Zoran Kostić, jedan od vodećih srpskih pjesnika današnjice, u prošloj godini obilježio je šest decenija književnog rada.
U tu čast u Banjaluci o njegovom radu objavljen je temat časopisa "Krajina" priređivača Gorana Dakića, dok je u Podgorici na više od 500 stranica uoči nove 2026. objavljena knjiga "Braća po dlanu", koja takođe sadrži presjek šest decenija Kostićevog stvaralaštva. Ove godine trebalo bi iz štampe da izađe i drugi tom "Antologije ruske poezije (10-21. vijek)" na kojoj ovaj vrstan pjesnik i prevodilac radi bezmalo cijeli svoj književni vijek. On tvrdi da je u ruskoj poeziji hrišćanstvo konstanta jedan milenijum, te da se po tome izdvaja od poezije svih drugih naroda. Teme hrišćanstva Kostić se dotakao i povodom Božića.
"Rođenje Hristovo praznujem zato što je tog dana Bog postao čovjek. U svakom čovjeku postoji Bog, ako ga otkrije čovjek i to je onaj koji vjeruje. To je taj koji nikada ne gubi nadu, to je taj koji pobjeđuje mrak ljudskog života. Riječ koju Hristos nikad nije izgovorio je riječ 'nikad'. On, dakle, nikad nije izgovorio 'nikad'. Ja nigdje nisam našao. Pokušavam od kada sam svjestan toga, a sigurno jesam 40 godina. Nisam uspio da to pronađem. Možda će nekom drugom poći za rukom i možda će me demantovati, ali ja upravo tako doživljavam Božić i tako ga slavim. To je dan velike nade. Može čovjek da nadvisi sebe Bogom u sebi. Ako bi se to desilo na planu čovječanstva, onda bi to bio svijet onakav kakav bi ga sam tvorac zamislio. Sve ispod toga, a daleko smo, nažalost, ispod toga, je veliki promašaj. Na dan Božića nam vjera u Boga i Bog u nama daje za pravo da se nadamo da sve nije izgubljeno i da sve može da se vrati na to Božje u čovjeku", kazao je Kostić o najvećem hrišćanskom prazniku, a za božićni broj "Nezavisnih" govorio je i o književnosti i svom književnom radu.
NN: Prošle godine obilježili ste 60 godina rada. U to ime priređene su dvije knjige: temat "Krajine" i "Braća po dlanu". Koliko ste zadovoljni ovim izdanjima i, generalno, jubilejom koji ste obilježili?
KOSTIĆ: Prije svih, prijatno me iznenadio Goran Dakić i kolegijum časopisa "Krajina", što mi je napravio takav plezir i na taj način obilježio 60 godina književnog rada. Po svom izboru su napravili, čini mi se, vrlo dobar pregled, što poetski, što prozni, što dramski. Taj temat je predstavljen u Banskom dvoru. Bilo je divno veče. Iz tog temata se stiče jedan dobar uvid u moje stvaralaštvo. Zašto 60 godina? Očigledno ne polazim od prve objavljene knjige.
NN: Polazite od susreta s Ivom Andrićem?
KOSTIĆ: Da, to se desilo upravo prije 60 godina, odnosno prošle godine je bilo 60 godina. To smatram početkom svog odgovornog odnosa prema pisanju i nekog kritičkog odnosa prema onome što napišem. Umio sam poslije toga da bacim ono što napišem, a što nije dobro. Izoštrio mi se kriterijum zahvaljujući tome što moj odlazak kod Ive Andrića, da kažem, nije uspio.
NN: Vi ste se vidjeli tek iz daljine?
