstva, ali mi znače (zbilja) dvije stvari: prije svega to što nagrada baca svjetlo na veliku, tešku i katarzičnu temu Prebilovaca, a potom i što se u srpskoj savremenoj literaturi zapatila neka memla pseudopokajništva, samoporicanja, farisejskog posipanja pepelom i lažnog, pritvorničkog prihvatanja krivice. Ovaj se roman baš zainatio da bude barem jedno brvno na putu te vodojaže, te "paralaže".
NN: Vjerujete li da književnost može nešto da promijeni?
VUKOVIĆ: Ne, naravno. Iluzorno bi bilo to očekivati. Neće moje brvno zaustaviti vodotok, ali će barem napraviti neko "zamešateljstvo". Zakomplikovaće mu život i tako skrenuti pažnju na neke stvari. Danas katolici hodočaste u Međugorje, tamo gdje su prebilovačke Srbe, nejač, majke i djecu, bacali u jamu. U sekvenci romana pod naslovom "S ranom u tom srcu, tamnu i duboku" ja pišem: "Srce je majke srce Bogomajke - spjevao je Augustin-Tin, možda baš ovdje, u donjoj Hercegovini. Sad, koja im se to majka ucvijeljena u svome nesmiraju ukazuje u Međugorju, kraj Golubinke, u Šurmancima? Gaze stazom varke, mrtvi Ujeviću!". Mnoštvo je, zaista, ovakvih neuralgičnih pitanja otvoreno u tom romanu.
NN: Zanimljivo je da u "Šipku iz Prebilovaca" pišete o stradanju Srba iz Drugog svjetskog rata, a da pomen na to stradanje čuva i nagrada "Šušnjar". Da li javnost danas i ovdje dovoljno govori i zna o tim stradanjima i na kojem je nivou naše kolektivno pamćenje?
VUKOVIĆ: Svojevremeno je pokojni Novica Tadić odbio nagradu "Desanka Maksimović" zato što se njegova poetika ni u jednoj tački ne podudara sa njenom. U slučaju mog romana i nagrade koju je dobio - to je, naprosto, isključeno. Podudaranje je potpuno i bez ostatka. I na fizičkom, i na metafizičkom nivou... Do te mikrometarske mjere da su se zločini u Prebilovcima i na Šušnjaru desili iste godine, istoga mjeseca, sa par dana razmaka (na Šušnjaru za Ilindan, u Prebilovcima od 4. avgusta nadalje). Na kom je nivou kolektivno pamćenje? Mija Pavlović pjeva "Ne žurite se sa smrću/ niko na nikog ne liči/ sinovi misle na igračke"! Upravo zato sam imao namjeru da napišem težak, kompleksan (na svim nivoima) roman koji se lako čita. Pomalo paradoksalno, ali ja volim paradokse. Da ono što teško pada na stomak lako sklizne niz grlo. Da dopre do više ušiju i da trone što je moguće više srdaca. Jedan dobar drug koji ne čita previše mi reče: "Prvo veče sam u cugu pročitao 120 strana, posle više nisam imao kad, ali sve vrijeme sam čas plakao, čas se smijao, čas bio ponosan...".
NN: Žiri kaže da sopstveno sjećanje uziđujete u kolektivno pamćenje. Koliko su Vam sopstvena sjećanja pomogla u pisanju romana?
VUKOVIĆ: Ja sam lutka na koncima sjećanja! To će reći da postoji i Ruka (sa velikim R!) koja konce pokreće. U Prebilovcima sam proveo dva nepuna dana 2016. godine. I to je bilo dovoljno za cio roman! Bio sam pozvan kao književni kritičar da govorim o dvjema knjigama. Po povratku sam ženu i dijete poslao k njenima, zatvorio se i 12 dana, takoreći bez prestanka, pisao. Ne znam da li sam i kako sam jeo, ne znam da li sam ili kako sam spavao. Kao u vrućici, pokušavao sam da zabilježim, da ne izgubim ni zrnce od onoga što sam tamo napabirčio - vidio, čuo, pročitao, osjetio, otćutao, otplakao... Ono što sam tamo doživio nije bilo od ovoga svijeta, Gospod me osjenio. Pomilovao me je da ništa ne zaboravim. To je bilo, zaista, nadnaravno iskustvo. Stanje neke nestvarno pojačane budnosti. Nisam bez razloga tamo napisao kako imam utisak da on (roman) mene ispisuje. Za 12 dana sam napisao dvjestotinak stranica i to je osnovni balast romana. Narednih šest-sedam godina sam radio na tekstu. Doslovno dva-tri dana pred štampu u već prelomljenu knjigu sam ubacio tri nova segmenta koji su mi bili jako bitni za učvršćivanje konstrukcije.
