Aleksandra Todorović mlada je operska pjevačica iz Banjaluke koja svoju karijeru gradi u Austriji. Diplomirala je u Gracu, trenutno živi i radi u Beču, dok je u Salcurgu ovih dana dobila dva prestižna priznanja. U pitanju je "Donizetti" nagrada, koja uključuje angažman u operi u sklopu "Oper im Berg Festivala" u Salcburgu, dok je drugo priznanje masterklas i audicija sa operskom divom Grejs Bumbri.
O svojoj karijeri i operi uopšte, povodom ovih priznanja, govorila je za "Nezavisne".
NN: Koliko Vam znače ova dva priznanja iz Salcburga?
TODOROVIĆ: Obje nagrade znače svakako još jedno dodatno iskustvo, napredovanje, nova poznanstva, kao i moguće prilike za neke druge angažmane i saradnje u budućnosti.
NN: Da li opera i u kojoj mjeri zahtijeva asketski život?
TODOROVIĆ: Apsolutno da. Naravno da se nekada od toga i odstupa, jer svaki čovjek mora imati izduvni ventil, što bi se reklo. Svaki čovjek je opet različit pa i sve što meni ne odgovara nekom drugom uopšte ne smeta. Ono što je uglavnom zajedničko većini su neke od idućih stvari. Dobar san, neostajanje budnim do kasno u noć. Izbjegavanje alkoholnih i gaziranih pića, ili konzumiranje u malim količinama. Izbjegavanje bučnih mjesta, prvo zbog očuvanja sluha, a naravno onda i čuvanja glasnih zica. Izbjegavanje generalno dugog i glasnog pričanja. Često se zbog nastupa, koji je, recimo, sutradan, ne ide na žurke i slična okupljanja. Pjevač mora biti odmoran, jer tijelo je naš instrument i tome je sve podređeno. Ovoj listi ne znam ima li kraja, ali ovo su samo neke stvari kojih se često odričemo.
NN: Šta je, po Vašem mišljenju, potrebno uraditi da Banjaluka dobije zgradu i ansambl opere?
TODOROVIĆ: Ovo je, po mom mišljenju, s obzirom na trenutnu finansijsku situaciju države, gotovo nemoguće. Opera zapošljava veliki broj ljudi, što znači da je potrebna velika količina novca da se uopšte finansira jedna takva ustanova. Čak i ovdje u Austriji operske kuće se muče sa finansiranjem projekata, a eto onda možete tek zamisliti kako bi to izgledalo u Banjaluci. Kada bi se našli jaki sponzori, kao što ih u svijetu svaka operska kuća ima, onda bi se o osnivanju operske kuće možda moglo razmisliti, ali i uz to je potrebna velika podrška grada i države. Druga stvar je, naravno, svijest ljudi. Postoji mali broj ljudi u BiH koji nešto znaju o operi, koji su je čuli i vidjeli uživo. Svi ostali ili su nekada vidjeli slučajno pet minuta na televiziji ili nikada nisu ništa čuli i imaju izuzetno zanimljive predrasude. Dakle, moralo bi se raditi na promovisanju opere, učenju i izvođenju opera za djecu u školama, jer djeca su budućnost. Omogućiti ljudima da uživo dožive operu, kako bi se uopšte stvarno upoznali sa ovom prelijepom granom klasične muzike i kako bi im se probudila želja da ponovo dožive to iskustvo.
NN: Koji su komadi u kojima ste igrali, a koji su Vam posebno prirasli za srce?
TODOROVIĆ: Moram priznati da svaki dosad ima svoje posebno mjesto u mom srcu. Kada bih morala birati, to bi možda bila Amelija (Amelija ide na ples-kompozitor Menotti), prva uloga koju sam izvodila u životu, sigurno zbog prelijepe muzike, ali vjerovatno i zato što je to meni bila potvrda da je opera stvarno moj životni poziv.
NN: Da li Vam jezička barijera predstavlja prepreku u pjevanju i igranju? Pitam Vas ovo zbog toga što mnogi glumci tvrde da se ovom pozivu 100 odsto možete dati samo na maternjem jeziku. Da li je takav slučaj i sa operom?
TODOROVIĆ: Ne baš. Da bismo pjevali na drugom jeziku, ne moramo znati drugi jezik, dovoljno je naučiti ga pravilno izgovarati u toku pjevanja, pa čak i dijaloga, kojih ima u nekim operama, te prevesti cijeli tekst riječ po riječ i znati tačno šta znači i u kojem kontekstu je neka rečenica. Sve se onda svede na emociju koja se poklapa sa značenjem teksta. Kada je u tekstu emocija nejasna, tu najčešće pomogne muzika. Treba samo znati dobro osluhnuti, u muzici je sve već napisano i to osjeti i slušalac, bez obzira na to da li razumije o čemu pjevač pjeva.
NN: Koliko se, po Vašem ličnom iskustvu, kultura cijeni na Zapadu, a koliko na Balkanu?
TODOROVIĆ: Na Zapadu se kultura izrazito cijeni, ne samo novčano, nego i društveno. Umjetnici ne žive na prosjačkom štapu, već kao i svi normalni ljudi imaju priliku da žive normalan, u nerijetkim slučajevima i bogat život. Na Balkanu je to meni gotovo nemoguće zamisliti, rijetki imaju priliku da zarade išta za jedan normalan zivot, a pritom ni društveno nije baš dobra situacija. Umanjuje se često talenat, rad i posvećenost umjetnika, što nikako nije slučaj na Zapadu. Zbog toga se većina umjetnika odlučuje za odlazak u druge zemlje, uključujući i mene.
NN: Da li se pripremate za veće projekte u skorijoj budućnosti?
TODOROVIĆ: Svakako da imam velike planove i radim punom parom da ih i ostvarim, a sve će doći baš u trenutku kada to bude najbolje za mene i tome se jako radujem. Zasad više od ovoga ne mogu otkrivati, jedan drugi članak će u pravo vrijeme biti posvećen tome.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.