KOSTIĆ: Da, ja sam živio u Nikšiću i već sam pisao četiri-pet godina, od svoje 11. godine. Počeo sam da pišem po direktivi svog oca. Kada se vratio sa Golog otoka i vidio svoju djecu nakon devet godina, posmatrao nas je nekoliko dana i meni je rekao: "Ti ćeš da budeš pisac". Ja sam to smatrao kao crveno slovo. Kako je to izrekao, već sutradan sam sjeo i počeo da pišem, naravno, nerado i nevoljko. Plakao sam, jer kuluk je to bio za mene. Imao sam neki sasvim drugi temperament i bio dijete koje je naviklo na skitanja, fudbal i više slobode. Sad odjedanput treba pisati. Otac me, dakle, osudio na taj krst. Kada se tog pisanija nakupilo, ja već imam 16 godina. Prvi put sam tad napisao i pjesme, po uzoru na "Gavrana" Edgara Alana Poa. Ta poema mi je otvorila novu perspektivu. Do tada sam ozbiljno pisao prozu i drame i sve to poslagao u desetak svezaka, koje mi je otac kupovao smatrajući da ja radim misionarski posao. U 16. godini prodao sam peć, da bih kupio kartu do Herceg Novog. Bilo je ljeto. Došao sam na Toplu, gdje živi Ivo Andrić. Za taj susret spremao sam se tri mjeseca i pročitao sve što je on napisao, da bih ga vrlo lukavo preko priče o njegovoj literaturi uvukao u svoju temu.
NN: Ta lukavština se ipak nije ostvarila?
KOSTIĆ: Priča ide ovako… Andrić je prije toga dobio Nobelovu nagradu. Kad sam došao vidio sam ga preko ograde. Sjedio je u dvorištu i pio čaj. Na leđima sam imao ranac sa svim svojim rukopisima i da bih mu privukao pažnju, počeo sam da kašljem u devet ujutru. Kašljao sam do 12 i on se uopšte nije okrenuo, iako me čuo. U 12 kada je malo pripeklo, pod nekim uglom da me ne vidi, on uđe u kuću. Rekoh dobro, diplomata ide da se malo u hladu odmori. Otišao sam na plažu pod pretpostavkom da će u dvorište doći opet oko šest kad malo zahladi. Tako i bude, i ja poslije plaže dođem i kašljem ponovo do devet. Andrić sjedi na istom mjestu, pije nešto drugo i čita nešto drugo, ali me opet ne vidi. Tako je to trajalo tri dana. Tu sam promukao za cio život. Izgubio sam glas, ali i samopouzdanje kao pisac. Shvatio sam da tu nešto nije u redu. U protivnom, on bi se okrenuo i to bi sudbinski bilo. Ušli bismo u tu priču. Trećeg jutra, međutim, on se okrene oko 10, spusti one naočare, gleda me onako preko nosa i pita, samo pokretom glave, šta hoću. Ja mu kažem: "Gospodine Andriću, molim vas, koliko je sati?". Potpuno van plana izleti mi takva rečenica, a on kaže: "Vi znate da ja nemam sat", i ode u kuću nešto ranije nego što inače odlazi. I gotovo, ja sam skliznuo sa njegove ograde i pokupio svoje rukopise.
NN: Na osnovu samo jedne Andrićeve rečenice kod vas se budi samokritika?
KOSTIĆ: Tako je. Uveče sam se vratio za svoj Nikšić vozom "ćirom". Tad je "ćiro" išao do Zelenike. Bila je linija Nikšić - Zelenika. Išao sam shvatajući vrlo trezveno da to što sam pisao: da je valjano, da vrijedi nešto, ne bih se tako zbunio i izgovorio onako konvencionalnu i glupu rečenicu. Snašao bih se i došao na temu. Tada sam pobacao te papire kroz prozor voza. Sve sam bacio. Šesnaest poema nalik na "Gavrana", svu prozu i drame koje sam pisao. Sada tu nema pruge, nego je auto-put Nikšić - Trebinje i kada prolazim vidim svoje okamenjene rukopise. To su moji znakovi pored puta. Odatle je krenula moja šezdesetogodišnjica, i to je u tematu "Krajine" vrlo lijepo naglašeno. Poslije toga se lakše prati moj novi odnos prema literaturi. U "Krajini" i "Braći po dlanu" je objavljeno sve ono što sam pisao kasnije i što nisam bacio.
