Zoran Arsović, filozof i redovni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, upravo je objavio knjigu "Poetika otetog svijeta", koja je kao i njegovo prethodno djelo "Trag đavoljih kopita" svojevrsni filozofski traktat o đavolu. Pored nabrojane dvije, Arsović je objavio i knjige "Fenomenologija i Evropa", "Umijeće dijalektike", "Ono što nakon Haga ostaje", "Sokrat. Melodija filozofije", "Priča srca mišljenja" i "Šta preostaje". O svom najnovijem djelu govorio je za "Nezavisne".
NN: Podnaslov Vaše nove knjige je Filozofska priča. Zbog čega ova odrednica?
ARSOVIĆ: Ko se zaista hoće orijentisati u savremenom svijetu najprije mora priznati: takav čin zavisiće isključivo od onih znanja koja, polazeći od prosvjetiteljskih pretpostavki, nismo u stanju da steknemo, dakle od znanja koja smo po nekom đavolu odavno izgurali. Čudno, ali ono što je naučno prosvećen razum odbacio kao iluziju vraća se kao uslov življenja lišenog iluzije. Eto zašto trebaju priče. Kroz našu događajnost one sigurnije vode od ovovremenih očiglednosti i analiza razuma - jer prenose milenijumsko iskustvo spram kojeg naše individualne ili tek lokalno logičke dedukcije izgledaju smione i privremene, fragmentarne i površne. S druge strane, raspršenost onog što se zbiva i što je na snazi opasno je smjesta uobličavati u temu. Razboritije je pokušati pratiti njegova povremena "zgušnjavanja", osluškivati mu korake kroz vrijeme. Ući u trag, tragove čitati, i onda pripovijedati. Priče tkati. Svoja iskustva preplitati sa iskustvima drugih, jer jedino iz njih može da nadođe nešto što ne pohodi isključivo iz sopstvene sudbine, a tako je "sudbinski" važno! Možda i spasonosno.
NN: U knjizi kombinujete filozofska zapažanja, naučnu zasnovanost i literarno uobličenje. Zašto ste se opredijelili za ovakvu vrstu diskursa?
ARSOVIĆ: Opredjeljenje proizlazi iz razumijevanja filozofije. U njoj čujem nešto molitveno. Vidim staro zvono koje treba zaljuljati, vrata na koja uvijek valja kucati. Ako se nekad i otvore, povešće samo do drugih vrata, korak po korak. Možda se jedino tako hvata svoj korak; on je "svoj" kad odzvoni sa drugima. Možda je pjesnik u pravu, pa jezik knjige pokatkad može ići više od jezika usta. Slutnja da je život ipak moguće ugrijati i ubrati u obilju (a zbog te slutnje se i piše) nema ishodište u mojoj riječi, već u onoj koja je mnogo prije mene, koja je prije svega i u koju je možda sve i stalo! Ko bi to mogao znati? Kako god, filozofija vlastite mogućnosti može uvidjeti samo ukoliko pristane da iznova rekonstruiše sporove sa drugim oblicima iskustva na izvorima vlastitog postojanja.
NN: I Vaša prethodna knjiga "Šta preostaje" napisana je na sličan način. Može li se istina o savremenom svijetu uopšte saopštiti drugačije, osim pričom koja nam je svima bliska?
ARSOVIĆ: Danas samo jasna i sigurna znanja imaju vrijednost. Ali neka se svako za sebe pita: šta je to bitno, važno u svom životu dosegao u razumskoj očiglednosti? O jasnoći je lijepo pričati, ali ako ona postane opsesija, prijeti da posiječe živo mišljenje. Nije uopšte isključeno da je jasnost pribježište onih koji u stvari nemaju šta da kažu. Ako je već želimo, moramo li najprije pitati: šta jeste jasnost s obzirom na čovjeka? Da li je jasnost o onom što jeste uopšte u ljudskom domenu ili je prava jasnost nešto što stoji na sasvim drugoj strani od čovjekove? Imati svijest o tome već je izvjesna jasnoća uma o cjelini koja nije naša i koja za nas ostaje nedohvatna, neobjašnjiva. Zašto onda trčati u objašnjenja, čemu objašnjenja neobjašnjivome? Barem smo ih mi skupili mnogo, ali zar nismo među njima sluđeni, u pogledu bitnog opljačkani? Zar ona i ne pljačkaju, otimaju i premještaju bitnosti? Što mi se više objašnjava, osjećam da mi je jedino stalo do onoga što nadvladava gradivo i na šta se objašnjenja čak i ne osvrću. I eto nas opet kod priča. Njihove mogućnosti ne vide jedino oni koji se u filozofiji igraju gospodara. A ko se tu igra gospodara, nije li time više rob? Ko je uvjeren u visoku vrijednost svog pjevanja, zar ne sluša samo sebe? Uzima dah da bi se bolje i jače isprsio. Ne sreće se ni sa kakvim otporom, ne stoji naspram Drugog koji ga nadilazi! Drugo mu je samo zgodna prilika za vlastiti bel canto. Ko se oslanja na vlastitu pamet, te u stvarima filozofije odluči zaigrati sam, završi kao Edip. Ugašen svojim jasnostima, baš kao i onaj poglavica anđela, Lucifer, svjetlonoša, koji posta Knezom tmina. Lijepo je nekad rečeno: propast možda i nije u tome da imamo crnu dušu, već da se predajemo svojim jasnoćama.
