Književnost

Zvonko Karanović za "Nezavisne": Poezija najkonkretniji "alat" da se ljudi vrate sebi

Zvonko Karanović za "Nezavisne": Poezija najkonkretniji "alat" da se ljudi vrate sebi
Foto: Ivan Mijatović | Zvonko Karanović za "Nezavisne": Poezija najkonkretniji "alat" da se ljudi vrate sebi

Radionica pisanja poezije "Proljeće u Banjaluci" održava se tokom svih dana Regionalnog festivala književnosti "Imperativ" u Banskom dvoru u Banjaluci.

Voditelj radionice je Zvonko Karanović, pjesnik i prozaista, urednik u izdavačkoj kući "Enklava", a u srijedu uveče zajedno sa Selmom Asotić nastupio je u programu "Poeziju će svi čitati".  U razgovoru za "Nezavisne" Karanović govori o festivalu u gradu na Vrbasu, današnjoj poeziji i o tome kako je popularna kultura srušila zid između "visoke" i "niske" kulture.

Živi u Beogradu, radio je kao novinar, urednik, voditelj na radiju i organizator koncerata. Do sada je objavio deset zbirki pjesama i tri romana. Pjesme su mu prevedene na više od 20 jezika. Zastupljen je u više domaćih i stranih antologija poezije, najznačajnije u antologiji "New European Poets".

"Dobro sam upoznat sa konceptom i organizacijom 'Imeprativa'. Smatram da je to izuzetno kvalitetan festival, jedan od najboljih ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u celom regionu. Na njemu su do sada uzeli učešće praktično svi najznačajniji regionalni pesnici i prozaisti, kao i autori koji su te godine u fokusu. Sve to zahvaljujući direktorki festivala Saneli Babić i njenom timu. Publike ima, atmosfera je uvek dobra, organizacija profesionalna. Banjaluka definitivno ima svoje čari za nas koji dolazimo kao gosti", kazao je Karanović.

NN: Koliko su programi poput "Poeziju će svi čitati" bitni za život same poezije?

KARANOVIĆ: Svaki od programa koji promoviše poeziju važan je za književni život. U poslednjih desetak godina poezija doživljava pravi bum. Javili su se mnogi novi i snažni pesnički glasovi, javna čitanja su na svakom koraku, sve više se publikuje zbirki poezije koje nalaze put do čitalaca. Organizatori "Imperativa" su veoma upućeni u ta zbivanja te se ovim programom priključuju tom talasu i daju snažan podsticaj razvoju i popularisanju poezije u javnom prostoru, a banjalučkoj publici priliku da upoznaju kako domaće, tako i važne regionalne pesnike.

NN: Može li se neko kao pisac oblikovati na radionicama kreativnog pisanja, koliko je bitno usmjeriti nečiju kreativnost?

KARANOVIĆ: Protiv sam odrednice "kreativno pisanje" jer je to bukvalni prevod sa engleskog - creative writing. Smatram da niko nikoga ne može da nauči da bude kreativan, čovek to ili ima ili nema u sebi, mnogo adekvatniji naziv je "radionica pisanja". Radionice su svakako korisne, pogotovo za one na početku književnog puta jer pomažu da polaznici steknu uvid u osnovna znanja i tehničke osnove zanata. Od njihovog talenta, čitanja, rada, istrajnosti, zavise dometi i krajnji rezultati. I nema tu nikakve mistifikacije, osnovni cilj radionice je da pruži podršku i ohrabrenje polaznicima kao i da se kroz lektiru i preporuke književnih naslova prošire spoznajni horizonti.

NN: Kako ste počeli da pišete i šta je bio okidač da Vam to bude životni poziv?

KARANOVIĆ: Počeo sam da pišem jer sam, kao i mnogi koji su postali pisci, imao veliku potrebu da se izrazim. I mnogo sam čitao. Mlad čovek nekako po pravilu kreće s poezijom, tako je bilo i sa mnom. Poezija me je pratila dugo vremena, usput sam objavljivao knjige, menjao poslove, istraživao, eksperimentisao. Neke ideje i zamisli nisam mogao da izrazim kroz poeziju, pa sam proširio polje delovanja, tako su nastala i tri romana. Nakon tog izleta u prozu vratio sam se prvoj ljubavi - poeziji. Poslednjih pet godina počeo sam da radim i sa mladim pesnicima. Osnovao sam izdavačku kuću PPM "Enklava" koja podržava mlade autore i autorke, kao i manjinske poetike koje doprinose divergentnosti našeg književnog polja.

NN: Koliko je neko ko se bavi poezijom prihvaćen u društvu opterećenom tehnologijom i jeftinim sadržajima, da li su se ljudi odrodili od poezije?

KARANOVIĆ: Upravo suprotno. Narod se približava poeziji, tačnije poezija sve više i lakše pronalazi put do novih čitalaca. Kao posledica tehnološkog suprematizma, sve većeg otuđenja, usamljenosti, bekstva u virtuelne svetove, ljudi sve češće imaju potrebu da se vrate sebi, svom bitku, duhovnim stvarima, a poezija je možda najkonkretniji i najjednostavniji "alat" za to. Vidim to po radionicama pisanja koje držim, često su polaznici IT stručnjaci koji bez obzira na prirodu svog posla i materijalnu obezbeđenost žele da pobegnu iz tog sveta. Na pitanje zašto se upisao na radionicu poezije, jedan od njih mi je rekao: "Želim da spasim svoju dušu." Ranije su pesnici smatrani društveno neuklopljenim pojedincima, zanesenjacima i čudacima, a danas je stvar pisanja poezije u mnogo većoj meri društveno poželjna i prihvaćenija.