NN: Očigledno je riječ o vrlo snažnim utiscima?
VUKOVIĆ: Prebilovci su čudo. Prebilovci su potresni i ljekoviti po duhovno osjetljiva čovjeka. Govoriš o Levajčevoj "Priči koja luta svietom" u školskoj zgradi u kojoj su ustaše klale srpsku djecu, vadile im crijeva i kao novogodišnje vrpce kačili po plafonu, sve vrijeme na smjenu pred njima silujući učiteljicu i djevojčice od osam godinica. Govoriš, zapravo grcaš, i osjećaš da si manji od praške paspalja. Odeš na seosko groblje koje te neodoljivo podsjeti na Getsimanijski vrt i riječi koje Gospod Hristos izgovara Simonu-Petru i sinovima Zavedejevim, a na grobnici Ekmečića stoji napisano: "Živi, budite budni". Strina Anka priča kako su se ona i muž prvi poslije ovog posljednjeg rata vratili u popaljene Prebilovce i kako ptice u selu nisi mogao da vidiš, a kad su njih opazile - počele su da se vraćaju, i onda napišeš: "Uveče se svijet zgusne, vazduh postane kašast, kuće priđu još bliže jedna drugoj, krošnje drveća zađu jedna u drugu, a laste se u tom skučenom prostoru silno uzvesele. Laste se razaspu (...) Pod grlom i na grudima, na bijelim košuljama, vidim im od zakoljaka tragove." To je grad, tuča slika i emocija!
NN: Vaš roman je, zapravo, mozaičan, sačinjen iz takvih efektnih segmenata?
VUKOVIĆ: To je pripovijedni arhipelag. Što bi Goran Petrović rekao: ostrvo i okolne priče. I imam utisak da se taj svijet još stvara. Da je, kao u haikuu Ljubomira Dragovića, moguće da još neki otočić na pučini izroni po malo vazduha. Prebilovci su jedna nedovršena, otvorena priča. Ja u romanu, na primjer, pišem o tada posljednjem među živima koji nisu uklani '41, devedesetogodišnjem Pavlu Bulutu, koji u amfiteatru sjedi među svojim Prebilovčanima, skupljen u uglu kao da se trudi da oduzme što manje prostora i što manje vazduha drugima (potvrđujući time onu Hristovu kako smo prvi onda kada smo zadnji i onu apostolsku kako smo veliki kada smo mali). Umro je prošle godine, a juče saznam kako Prebilovčani oživljavaju njegovu zamisao da se osnuje fond za obnovu svake porušene kuće u selu. Žalim, eto, što taj detalj nije ušao u roman.
NN: Kakvo je stanje u Prebilovcima danas?
VUKOVIĆ: Na jednom mjestu u romanu pišem: "Nisu to kućne urvine, to su lobanje razasute okolo Dola, podno Bijele Vlake i Grapka. Sablasne, šuplje očinje duplje prozora i razjapljena usta vrata kućevnih... Neko je umnožio spodobu sa Munkove slike i krikove naselio u Prebilovcima." Na drugom: "Tu se ona srpska Drvo se na drvo naslanja... preobratila u Kuća se na kuću naslanja, a čovjek na čovjeka. To su Prebilovci... Sve je tu minijaturno, u prisnim, za čovjeka dirljivim razmjerama kućice za lutke. A kućice za lutke - od kamena. Sniske, jedna, samo, prostorija ili dvoćelične. Zbijene. Glava uz glavu. Dišu jedna drugoj u nozdrve. One avetnije, razurene i nedoubijene, uvo naslonile na ove iz mrtvih povraćene i tek progledale. Tako sebe uvjeravaju da su žive. Tako se, sinje, tješe međusobno."