NN: Ko nam je i kad oteo svijet? Koliko smo sami prislužili toj otmici? Kad je đavo odnio šalu?
ARSOVIĆ: Nešto je stalno u svijetu i otima. Neka sila osjetno isisava svijet i čovjeka - ništi, svodeći ih na svoje regule. Čudna neka snaga. Putem zabluda zaposjesti misli i osjećanja - oduzeti im dobar dio tajne života i cjelokupnu tajnu smrti. Kako god to nešto zvali, riječ je uvijek o istom: neka spoljna moć; interiorizuje se u sisteme vjerovanja i osjećanja. Nešto se upisuje, dodjeljuje, kao kob. Nešto vazdušasto, neki duh... baš kao neki đavo! Đavo nema strasti koje bi mu skretale volju, nema ni predodžbi koje bi mu ometale inteligenciju. Savršen je gospodar sebe. Sazdao je takvu unutrašnju tvrđavu u koju više ni Bog ne navraća. Vrlo krepostan tip, sa "građom" i ustrojstvom kakvi se samo mogu poželjeti. Zato je postao jedinstvena prilika za naše vlastito savršenstvo, koje nije samo napuhati se toliko da bi se moglo reći: ja sam Bog, već i nešto mnogo suptilnije, nešto ipak anđeosko: diviti se svojim grižama savjesti! Da bismo stigli dokle smo stigli i bili sebi dovoljni - valjalo je za to biti pribran, samosvjestan. Istrajavati na samoposmatranju, bez odstupanja. Htjeti sebe. Pobogu, ne biti lutka čije konce vuče neko drugi, već konce vući svojom rukom. Slobodno, makar se vrtjelo na Iksionovom točku i pilo vode samo iz sita Danaida. Vući konce svojom rukom, sad vidimo, isto je kao sebe vući za nos.
NN: U knjizi ne štedite ni filozofiju...
ARSOVIĆ: Izgleda sumanuto, analogija savršeno besmislena, no tako izgleda samo iz obzora modernog pojma, iz sjaja njegove nezasite slave. Onaj koga to više ne može da fascinira osjeća, sasvim na platonovskom tragu, da časnijeg zadatka nema od onog koji bi u diskurzivnoj organizaciji ukazivao na trag đavoljih kopita. Jer lako je otimati tanana i uzvišena znanja, graditi svoja mudrovanja, ali šta s njima ako nisu kadra po imenu prepoznati bolesti duše, zbog kojih je filozofija i nastala.
NN: Filozofija je, dakle, po Vašem shvatanju izdala svoje suštinsko biće?
ARSOVIĆ: Smijeh, hihotanje, podrugljivost i hinjenje, koji danas odzvanjaju filozofijom, samo su znakovi da se na neprijatelja zaboravilo. Kad se zaboravi, i borba izostaje. A nje kad nema, i egzistencija izgubi napetost, te filozofija lako otkliže u neko površinsko izmotavanje - apsurd kao milost umornih ljudi. Nije više životna umješnost, već nešto umjetno! Ne drama, nego sapunica. Ne nešto raskošno, već skvrčeno, od sebe jadno. "Strašno jadno" i "pakleno dosadno". Umišljenost da je sve i očevidnost da je ništa. Ali nikako da je ovo željena priča filozofije, izraz onog što je ona uistinu htjela okusiti, već je moderni "projekat", iznikao iz suprotne želje koja po đavoljem diktatu hoće sve da okusi. A htjeti okusiti sve, kaže filozofija na početku, znači ne osjetiti ukus ničega. Filozofija je ljubav, ali sad čini sve da razdvojiš to dvoje - grmljavinu i poslasticu, pa neka se svako sam čašćava! Beskrajna žeđ hoće se gasiti sitošću poriva! Dolazi neka druga ptica, đavolja ptičurina (ni nalik onoj Platonovoj), da leže jaja filozofskog iskustva. Zaista bi vrijedilo zamisliti se nad jednim naizgled ludim pitanjem: da li je uopšte moguća filozofija koja bi bila suprotna hrišćanskom etosu?