Kvaka na vratima, korijen drveta, lice nepoznatog čovjeka u kafani - kod Žan-Pol Sartra dovoljne su najobičnije stvari da se poljulja sigurnost s kojom prolazimo kroz dan. U njegovom romanu "Mučnina" nelagoda raste upravo iz onoga što bi trebalo da nam bude poznato.
Svijet ostaje na svom mjestu, ali čovjek iznenada više ne razumije svoje mjesto u njemu.
Objavljena 1938. godine, "Mučnina" je Sartrov prvi roman i jedno od ključnih književnih djela egzistencijalizma. Ipak, njen značaj ne počiva samo na filozofskim idejama. Snagu joj daje način na koji se misao pretvara u tjelesni osjećaj: u gađenje, tjeskobu i uznemirujuću blizinu predmeta koji kao da su izgubili svoje uobičajeno značenje.
Čovjek kojem svakodnevica izmiče
Roman je oblikovan kao dnevnik Antoana Rokantena, usamljenog čovjeka nastanjenog u francuskom gradu Buvilu. Njegove dane ispunjavaju istorijsko istraživanje, odlasci u biblioteku, boravci u kafanama i posmatranje okoline. Dok pokušava da rekonstruiše život jedne ličnosti iz prošlosti, sve teže pronalazi opravdanje za vlastitu svakodnevicu.
Sartrova pripovjedačka vještina naročito dolazi do izražaja u tom postepenom pomjeranju percepcije. Nema potrebe za velikim spoljnim događajem: dovoljno je da Rokanten nešto pogleda malo duže i pažljivije. Predmeti tada postaju gotovo nametljivi, a njihovo prisustvo izaziva nelagodu koju razum ne uspijeva da umiri.
Čitalac tako ulazi u svijest čovjeka koji više ne može da se osloni na naviku. Ono što je juče bilo neprimjetno danas zahtijeva objašnjenje.
Postojanje bez unaprijed pripremljenog smisla
Naslovna mučnina može se čitati kao iskustvo susreta sa postojanjem kojem nedostaje nužno opravdanje. Stvari postoje, ali Rokantenu postaje nepodnošljivo to što iza njihove prisutnosti ne nalazi razlog koji bi ih učinio neizbježnim. U poznatoj sceni pred korijenom kestena ta spoznaja dobija gotovo opipljiv oblik.
Takva tema lako bi mogla da uguši roman pod teretom apstrakcije. Sartrov uspjeh je u tome što je vezuje za čula. Njegova proza ima teksturu, težinu i neprijatnu prisnost. Filozofska nelagoda nastaje iz dodira sa svijetom, pa tek onda postaje predmet razmišljanja.
Upravo zbog toga "Mučnina" ostavlja snažniji utisak kada joj se pristupi kao književnom iskustvu. Nije neophodno unaprijed poznavati filozofsku terminologiju da bi se prepoznala uznemirenost čovjeka kojem su poznata objašnjenja prestala biti dovoljna.
Snažna atmosfera i zahtjevan ritam
Najveći kvalitet romana jeste dosljednost atmosfere. Sartrov svijet djeluje zagušljivo, a Rokantenova izdvojenost postepeno zahvata i čitaoca. Dnevnička forma dodatno pojačava taj osjećaj: zatvoreni smo u svijesti koja neumorno preispituje vlastite doživljaje.
Ta dosljednost istovremeno može biti i prepreka. Pojedine dionice djeluju namjerno usporeno, misli se vraćaju sličnim pitanjima, a pripovjedačeva zaokupljenost sobom povremeno zamara. Čitaocu koji očekuje dinamičnu radnju ili lako zbližavanje sa junakom ovakav pristup mogao bi teško pasti.
Ipak, ponavljanje ovdje ima književnu funkciju. Ono dočarava stanje iz kojeg se ne izlazi jednom odlukom ili uspješno završenim razgovorom. Tjeskoba traje i onda kada se, spolja gledano, ništa naročito ne događa.
Muzika kao nagovještaj izlaza
Posebnu ljepotu romanu daje uloga muzike. Pjesma koju Rokanten sluša u kafani unosi red i oblik u njegovo iskustvo rasutosti. Prema završnici, umjetničko stvaranje otvara mu mogućnost da drugačije sagleda vlastiti život.
Taj nagovještaj vrijedi čitati oprezno. Umjetnost se ovdje može razumjeti kao mogućnost da čovjek nečemu podari oblik, čak i kada ne uspijeva da pronađe konačno objašnjenje svijeta. U tome završni ton romana dobija dragocjenu suzdržanost: prostor za mogućnost ostaje otvoren.
Kome preporučiti "Mučninu"
"Mučnina" zaslužuje preporuku čitaocima koje privlače psihološki složena proza, usamljeni pripovjedači i knjige koje ispituju temelje svakodnevnog iskustva. Posebno će odgovarati onima kojima je u književnosti važan unutrašnji život junaka, čak i kada je neprijatan i proturječan.
Najbolje ju je čitati polako, uz spremnost da se poneki odlomak ponovo pročita. Korisnije je pratiti kako Rokanten doživljava stvari nego pokušavati svaku njegovu misao odmah pretvoriti u konačan zaključak.
Sartrov roman vrijedi otvoriti zbog preciznosti kojom opisuje jedan teško uhvatljiv trenutak: kada poznati svijet izgubi svoju samorazumljivost. Poslije takvog čitanja i običan prizor može djelovati drugačije. To je trajan književni domet "Mučnine" - sposobnost da promijeni pažnju sa kojom gledamo ono što je sve vrijeme bilo pred nama.