NN: Zanimljivo je kad ste već stekli samopouzdanje i ispisali svoje prve rukopise da ste bili onemogućeni da to objavite. Koliko je zabrana sa jedne strane odmogla mladom pjesniku, a s druge možda i pomogla?
KOSTIĆ: Moguće da su sve te zabrane na kraju i pomogle. Moguće da se desio takav obrt. Prva zabrana se desila 1972. godine, kada se pojavio prvi Nacrt ustava, onog čuvenog iz 1974. Bilo je i meni kao laiku jasno da je taj ustav nešto što vodi državu u razgradnju. Tri teksta koja sam objavio u "Studentu", tada veoma čitanom i visokotiražnom, naslovio sam "Državna osnova za rušenje države". Nije bila potrebna velika stručnost da se to utvrdi. Do tada sam dosta objavljivao po periodici, po novinama, ali nisam još imao knjigu. Odležao sam zbog toga mjesec i po zatvora, ali su mi namjestili da sam prebio neka tri čovjeka, a ja nikad u životu nisam prebio niti jednog čovjeka, a kamoli trojicu odjednom. Bio sam mjesec dana u Centralnom zatvoru i još 15-20 dana u Padinskoj Skeli. Odatle me izvukao Dobrica Ćosić. Moja majka je otišla kod njega i rekla da nisam razbojnik. Odmah su me, na prijedlog Dobrice Ćosića, primili u Udruženje književnika Srbije. Dobrica je smatrao da moram imati neki društveni kišobran. Međutim, to svoje pisanije nisam mogao da objavim sve do Titove smrti. Jedino što sam mogao da objavljujem su prevodi i zato sam rano počeo da prevodim, prije svega rusku, ali i poljsku poeziju. Sve vrijeme nisam zapostavljao ni ono što ja radim, tako da, kada je skinut embargo sa mene, već sam imao šest ili sedam knjiga u fioci. Onda sam ih bukvalno jednu za drugom objavljivao i svaka od tih knjiga je imala po dva-tri tiraža. Tada je književnost bila izuzetno čitana.
NN: Posebnu pažnju je privukla Vaša druga objavljena knjiga "Delta oca", u kojoj se bavite temom Golog otoka. Promocije su bile izuzetno posjećene, a tiraži su grabljeni iz knjižara?
KOSTIĆ: Tridesetak je bilo promocija, a knjigu je objavila "Prosveta". Tema "Informbiroa", zapravo, bila je ono što je privuklo veliko interesovanje. Tom temom sam se bavio iz djetinje vizure. Krajem četrdesetih kada se sve to dešavalo ja sam bio dijete. Međutim, taj ugao je, izgleda, bio ponajbolji jer se osjeća i vidi se suština previranja i te tragedije koja je zadesila naš narod. Naročito je to bilo izraženo u Crnoj Gori, gdje sam rođen i imao to svoje djetinjstvo. Kao što smo već rekli, moja porodica je direktno stradala i najgore je bilo stradanje porodica. Porodice su bile nedužne u svemu tome. Očevi su jeli kiselo grožđe, a sinovima su trnuli zubi. Tu su masovno nestajale porodice i o tome još nema dovoljne recepcije u književnosti. "Delta oca" je bila prva knjiga o toj temi. Objavljena je prije "Trena" Antonija Isakovića i imala je pet izdanja.
NN: Na jednoj od tih tridesetak promocija za riječ se iz publike javio Vlado Dapčević, koji je robijao sa Vašim ocem i napao Vas?
KOSTIĆ: Na toj promociji je bilo dosta onih koji su pisali protiv te knjige. Jednostavno ih je ta tema iritirala. Bilo je tada dosta mladih kritičara, koji su bili i ostali čuvari imena i djela Josipa Broza Tita. "Delta oca" je dočekana kao antikomunistička, antirežimska i antidržavna knjiga. Kao takvu su je kvalifikovali tražeći u njoj neke druge nedostatke. Oni su ih teže nalazili, ali su ih vrlo spretno izmišljali. Naravno, tu je dolazilo do polemike. Na njihove osvrte odgovarali su književni kritičari i pisci sa drugačijim mišljenjem. Mnogo njih je i branilo knjigu. A na toj večeri u dupke punom "Kolarcu", kada su završili oni koji su govorili o knjizi i kada sam ja pročitao nešto, publika je došla na red da postavlja pitanja. Tad se javio Vlado Dapčević i rekao da on ne ulazi u književne vrijednosti knjige, da to njega ne interesuje, ali je rekao da se autorov otac prevrće u grobu. Oni su bili zajedno na Golom otoku, u Petrovoj rupi čuvenoj, u devetom krugu pakla. Tada sam i ja Vladu, sjedeći za stolom, postavio kontrapitanje kako i dalje može da vjeruje u tu ideju nakon svega što je proživio. A on pred cijelom salom kaže ovako: "Mi smo pretpostavljajući da će jednog dana doći do krize ideje socijalizma", (a to "mi" odnosilo se na kominternu, "osnovali rasplodnu brigadu da našu ideju deponujemo u gen budućih generacija". Po uzoru na, kako je on govorio, šerijatsku ideju. On je bio u tom priplodnom odjeljenju i onda je rekao jedan neologizam, da je "svojkurčno" napravio četrdesetoro djece. Tad je rekao i da se kod Srba, a on sebe nije smatrao Srbinom, poturčio sluh. Turci su znali da će jednog dana njihova ideja da otanji, ali deponovana u sluhu, njihova ideja se sad pojavljuje u muzici. "Vaš sluh, Srbi", rekao je Dapčević, "je poturčen i vi slušate orijentalni folk". Tako su se i oni nadali da će komunistička ideja da bude deponovana dalje. Kasnije sam čak i u zatvoru obilazio Vladu Dapčevića, a te večeri poslije promocije smo nastavili da sjedimo u Klubu književnika, gdje je on proširio temu. Otjerao je ranije na spavanje Dragoslava Mihailovića, tvrdeći da nije imao dobro držanje na Golom otoku.
NN: Mislite li da je vrijeme "Informbiroa", osim u političkom smislu, Jugoslaviju i Sovjetski Savez razdvojilo i po pogledu na umjetnost?
KOSTIĆ: Istovremeno sa političkim razlazom, tu se dešava razlaz u svim segmentima društvene djelatnosti. Prosto je bila direktiva jugoslovenskog državnog vrha ne samo da se u političkom i geostrateškom pogledu odvajamo od Rusije, nego i u estetskom, pa i u umjetnosti. Odluka da se odvojimo od socrealističke literature i nije bila loša, ali je, po mom mišljenju, bilo pogibeljno to što smo na takav način prihvatili postmodernizam jer on kod nas nije bio estetska, nego ideološka pobjeda. U redu što su se pojavili pjesnici kao što su Vasko Popa, Mija Pavlović, možda i Branko Miljković prije toga, koji su bili nešto sasvim drugo. Međutim, odjedanput oni koji su bili dobri i kvalitetni pisci omogućili su hiljadama nedarovitih ljudi da se poslije njih bave književnošću. Bijeli stih i hermetizam omogućavaju bilo kome da se kamuflira i piše šta hoće i to se na jugoslovensku i na srpsku književnost, prije svega, odrazilo zaista pogibeljno. Mi smo napustili svoj magistralni put koji smo imali od srednjeg vijeka. On je bio prekinut, pa nam se u 19. vijeku vratio sa Njegošem, Ilićem i drugima. To je sve bila utemeljena književna linija.
NN: Dakle, postmodernizam je protivan srpskoj književnoj tradiciji?
KOSTIĆ: Neću čak ni da izgovorim riječ tradicija. To danas izaziva drugu, negativnu konotaciju i smatra se nečim anahronim, što nije tačno. Što sam stariji, ja sam sve konzervativniji, a ni do ovog uzrasta nisam bio daleko od te konotacije. Ostao sam na toj liniji i smatrao sam da je izraz, koji je u našoj duhovnosti i kulturi već etabliran, nešto što treba nastavljati i, koliko to mogućnosti dozvoljavaju, osavremenjivati. Poezija je bila bukvalno duhovna lična karta naroda. Ona se razlikovala onoliko koliko su se narodi razlikovali između sebe.
NN: Nešto slično ste zapisali i u predgovoru "Antologije ruske poezije (10-21. vijek)", čiji se prvi tom pojavio u izdanju Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta" Banjaluka. Cijeli život ste radili na ovoj antologiji i s obzirom na to da obuhvata dug period, koliko je selekcija pjesama i pjesnika bila zahtjevna?
KOSTIĆ: Rekli smo iz kojih okolnosti sam rano počeo da prevodim, prije svega, rusku poeziju. Zašto mi je važna ruska poezija i zašto sam od svojih prevoda pravio antologije? Rusi su jedini narod koji je u kontinuitetu, u trajanju jednog milenijuma, u poeziji zadržao hrišćanski izraz. To je ruska poezija. Dobro si to vidio u predgovoru. To je jedan od glavnih motiva zbog kojih sam radio antologiju. Treba kazati da zaista više u svijetu ne postoji nijedan narod koji ima hrišćansku poeziju u trajanju od jednog milenijuma bez prekida. Bili oni disidenti u svojim epohama i vremenima, bili oni režimski pjesnici ili podržavali društveno uređenje u kojem žive, ruski pjesnici su svi bili hrišćani i svi su pjevali sa te polazne tačke. Svima je u nekom smislu Hristos glavni junak i paradigma. Sve ono što je pozitivno u ruskoj književnosti ima lik Hrista. To je najočiglednije u ruskoj poeziji. Za razliku od, recimo, naše poezije koja je prolazila kroz velike turbulencije, pa ima velike jeresi, negiranja i samoporicanja, ruska poezija je državotvorna. Kako to Rusi kažu, sazidateljna je. Ne zna se tu ko je koga izgrađivao, da li imperija poeziju ili poezija imperiju. Takav referat sam nedavno imao u Nižnji Novgorodu. Govorio sam da je ruska poezija poezija imperije. U periodima kada je imperija slabila, slabila je i ruska poezija.
NN: Tu dolazimo do vremena Oktobarske revolucije i početaka Sovjetskog Saveza, kada su živjeli izuzetni pjesnici poput Majakovskog i Jesenjina. Koliko se kod pjesnika tog doba održao lik Hrista, kao polazna tačka?
KOSTIĆ: Održao se čak i kod onih pjesnika koji su se, na neki način, pomirili sa revolucijom i sa promjenama, iako su to žestoko platili. Platio je i Jesenjin glavom, bogami i Blok, pa i Majakovski. Svuda se, ipak, zadržao Hristos i Hristova ideja i njegovi ideali. Kod Ane Ahmatove i Marine Cvetajeve, takođe, iako su svi oni bili tragičari. Njihov život to ne može da posvjedoči. Neću da kažem da su zbog toga stradali, ali u dobroj mjeri i jesu. Zvanična sovjetska politika bila je jedno, a ono što se održalo u narodu sasvim drugo. Takav je bio odnos prema Crkvi i hrišćanskoj tradiciji, ali i prema piscima i pjesnicima koji su zagovarali ili ostajali na toj liniji. Kad pogledamo danas, prošlo je 35 godina od raspada Sovjetskog Saveza, vidimo jedan apsurd. U demokratskim zapadnim zemljama gdje je ispovijedanje hrišćanstva bilo dozvoljeno, danas ga nema. Gle čuda, ovamo gdje je bilo zabranjivano, i te kako ga ima. Ispašće, kada se napravi nekakva rekapitulacija civilizacijska, kada se podvuče linija, da je najveći zaštitnik hrišćanske ideje bio taj Sovjetski Savez, koji je zvanično bio antihrišćanski.
NN: Zabrane su, kažu, najveće nagrade?
KOSTIĆ: Ispada tako. U Sovjetskom Savezu su djeca krštavana na vrijeme, a kod nas recimo ne. Ja sam kršten sa 32 godine, a imam mnogo prijatelja i među piscima i među drugim, da tako kažem, strukturama u Rusiji, i s njima nije takav slučaj. Svi su na vrijeme kršteni, kao djeca. Bake ili tetke su ih krstile. Hrišćanstvo je održavano u narodu i to se i u književnosti vidi. Jedan od prvih pjesnika koga sam ja prevodio bio je Vladimir Visocki. Meni je moj veliki prijatelj, pokojni profesor Milivoje Jovanović, 1974. godine donio iz Rusije pjesme Visockog na nekom požutjelom papiru, ispisane rukom. Jovanović je, inače, predavao na Filološkom fakultetu u Beogradu rusku književnost 20. vijeka. Ovo je, kaže, najveći i najpopularniji ruski pjesnik. Njegovih desetak pjesama sam preveo i objavio u listu "Student", na duplerici.
NN: Uskoro poslije toga ste i upoznali Visockog?
KOSTIĆ: Da, poslije dvije godine Visocki je došao u Beograd na BITEF. Igrao je Hamleta, u predstavi "Ljubimova", teatar sa Taganke. Bio je to možda i najbolji Hamlet kojeg sam vidio. Dobio je tada glavnu nagradu na BITEF-u i tada sam upoznao Visockog, koji mi je rekao: "To što ja pišem, to je hrišćanska poezija". Ja sam zato, kaže, i nedopušteni pisac. Na prvi pogled, njegova poezija djeluje dosta i jeretički, međutim nije. Kada se čovjek, naročito kroz prevod, u to udubi, posebno u prevodu, vidi da je cijela njegova poetika zasnovana na hrišćanskoj ideji. Naravno, u jednom novom buntovnom izrazu. To je, hajde da kažem, neko novo nepristajanje na ono što se zvanično predlaže kao uzor, kao model, kao pravilo ponašanja, kao pravac u pisanju. Najprije su se gasile one književnosti koje su pratile modu. "E, sad je tako moderno, pa hajdemo tako pisati" - tu su nestajale velike književnosti, a pritom prije svega mislim na zapadnoevropske. Fazu po fazu, trendovi su ubijali književnost tih naroda. Sada se vraćam na ono pitanje iz antologije. Narodi su se upravo po tome razlikovali - po poeziji. I tek poslije prevoda poezije moglo se reći da umjetnost nema granica. Kada su Italijani počeli da prevode Nijemce, Englezi Francuze, Francuzi Špance, onda smo dobili jedan duhovni, u najboljem smislu riječi, globalizam. Međutim, tu su se vidjele razlike. U današnjoj književnosti zapadne Evrope nema razlika. U pokušaju Evropske unije da izbriše granice i u književnosti, sve se svelo na jedan obrazac. To je izvršilo negativan uticaj i na našu književnost, na poeziju prije svega. Svi pišu podjednako. Bez uvijanja mogu da tvrdim da je to bila apsolutna prethodnica vještačke inteligencije. Danas vještačka inteligencija može da napiše sve to što pišu po zapadnoj Evropi. Ne moraju više ni da postoje pjesnici. Pjesnici su se rađali. To je bilo od Boga. Ili si rođen za poeziju ili nisi rođen za poeziju. Po talentu su se ljudi razlikovali.
NN: U situaciji kada pjesme liče jedna na drugu kao jaje jajetu, ni vještačkoj inteligenciji nije problem da bude na tragu takve pjesme?