NN: Svojevremeno ste naveli da su zidovi koje je akademska javnost podigla između "visoke" i "niske" kulture definitivno srušeni dodjelom Nobelove nagrade Bobu Dilanu. Jesu li mladi autori danas više okrenuti popularnoj kulturi i da li im ona daje veći vjetar u leđa u odnosu na neke autore iz ranijih vremena?

KARANOVIĆ: Da, u odnosu na ranija vremena pesnicima je danas lakše da dođu i do knjige i do publike. Pop kultura, kao i povezanost globalnom mrežom, imaju velikog uticaja na to. Oni su neka vrsta sveprožimajućeg kohezionog faktora kroz sve segmente društva. Perspektiva se uveliko promenila, "Beatlesi" su danas Mocarti muzike 20. veka, a nekada su iz škole isterivali one s dugom kosom i na silu ih šišali. Dilan je dobio Nobelovu nagradu za književnost, a važio je za buntovnika i glasnogovornika generacije, Leonard Koen i Dejvid Bouvi su opšta mesta odrastanja miliona ljudi, Džonatan Frenzen je završio na naslovnoj strani "Timesa", primera je mnogo. Pesnik kao misleća jedinka i neko koga dotiče svet u kome živi prirodno koristi sadržaje koji su mu dostupni te ih preliva u svoj rad. Pesnik iz Njujorka i pesnik iz Beograda imaju mnogo veće sličnosti danas nego pre 50 godina jer naprosto konzumiraju iste stvari.

NN: Šta čitate u posljednje vrijeme, koje autore cijenite?

KARANOVIĆ: Iako neprestano čitam, ne stižem da ispratim sve što me interesuje. U poslednjih pet godina otkako sam osnovao izdavačku kuću PPM "Enklava" fokusiran sam na pesničke rukopise mladih autora kojih dobijamo i po stotinu godišnje. Posvećen sam radionicama pisanja, gde opet čitam poeziju, tako da mi je ostalo veoma malo vremena za praćenje novih naslova, da ne govorim o već pročitanim kojima bih se vratio. Svakako pročitam sve od Uelbeka, Bolanja, Frenzena, a trudim se da ispratim i nove knjige vodećih imena regionalne književnosti.

NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost, radite li na novim zbirkama poezije ili nekim drugim projektima?

KARANOVIĆ: Što se tiče PPM "Enklava", koja je do sada bila orijentisana na objavljivanje zbirki poezije, planiramo da proširimo koncept objavljivanjem i proznih dela. Upravo smo objavili roman Vladana Krečkovića "Noćas padaš sam",  a do kraja godine izaći će i roman Maše Živković "Neće se ponoviti". To su kućni autori koji su debitovali svojim pesničkim knjigama u "Enklavi", a sada su napisali romane. Što se mene lično tiče, posle deset zbirki poezije i tri romana želio bih se oprobati i u formi kratke priče te pripremam nešto za sledeću godinu.

 

Cijeni autore iz Republike Srpske

NN: Postoje li autori iz Banjaluke i Republike Srpske čiji rad pratite i koje cijenite?

KARANOVIĆ: Pratim koliko mogu i koliko mi vreme dozvoljava. Svakako neću reći ništa novo ako pomenem Tanju Stupar Trifunović, pesnikinju snažnog i autentičnog glasa, koja se jednako uspešno oprobala i u prozi. Njen roman "Otkako sam kupila labuda" je pravo malo remek-delo, sjajno izvedena priča o zabranjenoj ljubavi bez mrve patetike, što je za takvu vrstu tematike čist izuzetak. Spomenuo bih još supertalentovanu Vladanu Perlić, Stevu Grabovca i njegov roman "Mulat albino komarac", s kojim se plasirao u finale NIN-ove nagrade. Tu je i Darko Cvijetić, pisac uveliko afirmisan širom regiona.

 

Književna scena skoro na margini

NN: Kako gledate na kulturnu scenu regiona bivše Jugoslavije danas?

KARANOVIĆ: Mogu da govorim samo o književnoj sceni. Iako svi govorimo jezikom kome nije potreban prevodilac, ona je i dalje prilično rascepkana, slabo medijski pokrivena, gurnuta skoro na marginu, najčešće u vajkanje kako je nekada bilo bolje. Politika, estrada i borba za lajkove okupirali su pažnju najvećeg dela populacije, te se sve svodi na individualnu radoznalost, potrebu za čitanjem, snalažljivost da se, na primer, knjige hrvatskih i bosanskih pisaca nabave u Srbiji, a važi i obrnuto. Književni festivali svakako poboljšavaju "prokrvljenost" književnog polja bivše Jugoslavije, ali tržište, cena knjiga, potpora države i fondova, uvode novog igrača u igru - novac, koji prirodno teži estradizaciji i korupciji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije