Miroslav Mišo Bartulica osnivač je i gitarista grupe "Bolero", kultnog sarajevskog sastava iz osamdesetih godina prošlog vijeka, koji se proslavio albumima "Na kraju slavlja" (1986) i "O Jesenjinu" (1988). Iako je više puta prekidao s radom, Bartulica se posljednjih godina ponovo aktivao s grupom "Bolero", čiji dugonajavljivani treći album "Avatarov grijeh" rokenrol publika na prostoru bivše Jugoslavije sa nestrpljenjem očekuje. Sve stare i nekolicinu novih pjesama publika će imati priliku da čuje na Trnskom jezeru već u subotu, 19. avgusta, na trećem izdanju festivala "Cool Tool". Ovim povodom Barulica je govorio i za "Nezavisne"...
NN: Prvi put svirate u Trnu?
BARTULICA: Da, prvi put smo tu. Sviraćemo sve stare pjesme i nekoliko pjesama sa novog albuma. Ja sam već najavljivao te nove pjesme i album, ali, evo, trenutno je to u fazi miksanja. Dakle, sviraćemo nekoliko novih i sve stare pjesme, što mu dođe sto minuta svirke. Vjerujem da će biti dobar koncert.
NN: Aktuelni pjevač grupe "Bolero" Antonio Toni Popović dolazi iz Banjaluke. Kako se usklađujete za probe s obzirom na fizičku udaljenost?
BARTULICA: Uvijek se snalazimo. Situacija je takva kakva jeste, ne možemo birati. Radili smo dugo, možda čak i petšest godina prije nego što smo došli do momenta da možemo stati pred ljude. Toni je vokal koji ima prirodnu visinu, ima dobru boju, koja meni odgovara kao autoru. Trebali smo samo raditi na stvarima koje su interpretacijske prirode, da tako kažem. Sada smo došli do rezultata i, evo, prve pjesme idu na miks nakon dosta vremena.
NN: Dugo godina najavljujete taj treći album "Avatarov grijeh". Da li se konačno zna datum izlaska?
BARTULICA: Odmah nakon koncerta u Trnu idem u Ljubljanu upravo na miks za "Avatarov grijeh", pa ćemo brzo objaviti taj singl, nakon čega će stići i album.
NN: Grupa "Bolero" je više puta počinjala ispočetka. Da li su na prestanak rada više uticale vanjske, društvenopolitičke okolnosti ili međuljudski odnosi u samoj grupi?
BARTULICA: Ima jedan momenat kada se dogodilo ono nešto što zovemo rat, ne između nas u grupi, nego tragedija za sve ljude s ovih prostora. Ljudi su otišli na razne strane i onda je to teško bilo spajati. Više puta sam rekao da sam odustajao od muzike iz nekog, hajmo reći, privatnog stresa. Mislio sam da definitivno više nikada neću svirati. Međutim, prošle su godine, pa se opet vratiš. Naravno, teško je sve bilo sastavljati kao što je nekada bilo. Imali smo poslije pjesme "Bosna u basni" i "Dispertango" kao singlove, ali nikada nismo uspjeli snimiti album, da uradimo pravi povratak, tako da, u biti, ovo sad što radimo biće pravi povratak. Prošle su neke godine i mogu reći da za privremene prestanke rada grupe "Bolero" nisu bili krivi međuljudski odnosi unutar grupe, nego ambijent u kojem smo živjeli.
NN: Da li su ti povraci i neka vrsta duga mlađoj publici koja zna sve vaše pjesme, a većina nije rođena u vrijeme nastanka prva dva albuma? Tako je bar kod onog dijela mlađe generacije koji je naklonjen rokenrolu. Koliko Vam imponuje tako nešto?
BARTULICA: Naravno da imponuje. Nisam mogao pretpostaviti da se može tako nešto dogoditi, da neko ko ima 1617 godina dođe u prvi red i da zna sve pjesme. Baš su skoro u mom studiju bile neke djevojčice od 17 godina, kao fanovi su došle, i ja sam malo razgovarao s njima i uvijek me iznova to iznenadi. Ništa nisam učinio za te pjesme da prežive. One su same od sebe opstale i prešle na mlađe generacije. Mogu samo biti sretan zbog toga i naravno da mi je to kompliment danas. U trenutku stvaranja tih pjesama nisam mogao ni pretpostaviti tako nešto.
NN: Kad već pričamo o trajanju pjesama, ove godine navršava se 100 godina od kada je Sergej Jesenjin napisao "Krčmarsku Moskvu", pjesmu čije je dijelove komponovala i otpjevala grupa "Bolero". Koliki je Jesenjin uticaj izvršio na Vas lično i da li se kasnije pojavio ijedan pjesnik čiji bi uticaj mogao parirati njegovom, bar kada ste Vi lično u pitanju?
BARTULICA: Jesenjin je definitivno najveći uticaj imao na mene i svojim pjesništvom i svojim raskalašnim i boemskim životom, koji je i opisao u toj "Krčmarskoj Moskvi". Teško, bar za mene, da bilo ko može zamijeniti Jesenjina i nakon sto godina. Sto godina danas izgleda predaleko, a nekada kada sam to radio izgledalo je toliko blizu. Ja sam jednostavno pisao pjesme o Jesenjinu i Bolerov album se zvao "O Jesenjinu". Pisao sam svoj tekst, a uzimao sam naslove njegovih pjesama ili bih jednu njegovu strofu ubacio u svoj tekst. Jedina pjesma na albumu koja je kompletno Jesenjinova je "Sviri, harmoniko, tugo, tugo".
NN: Ta pjesma je jedan od četiri dijela Jesenjinove "Krčmarske Moskve"...
BARTULICA: To ste u pravu. Nego, htio sam reći album je nekakva kombinacija Jesenjinovih i naših stihova. Na tom albumu sam, recimo, radio i "Jelenu" pa su neki ljudi mislili da je i to Jesenjin pisao, što je meni dolazilo kao kompliment. Upoređivali su tu kvalitetu stiha sa Jesenjinom, ali ipak je Jesenjin prevelik.
NN: Prije tri godine radio sam intervju sa Vašim zemljakom Svetozarom Ivetićem, tekstopiscem pjesme "Koščate ruke". Kako pamtite saradnju s njim? Negdje ste izjavili da je ovo Vaša omiljena pjesma.
BARTULICA: Mi smo i danas u kontaktu, viđamo se. Postali smo ono što smo bili i prije, razgovaramo o poeziji, o muzici, o svemu. Ja nisam pisao taj tekst, nego Sveto, i meni je to najdraža pjesma, u nekom kontekstu forme i ambijenta koji smo dobili od toga svega.
NN: U jednoj novoj pjesmi kažete "Svijet koji živim više nije mjesto za nas/ čemu da se divim kao dijete na sav glas/ što ga displej androida odvlači u raj". Koliko je tehnologija dobrog, a koliko lošeg donijela novim generacijama?
BARTULICA: Ne znam smijem li reći to, ali čini mi se da je evolucija zakazala, a da je tehnologija otišla naprijed. Sad, kako to uporediti ja ne znam. U svakom slučaju neke stvari što se tiče tehnologije su dobre, ali kada bih ja nekakvu procjenu radio donijela je puno toga i lošeg. Odnosi među ljudima su lažni, ljudi su u životu jedno, na društvenim mrežama drugo. Generalno, stvaramo lažnu sliku o sebi, što je malo zbunjujuće.
NN: Za kraj, šta nam možete otkriti o novom albumu, da li će tu prevladavati emocija kao i dosad ili društveni angažman, a možda i nešto treće?
BARTULICA: Kao autor, ja teško mogu pobjeći od sebe. I dalje se osjeća taj ljubavni trag, iako poneka pjesma kao što je "Avatarov grijeh" ima društveni angažman. I takve pjesme su na tragu onih prošlih tipa "Zašto umiru proleteri" ili "Konjuh planinom". U tom su kontekstu. To su socijalne pjesme, iako su angažirane u smislu govora o svijetu u kojem živimo i koji nije baš najbolje ispao. Dakle, ostao sam na tom istom tragu. Vjerovatno tu opet ima nekih pjesama koje bi mogle preživjeti ovo vrijeme zbog emocije koje nose u sebi. Ja mogu samo reći da je to opet "Bolero", ali iz ovih novijih vremena.
NN: Hipotetički, koliko bi se taj album razlikovao da je izašao početkom devedesetih, kako je prvobitno planirano?
BARTULICA: Razlikovao bi se dosta. Neke pjesme tada nisu napisane i ne bi ni bile tu. To je bio jedan sasvim drugi ambijent i neko drugo vrijeme. U međuvremenu sam odustao od nekih stvari. Drugo je vrijeme, druge su emocije, drugi je ambijent. Razmak od 30 godina je učinio svoje. Najjednostavnije rečeno, živimo u sasvim drugom ambijentu nego što smo živjeli nekad, tako da ni pjesme ne mogu biti iste. Ambijent vas često tjera da razmišljate na određen način i to povezujete u neku pjesmu. Emocije su drugačije nekada i danas. Ja ostajem tu gdje jesam po načinu pisanja. Neke pjesme su možda aranžerski drugačije, ali ovo drugo je sve ostalo ljudski, da tako kažem u nekom ljudskom smislu.