KOSTIĆ: Sada čak mogu da budem i zlurad, pa da kažem da vještačka inteligencija ne može da piše rimovanu poeziju. Ako pokuša, to ispada toliko smiješno. To je nivo iz književnog vrtića. Pazite, bijelim i nerimovanim stihom su napisana velika djela, ali to na kraju ispadaju izuzeci koji potvrđuju pravilo, da je takav stih otvorio prostor amaterima. Pazite, cijeli 20. vijek je karakterističan po tome što u cijeloj zapadnoj književnosti nije napisana nijedna rimovana pjesma. Posljednju je napisao Teofil Gotje u Francuskoj ili Salvatore Kvazimodo u Italiji i toga više nema. Stvari idu sljedećim putem. Nije to bio novi trend, nego nemoć jezika. Ta nemoć jezika se pretvorila u uprošćavanje poezije. Toliko im je dozvoljavao jezik - da što brže skrpe nešto što će nazvati pjesmom. Danas kada se nalazimo na kongresima prevodilaca, ja to čujem od velikih znalaca; engleskog, španskog, italijanskog, njemačkog i drugih jezika. Te prevodioci kažu, mi ne možemo više našim prevodima, u našem jeziku dokazati da su Puškin, Ljermontov, Njegoš i Dučić veliki pjesnici. Naši jezici nisu u stanju da postignu taj nivo poezije, oni su izlizani i istrošeni. To je tako strašno i tako tačno.
NN: Rimovana poezija je neprevodiva na te jezike danas?
KOSTIĆ: Rimovana poezija je poezija forme. Moj konzervatizam mi kaže da su forme veoma važne. Forme su, recimo, očuvale neke sportove: fudbal, košarku, rukomet. Bez tih formi to više ne bi bili ti sportovi, bili bi nešto drugo, bili bi loptanje. Određena pravila su interesantna i za publiku, ali i za onoga ko igra, a u našem slučaju - za onoga ko piše. Određena pravila u poeziji davala su poeziji umjetnički izraz. U poeziji je ostalo malo umjetnosti i malo majstorstva.
NN: Vratio bih se na Visockog. Vas je upoznao Zoran Radmilović i te noći desila se jedna čuvena anegdota?
KOSTIĆ: Sa Zoranom Radmilovićem sam imao divna druženja. On je poslije predstave doveo Visockog u bife Ateljea 212, koji je bio domaćin festivala. Zoran me telefonom zove i kaže: "Evo, stigao onaj tvoj pesnik, donesi one novine sa prevodima". Visocki je plakao kad je vidio prevode. On je rekao da je to prvi prevod njegovih pjesama i da nije vjerovao da će ikada iko igdje znati za njega kao pjesnika, a kamoli ga prevesti. Onda smo odlučili da to proslavimo. Bio je tada oženjen Marinom Vladi, francuskom poznatom glumicom i ljepoticom, jednom od najljepših žena Evrope. Oni su bili, što bi se danas reklo, u onlajn braku, preko fiksnog telefona. I on u jednom trenutku kaže: "Hoću da je čujem i da joj se pohvalim ovim pjesmama, hajde da je zovemo". Međutim, njemu je ta ideja pala na pamet negdje oko ponoći, u jeku banketa. U bifeu smo sjedili, a tamo jedan jedini fiksni telefon zaključan. Portir je otišao, zaključao telefon, i Zoran Radmilović kaže: "Od mene ćemo zvati Marinu". I mi smo oko jedan po ponoći pokupili ona pića sa stolova, neku zakusku i otišli u stan Zorana Radmilovića i Dine Rutić. Dina je negdje sa djetetom bila van grada. Došli smo na njihovu mansardu i Visocki pita gdje je telefon. Kaže Zoran: "Ja nemam telefon, hajte za mnom". Tad smo se popeli na krov Radmilovićeve zgrade na Crvenom krstu i oko tri sata, ne znajući tačno na kojoj je strani Pariz, počeli smo da se dernjamo i da dozivamo Marinino ime. Tako smo radili satima, dok Zoranovim komšijama, koji su već bili navikli na njegova razna čuda, jer je povremeno priređivao takve performanse, nije dosadilo. Neki su se ujutru okupili da nas slušaju, a neki su pozvali i policiju.
