Branislav Zubović, pjesnik i urednik književnog programa i izdavačke djelatnosti u Javnoj biblioteci "Danilo Kiš" u Vrbasu, prije nekoliko mjeseci u izdanju ove ustanove i beogradskog "Gramatika" objavio je šestu knjigu poezije "Ni za jotu".
"Nova Zubovićeva knjiga sačinjena je iz dva dela. Prvi nosi naslov 'Kolateralna šteta', a drugi 'Opšta praksa'. Ni jedan ni drugi naslov, prvi iz ratne, a drugi iz medicinske terminologije, ne upućuju nikako na optimističke sadržaje. Iza njih se krije opora i gorka, ironično ili sarkastično intonirana lirika", zapisao je, između ostalog, u predgovoru knjige Bratislav T. Marinković.
Više o knjizi, ali i o pjesnicima i poeziji u našem vremenu, Zubović je govorio u pisanom intervjuu za "Nezavisne".
NN: Osjećanje istorije, generalno svojstveno Vašoj poeziji, sveprisutno je i u Vašoj novoj knjizi "Ni za jotu". Koliko je ovaj osjećaj prisutan u našem kolektivu koji kao da, čini mi se, živi po devizi stiha Džonija Štulića "Ko ne pamti iznova preživljava"?
ZUBOVIĆ: Za kratko vrijeme, čini mi se brže nego ikada do sada, nastao je preobražaj u kome su ne tako davna "herojska" vremena postala obesmišljena zahvaljujući virtuelnim dželatima. To osjećanje istorije je upravo to o čemu je Džoni govorio. S tim da ja pjevam o posljedicama, pokušavajući da na taj način upozorim na važnost pamćenja. Kroz unutrašnji sukob sa samim sobom, najprije. E, upravo u tom i takvom društvu pamćenje je postalo digitalno - izbrisano iz svijesti pojedinca. A kada crknu hard-diskovi i nestanu klaudi, a hoće - bićemo kolateralna šteta. Na taj razrušeni svijet upozoravam, koristeći se ironijom i crnim humorom, jer je tako najlakše sagledati i opjevati unutrašnje stanje bića, a da se ne pretvori u patetiku. Književnost se još bori, ali sa malim tiražima nije ravnopravan takmac. A pamćenje je prolazna kategorija - nažalost, jer uzorke ne znamo, a posljedice ne vidimo.
NN: U vrijeme skribomana i skribomanije za četvrt vijeka objavili ste, neki bi rekli - tek - šest knjiga poezije. S tim u vezi, šta nam možete reći o kvantitetu i kvalitetu na aktuelnoj srpskoj pjesničkoj sceni?
ZUBOVIĆ: U prosjeku to je jedna knjiga na četiri godine. A imam vremena i da popravim prosjek. Podsjetiću vas da je Matija nakon prve objavljene knjige primljen kao poznati stvaralac u Udruženje književnika Srbije, 1963. godine, u vrijeme kada je to bila privilegija rezervisana samo za najbolje, a Pero Zubac je postao slavan sa 19 kada su objavljene "Kiše" u zagrebačkom "Telegramu", bez objavljene knjige. Nisu njih dvojica usamljeni primjeri. Tada je i periodika imala ključnu ulogu. Dakle, kada se razgrnu stranice, važno je će šta će ostati. U svakom drugom slučaju kvantitet je samo bibliografska jedinica.
NN: U knjizi pjevate da od "Fruške ne odstupate ni za jotu". Neko Vas tjera sa Fruške gore ili ste samo u dijalogu sa Milošem Crnjanskim i njegovom poemom "Stražilovo"?
ZUBOVIĆ: Dosta je bilo bježanije i tjeranja za jedan život. U pitanju je antiteza poeme "Stražilovo". I detronizacija pjesnika i pjesničkog svijeta koga više nema. Današnje mlađe pjesničke generacije jedva mogu da zamisle kako su nekada izgledale književne večeri, festivali, a da ne govorim o druženjima koja su oblikovala vidljivu sliku književnosti. Prepričavanje tih čuvenih događaja svelo se na sjećanja onih kojima je do toga stalo, a njih je - nažalost sve manje. Dakle, ono što je nekada bila uzvišenost danas je postala lakrdija. Upravo o tome pjevam, nemoćan da promijenim, ali spreman da se ne prilagodim, makar na svoju štetu - ne odstupam ni za jotu. Ta borba je nepristajanje na "vrli novi svijet".
NN: U pjesmama "Balada o brlji", "Dnevnoj dozi lozovače", "Čačanskoj lepotici", dotičete se, poetama bliske, "vatrene vode". Da li još uvijek proizvodite rakiju i koliko je među pjesnicima majstora, ne za ispijanje, nego za proizvodnju ovog pića?
