Vilijam Barouz pretvorio je iskustva zavisnosti, ličnih lomova i života na društvenoj margini u neka od najprovokativnijih djela američke književnosti. Autor "Golog ručka" i "Džankija", jedna od ključnih figura bit generacije, pomjerao je granice književnog izraza i slobode govora, ostavljajući trag koji se proširio daleko izvan svijeta knjige.
Autor "Golog ručka" i "Džankija", jedna od ključnih figura bit generacije, pomjerao je granice književnog izraza i slobode govora, ostavljajući trag koji se proširio daleko izvan svijeta knjige.
Od ugledne porodice do društvene margine
Vilijam Sjuard Barouz rođen je 5. februara 1914. godine u Sent Luisu, u američkoj saveznoj državi Misuri. Poticao je iz dobrostojeće porodice, a njegov djed bio je pronalazač koji je razvio praktičnu mašinu za sabiranje. Barouz je diplomirao na Harvardu 1936. godine, ali ga obrazovanje i porodično porijeklo nisu usmjerili prema očekivanom građanskom životu. Privlačili su ga ljudi, iskustva i prostori izvan društveno prihvatljivih okvira.
U Njujorku se četrdesetih godina zbližio sa Džekom Keruakom i Alenom Ginzbergom. Njihovo prijateljstvo postalo je jedno od uporišta bit generacije, književnog kruga koji je preispitivao američki konformizam, moralne zabrane i obećanja poslijeratnog blagostanja. Barouz je među njima izgradio prepoznatljiv glas: hladan, zajedljiv i spreman da bez uljepšavanja govori o ljudskim slabostima. Njegovu svakodnevicu istovremeno je sve snažnije određivala zavisnost od opijata.
Tragedija koja je obilježila njegov život
Najmračniji događaj njegove biografije odigrao se u Meksiko Sitiju 1951. godine, kada je hicem iz pištolja usmrtio svoju partnerku Džoan Volmer, sa kojom je imao sina. Prema najpoznatijoj verziji događaja, pucnjava se dogodila tokom pijanog pokušaja oponašanja legende o Vilhelmu Telu, pri kojem je pokušao pogoditi čašu na njenoj glavi. Barouz je kasnije mijenjao iskaz o okolnostima pucnjave.
Smrt Džoan Volmer ostala je trajno prisutna u njegovom razumijevanju vlastitog života i pisanja. Kasnije ju je povezivao sa potrebom da književnošću odgovori na osjećaj krivice i unutrašnje razaranje. Ipak, iza svih tumačenja tog događaja ostaje činjenica da je jedna žena izgubila život njegovim postupkom, što nijedna priča o umjetničkom stvaranju ne može potisnuti.
"Džanki" i "Goli ručak"
Prvi objavljeni roman, danas poznat kao "Džanki", pojavio se 1953. godine pod pseudonimom Vilijam Li. Zasnovan na iskustvu zavisnosti, pisan je odmjerenim, gotovo izvještajnim jezikom. Upravo odsustvo sentimentalnosti daje mu snagu: potraga za drogom i svakodnevno prilagođavanje zavisnosti prikazani su kao rutina koja postepeno preuzima čitav život.
Svjetsku prepoznatljivost donio mu je "Goli ručak", objavljen u Parizu 1959. godine. Veliki dio materijala nastajao je tokom boravka u Tangeru, a Ginzberg i Keruak pomogli su u sređivanju rukopisa. Umjesto pravolinijske radnje, roman nudi niz prizora u kojima se prepliću zavisnost, groteska, seksualnost, nasilje i politička satira.
Takva knjiga izazvala je i književno oduševljenje i zahtjeve za zabranom. Njena istorija postala je dio šire borbe oko slobode izražavanja: sud u Masačusetsu je 1966. godine odlučio da "Goli ručak" nije opsceno djelo. Time je roman dobio važno mjesto i izvan književnosti, u raspravama o granicama cenzure.
Makaze kao književni alat
Barouzov doprinos književnosti posebno se vezuje za tehniku "cut-up", koju mu je približio umjetnik Brajon Gajsin. Postupak podrazumijeva rezanje postojećeg teksta i ponovno spajanje njegovih dijelova, čime nastaju neočekivane rečenice i značenja. Čitalac tako gubi sigurnost u uobičajeni redoslijed pripovijedanja, a riječi stupaju u nove, često uznemirujuće odnose.
Tu metodu razvijao je u djelima "The Soft Machine" iz 1961, "The Ticket That Exploded" iz 1962. i "Nova Express" iz 1964. godine. U njima su naučna fantastika, paranoja i društvena kritika povezane sa njegovom trajnom zaokupljenošću kontrolom. Zavisnost u takvom književnom svijetu postaje i način razmišljanja o odnosu pojedinca prema vlasti, informacijama i tuđoj volji.
Drugačiji pogled na pisca pruža "Queer", roman napisan 1952, ali objavljen tek 1985. godine. U njegovom središtu su čežnja, nepripadanje i ljubavna nesigurnost, uz komično-groteskne prizore koji najavljuju kasnije stvaralaštvo. Među važnim poznim djelima izdvajaju se "Cities of the Red Night" iz 1981, "The Place of Dead Roads" iz 1984. i "The Western Lands" iz 1987. godine.
Nasljeđe izvan književnosti
Barouzov uticaj proširio se na film, muziku i alternativnu kulturu. Sarađivao je sa umjetnicima poput Lori Anderson i Kurta Kobejna, dok su njegovo pisanje i javna ličnost privlačili nove generacije stvaralaca. Posljednje godine proveo je u Lorensu, u Kanzasu, gdje je preminuo 2. avgusta 1997. godine, u 83. godini.
Njegove knjige i danas zahtijevaju strpljenje i spremnost na nelagodu. Njihova vrijednost leži u prodornom humoru, formalnoj smjelosti i upornom propitivanju sila koje oblikuju ljudsko ponašanje. Barouz je ostavio djela koja se opiru mirnom, udobnom čitanju: iza njihovih najbizarnijih prizora stalno se vraća pitanje koliko je čovjek zaista slobodan.