Književnost

Zornić za "Nezavisne": Strah od zaborava veći je i od smrti

Zornić za "Nezavisne": Strah od zaborava veći je i od smrti
Foto: N.N. | Zornić za "Nezavisne": Strah od zaborava veći je i od smrti
Nevena Maksimović

Priče koje se dotiču horor i žanra fantastike nisu mnogo zastupljene u domaćoj književnosti, ali uvijek ima autora koje one zaintrigiraju, te ih uz pomoć svog talenta prenose čitaocima. Jedna od takvih je i Alma Zornić iz Sarajeva, kojoj je nedavno objavljena prva knjiga "Bašeskijini mrtvi", koja govori o ljubavi, ali i o smrti, strahovima i patnjama običnog čovjeka.

Godinama je bila učesnik književnih festivala, a za knjigu "Bašeskijini mrtvi" dobila je nagradu Fondacije za izdavaštvo BiH za 2020. godinu.

U razgovoru za "Nezavisne" govori o žanru horora, ali i temama u koje zadire svojim pisanjem.

NN: "Bašeskijini mrtvi" Vaša je prva knjiga koja donosi priče o magijskom realizmu i kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine. Na neki svoj način pišete o legendama iz prošlosti, ali i produžavate život likovima koje odranije znamo... Šta nam još donose "Bašeskijini mrtvi"?

ZORNIĆ: Zbirka "Bašeskijini mrtvi" donosi 12 priča. Svaka priča roman je za sebe, likovi, mjesta i gradovi. Možda se ne čini tako, ali veoma lako se uhvati zajednička nit, jer su tematski bliske. Kroz priče provlači se, na jedan moderaniji način, baština naše zemlje. U jednom trenutku zadirem u daleku prošlost, u drugom čvrsto stojim nogama u sadašnjosti i opipavam budućnost. U trećoj sam u nepoznatoj galaksiji - čuvar posljednje svemirske biblioteke. To su prednosti magijskog realizma, što možete stvarati svijet, kreirati ga i krojiti po sopstvenoj želji. Svjetovi u "Bašeskiji" su mračni, tamni i zatvoreni poput ljudi. Čahure koje je teško otvoriti. Priče su o strahovima i patnjama običnog čovjeka, ali i o ljubavi. Jednu od njih "Sva očeva djeca" bih izdvojila jer se radnja odvija u vašem gradu, u Banjaluci. Tu je prikazan odnos majke i sina, besmrtnih božanskih bića Alamana - oca i kćeri - tame i svjetlosti. Smrt i ljubav, strah i beznađe protkani su kroz sve moje priče. Obradila sam neke zaboravljene legende i prirodne fenomene Bosne i Hercegovine, historijske i narodne likove poput Bašeskije, Muje Hrnjice, Aleksandra Viteka. Sarajevo je u središtu moga i Bašeskijinog srca, i spominje se u nekoliko priča.

NN: U recenziji knjige Adnadin Jašarević navodi da Vi razgovarajući s mrtvima, zapravo razgovarate sa samom smrću. Da li je to zapravo bilo i Vaše lično suočavanje sa smrću?

ZORNIĆ: Onoga trenutka kada prvi put udahnemo, pored nas izroni sjenka smrti. Majka strahuje za svoje tek rođeno dijete, ustaje, osluškuje da li beba diše, pita se u sebi: živo li je? Strepi. Umiranje je jedina neizbježna stvar u našim životima, od ranog djetinjstva, kroz bajke, priče za djecu, uče nas i pripremaju za taj bolan čin. Mojih susreta s crnom gospođom, smrt zamišljam kao ženu, u stvarnom životu bilo je nekoliko. Srele smo se veoma rano, u djetinjstvu, pretrpjela sam gubitak moje majke. I kroz život davala mi je do znanja - tu sam, tu je. Prije dvije godine, kada sam doživjela saobraćajnu nesreću, gledale smo se oči u oči. Nisam joj se dala ni tada. A ljetos, gospođa je sjedila na rubu kreveta, šaputala mi na uho dok sam se ja borila za život. Pišem, jer je strah od zaborava veći i od same smrti.

NN: Horor i fantastika kao književni žanrovi nisu previše zastupljeni kod nas. Otkud onda ideja da pišete baš u ovom žanru?

ZORNIĆ: Domaća žanrovska književnost, horor i fantastika nisu puno zastupljni kod nas, popularnost joj je ravna nuli. To me iznenađuje i čudi jer svugdje u svijetu knjige i filmovi su zaista popularni. Nadam se da će se to ubrzo promijeniti, jer mi imamo odličnih pisaca fikcije. Nema nas puno, ali ipak nas ima. I rušimo predrasude prema žanru. Što se tiče inspiracije, nju pronalazim u našoj zemlji. BiH je dovoljno mistična i bogata da ne treba da tražim inspiraciju izvan nje. Držim se nepisanog pravila: pisac treba da piše o onome šta najbolje poznaje i što voli.

NN: Negdje sam pročitala da je izazivanje straha i jeze u čovjeku Vaša specijalnost. Šta je to što Vas toliko intrigira u vezi s tim osjećanjima?