ZUBOVIĆ: Pjesnici su ipak na prvom mjestu bili veći majstori za "degustaciju", da upotrijebim ovu senzitivnu riječ - mada ih danas gotovo više i nema na tom poslu. Pamtimo ih uglavnom po anegdotama, bez kojih pjesnički svijet ne bi bio potpun. Danas, ili više nisu među nama, ili su počeli da se čuvaju da ostanu među nama, doduše ne bez trajnih posljedica. U proizvođačkom smislu i kvalitetom i kvantitetom među pjesnicima se ponajviše ističe Đorđe Nešić u oba versa i vezanom i slobodnom - dakle i vinu i rakiji. Kao iskusan "degustator u ostavci", nisam siguran da li je to do geografskog porijekla ili pjesničkog umijeća, ali za Nešića se može reći da je pjesnički kapiten u proizvodnji destilata od voća. A "Pesnička prepečenica" je nastala kao plod ideje Đorđa Sladoja i mene. Fokusirali smo se na šljivovicu. Razlog je ključan. Kada bih rodbini u Banjaluci ponosno donosio dunjevaču ili kajsijevaču, razočarano bi me pitali: - imaš li rakije? Pošto je vino ipak božansko piće, mi smo se odlučili da ugodimo "ovozemaljskim" prijateljima, tako da Đorđo i ja nastavljamo da uz kazan čekamo Simeuna Đaka.
NN: Malo je poznato da ste u rodbinskim vezama sa čuvenim banjalučkim glumcem Nebojšom Zubovićem. Na koji način se sjećate ovog pozorišnog barda?
ZUBOVIĆ: S burazom je uvijek bio kalambur. Prvi glumac kojeg sam upoznao još kao tinejdžer, pored njega, bio je Adem Čejvan, kada su jednom prilikom banuli u naš stan u Tuzli. Imali su neku premijeru. A kada spojite njih dvojicu, sve vam je jasno. Čuvene anegdote bih ipak ostavio na mjestu gdje su i nastale - pogađajte gdje? Bio je otjelotvorenje boemskog života. Ono u šta sam siguran je da i pored svih problema Nebojša u životu ništa ne bi mijenjao. To je i sam često ponavljao. Najviše smo se družili kada je imao turneju "Đenerala Mišića" u Vojvodini sredinom devedesetih. To mu je bila ujedno i najdraža uloga.
NN: Od 2017. godine glavni ste i odgovorni urednik časopisa "Trag". Koliko je vrijeme tehnologije ujedno i vrijeme književne periodike, odnosno koliko je današnjica naklonjena književnim časopisima?
ZUBOVIĆ: Tehnologija bi po prirodi stvari trebala da olakša periodici, da se ne isključuju međusobno. Većina časopisa pored štampanog ima i elektronsko izdanje, što ga čini dostupnijim čitaocima. I to je dobra stvar. A periodika je agens književnosti. Bez periodike nema ni istorije ni savremene književnosti. U pitanju je neprocjenjivo književno nasljeđe koje mora da opstane. A da smo na dobrom putu, uprkos nenaklonjenoj današnjici, pokazuje i "Nova stvarnost", časopis Udruženja književnika Republike Srpske koji, iako mlad, ima vrlo visoku reputaciju u srpskoj književnoj periodici.
NN: Ove godine dobili ste nagradu "Simo Matavulj" Udruženja književnika Srbije. Hipotetički, šta bi Matavulj rekao za današnje stanje udruženja čiji je bio prvi predsjednik?
ZUBOVIĆ: Ukazana mi je čast za doprinos srpskoj književnosti, od našeg najstarijeg i najznačajnijeg esnafa. Koliko dragocjen podatak za biografiju, toliko i neka vrsta zvaničnog priznanja, pa ako hoćete i vrijednosni pokazatelj. A to su nesumnjivo važne stvari za pjesnika, saznanje da ne prolazi ugluvo. Znam da se Janković svojski trudi. Pokušava da ugasi "vatru" i začepi rupe pod krovom koji prokišnjava. Sreća mu je trenutno najveći saveznik, a ona nije čest slučaj. Nadam se da će mu se češće naći pri ruci. A Matavulj bi iznevjerio samoga sebe kada ne bi bio ironičan. Vjerovatno bi okrenuo na šalu, da se niko ne uvrijedi, pritom misleći ozbiljno. Baš kao što kovač Tvrtak kaže u Bakonji: "Ono, da rečemo, nismo svi jednaki, jer ni prsti na ruci nisu jednaki; niko je misnik, niko dijak, niko izmećar; ali, jopet, svi smo jedan drugome potribni. Je li tako, braćo?"
NN: Jedan ste od organizatora Festivala poezije mladih u Vrbasu. Kakva je budućnost poezije?
ZUBOVIĆ: Izgleda da se ostvaruje ona Miljkovićeva krilatica da će poeziju svi pisati, samo se plašim da će velika većina biti čista logoreja. Zato na Festivalu, a ove godine se održava 57, biramo one najbolje, nadajući se da ćemo bar malo poeziji obezbijediti kvalitetniju budućnost. A da smo uspjeli do sada, govore imena nagrađenih mladih pjesnika koji su se izbirikali u ovom smutnom vremenu koje nam nije naklonjeno.