NN: To je bila 1976. godina?
KOSTIĆ: Da, to je ta godina, dvije godine nakon što sam preveo pjesme Visockog. Za njega je tad u Jugoslaviji malo ko znao, kao što nije znao ni za mene. Jedina zvijezda bio je Zoran Radmilović. Sad skraćujem priču. Veliki broj građana okupio se ujutru ispred zgrade, stigla je policija, stigla je Mira Trailović, došao je i Ljubimov, koji je bio reditelj predstave "Hamlet" i upravnik teatra na Taganki. Radmilović je izružio Miru, a Visocki ovog svog šefa i ta dva velika direktora su se, postiđeni, povukli. Ipak, Radmilović je nekako sa policijom napravio kompromis da se mi poslije tri sata dernjave spustimo i da će nam sve biti oprošteno - njima dvojici naročito jer su bili velika imena. Tada sam mislio da ću ja ispasti kolateralna šteta, međutim klauzulom mog imenjaka je bilo predviđeno da i ja budem pomilovan. Eto, tako mi je ostao u sjećanju taj moj, maltene, prvi prevod i poznanstvo s autorom.
NN: Poezija Visockog će se naći u drugom tomu "Antologije ruske poezije". Da li je knjiga spremna i kada bi trebalo da bude objavljena?
KOSTIĆ: Poput prvog toma, koji se završava 19. vijekom, izdavač će biti banjalučka "Prosvjeta". Nadam se da ću je predati za štampu možda već krajem februara i da bi u aprilu trebalo da bude objavljena. Imaće oko 700 stranica. Prvi tom ima oko 600. Mnogo je u 20. vijeku značajnih pjesnika i nekako su se brže mijenjali književni pravci u ruskoj poeziji. Antologija će završiti savremenim, najmlađim pjesnicima. Mislim da najmlađi nema još ni 30 godina. Nekoliko njih, sa kojima se završava ta antologija, su ruski pjesnici iz područja gdje se sada ratuje, iz Luganska i Dombasa, i bolji su od ovih, da kažemo, iz mirnijih regiona. Ima nešto u tome.
NN: Nedavno je navršeno 100 godina od smrti Sergeja Jesenjina. Koliko je pjesnik takvog kalibra moguć u našem vremenu?
KOSTIĆ: Zamisli ovog robota koji piše poeziju kao Jesenjina, da ima tu neku samosvojnost i da pokaže otpor prema svemu, prema nekakvom svjetskom trendu, hajde da kažemo, globalističkom i da ga slome u bijesu poslije toga, pa da mu onda pripišu samoubistvo, da kažu da se sam ubio. To je meni nezamislivo. Poezija više nije ono što je bila, nije više u žiži društvenog interesovanja. Tu se više nikakva čuda neće dešavati. Dobro je ako opstane uopšte. Dobro je ako književnost i jezici opstanu. Naravno, dok god ima jezika, biće i poezije, ali će biti negdje na margini, kao što je i sam čovjek na margini. Čovjek je odavno na margini. Ista je uvijek bila sudbina jezika i naroda. Na svim slovenskim jezicima jezik i narod imaju isto značenje. Jezik i narod su jedno te isto. "Trista tri hiljade jezika krenu danas na Kijev", piše u "Slovu o pohodu Igorovom". Tri hiljade, dakle, vojnika ruskih krenulo je na Kijev. U tom nekom novom stadijumu ili ljudske degradacije ili ljudskog razvoja, ali ja bih ipak rekao degradacije, gdje naći mjesto pjesmi i poeziji? Evo, sad je prilika da se povodom ovih praznika podsjetimo na to da Hristos nikad nije izgovorio riječ "nikad" i da će se opet roditi neko poput Jesenjina, a to govorim možda i iz neke očajničke nade - da će se vratiti interesovanje ljudsko ka sopstvenoj duhovnosti, da će u tom slučaju poezija opet biti u centru jer poezija je uvijek bila u centru svakog naroda.