ZORNIĆ: Nisam rob niti jednog žanra, pišem sve, ali ipak, žanrovska književnost, fikcija i horor, je nešto što me oduvijek privlačilo. U ranom dijetinjstvu odrastala sam uz nanu, koja je sestri i meni pričala, a mi slušale, strašne priče. Bojala sam se, ali u isto vrijeme i uživala, tražila još. Priznajem, nakon tih priča nisam mogla noću spavati, zurila sam u mrak i čekala čudovišta i prikaze. Kada odrastate uz vrsnog i vještog pripovjedača, nešto od toga mora preći i na vas. Nastavilo se i kroz školu, čitajući knjige, mi smo ih, na svu sreću, morali čitati, birala sam uvijek žanrovske pisce. Čitanje i pisanje usko je vezano, ne ide jedno bez drugog. Da biste pisali, morate dosta toga i puno knjiga pročitati. Ja čitav svoj život čitam. Volim i da maštam, često se izgubim u svom svijetu. Za neke je on mračan i strašan, za mene je bijeg od stvarnosti. Skinuti okove s uma i uroniti u magiju možete samo ako ste potpuno slobodni, a biti slobodan - uspjet ćete u žanrovskoj književnosti. Lijep je to osjećaj, ispuniti čitaoca blagom jezom i strahom. Kada vam kažu "Baš sam se naježio/la?" znači da ste uspjeli.

NN: Tokom nastajanja knjige borili ste se i s virusom korona i na sreću uspješno ste prebrodili taj period. Koliko ovaj virus ostavlja posljedice na ljude i normalan život uopšte?

ZORNIĆ: Ovo što se trenutno dešava u svijetu i kroz šta i mi prolazimo - pandemija virusa korone - do jučer smo samo mogli gledati u filmovima naučne fantastike ili čitati u knjigama. Danas, mi živimo naučnu fantastiku i prolazimo kroz horor. I evo nas ponovo, kod moje omiljene teme: straha i smrti. Naš neprijatelj je nevidljiv, ali stvaran. On ubija, ne bira i nema milosti ni prema kome. Ljudi su s razlogom prestrašeni, boje se za sebe i druge. I taj "lijepi strah" nas i tjera da se pridržavamo mjera opreza, držimo distancu, nosimo maske. Neko dobro i od njega. Posljedice od virusa su vidljive, velike su i odrazile su se kako na naše zdravlje, psihu, tako i na ekonomiju. Osjećam se pomalo razočarano i napušteno od strane vlasti i države. Mnogi su ostali bez svojih voljenih, sve više je i nas koji smo ostali bez posla. Ne bih da budem mračna i hororična poput svojih priča, ali budućnost je neizvjesna. Vratit ćemo se mi u normalan život, ali pitanje je kada i koliko će normalan on biti? Kakvi ćemo mi izaći nakon ovoga svega? Preležala sam koronu u augustu i opet u novembru i sada sam u fazi oporavka. Borim se i trudim vratiti pisanju. Pisanje je i lijek. Nedavno sam završila priču na temu virusa. Pisala sam je iz ličnog iskustva i začinila magijom. Priča je otišla u Crnu Goru na Refesticonov konkurs.

NN: Niste se rano počeli baviti književnošču, a ipak, za pisanje nikad nije kasno. Mislite li da se isplati baviti pisanjem kod nas i da li domaći autori imaju podršku kako čitalačke publike, tako i države?

ZORNIĆ: Pisanjem se ne bavim dugo, počela sam relativno kasno, u četrdesetoj godini. Počelo je s književnim konkursima, domaćim i regionalnim. Slala sam im svoje priče i priča po priča - za pet godina došla do brojke od četrdesetak objavljenih priča u zajedničkim zbirkama, a imam ih stotinak zasebnih i u sklopu duže novele. Družila sam se, upoznavala s drugim piscima. Učila sam, prihvatala kritike, ispravljala greške. Književnost, tu ne treba nikada trčati, do cilja najbrže stignemo laganim, ali sigurnim koracima. Zbirka "Bašeskijini mrtvi", moj prvenac, plod je slatkih muka i napornog rada. Što se tiče podrške države, tu nemam prigovora, niti zamjerki. Ponosna sam na dobijenu/dodijeljenu nagradu Fondacije za izdavaštvo BiH za 2020. godinu. Smatram da ovo nije samo moj lični uspjeh, nagrada za horor zbirku "Bašeskijini mrtvi" je uspjeh za bh. žanrovsku književnost. Nadam se da je ovo samo početak i da će takvih knjiga biti još. A da li se isplati baviti pisanjem? Reći ću - još nisam upoznala pisca iz BiH, a i regije, koji živi samo i isključivo od prodaje svojih knjiga. I tu dolazimo do čitalačke publike i tiraža štampe. Ljubitelja ovoga žanra kod nas nema puno, nažalost. Možda se i to u budućnosti promijeni. Primijetila sam, čitalačka publika opada, jer mladi ne čitaju.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije