Danas se navršavaju četiri godine od smrti makedonskog pjevača Tošeta Proeskog, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći 16. oktobra 2007. godine na autoputu Zagreb - Lipovac, u blizini Nove Gradiške.
Bol ne jenjava ni četvrtu godinu poslije njegove smrti. Pjevačevo rodno Kruševo, gdje je danas sve u znaku pokojnog makedonskog pjevača, posjetio je i Miroslav Popović, Tošin veliki prijatelj, koji je ujedno bio i njegov menadžer za hrvatsko tržište.
- Tuga je uvijek prisutna. Pamtiću Tošu kao velikog glazbenika i divnog prijatelja. Jedan drugoga zvali smo bratko. Sjećam se naših razgovora, tajni, priča o autima i putovanjima koje je Toše obožavao - govori Popović. Dodao je i da Tošina menadžerka Ljiljana Petrović, koja je bila s njim u automobilu kad je poginuo, još pati i otići će mu na grob unatoč krhkom zdravlju.
- Tošini roditelji su jako teško. Njegov otac svaki dan odlazi u manastir u Kruševu i razgovara s neprežaljenim sinom. Za njih oporavka nema - kaže Popović.
Obilježavanje smrti pjevača koji je poginuo u 27. godini počelo je službom u crkvi u Kruševu, a potom su njegovi obožavaoci otišli na grob.
Roditelji Toše Proeskog, Dominika i Nikola, ne mogu se pomiriti s gubitkom sina. Jedina im je utjeha unuk Kristijan, sin Tošine sestre, koji obožava pjevati, a najveći mu je idol pokojni ujak.
Tošinu menadžerku Ljiljanu Petrović i danas steže u prsima kad se sjeti miljenika. Nakon njegove iznenadne smrti navodno je upala u velike dugove. Posvetila se uzgoju ljekovitog bilja.
Tošina djevojka ne želi u javnost. Andrijana Budimir, bivša rukometašica, nikome se ne javlja. Povukla se u osamu otkako je na sudu dokazala da je menadžerka Ljiljana lagala da s pjevačem nije nikad bila u vezi.
Todor Toše Proeski, ili kako su ga mnogi nazivali "Balkanski Anđeo", rođen je 25. januara 1981. godine u Prilepu, ali je odrastao u Kruševu, mjestu kojem se uvijek
vraćao. Veoma brzo postao je jedan od najpopularnijih pjevača na Balkanu.
Prve korake u muzičkoj karijeri Proeski je napravio još u ranom detinjstvu, 1992. godine nastupom na dečijem festivalu "Zlatno Slavejče" sa pjesmom "Jas i mojot dedo", otpjevanom na vlaškom jeziku. Profesionalnu muzičku karijeru započeo je na festivalu "Melfest" 1996. godine na kom je pobijedio, a iste godine učestvovao je na "Makfestu" sa pesmom "Pušti me". Pjesme "Usni na usni" i "Sonci vo tvoite rusi kosi" osvajaju nagrade u Skoplju i Ohridu 1997. godine, a to su ujedno i
prve pjesme koje je čula publika van Makedonije.
Prvi album objavio je 1999. godine pod nazivom "Nekade vo nokta" sa 11 pjesama, a tog ljeta održao je svoj prvi koncert. Na nacionalnom takmičenju za Pjesmu Evrovizije u Makedoniji 2000. godine sa pjesmom "Solzi pravat zlaten prsten" osvojio je treće mjesto. Iste godine izdao je drugi album "Sinot Božji", na kome su bili sve sami hitovi, među kojima su duet sa Karolinom Gočevom "Nemir", "Vo kosi da ti spijam", "Izlaži me ušte ednaš", "Iluzija" i "Tajno moja".
Srpska produkcijska kuća "BK Sound" je otkupila prava za izdavanje sljedećeg albuma na prostoru bivše Jugoslavija, što mu je donijelo Oskar popularnosti na prostoru bivših jugoslovenskih republika za 2000. godinu, kao i rasprodate koncerte u Skoplju i Beogradu. Treći album pod imenom "Ako me pogledneš vo oči" je objavljen na makedonskom i srpskom jeziku. Uslijedio je period intenzivne promocija u Makedoniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Bugarskoj.
U aprilu 2003. godine pobijedio je na festivalu "Beovizija" sa pjesmom "Čija si" Leontine Vukomanović. Već naredne godine predstavljao je Makedoniju na Pjesmi
Evrovizije 2004. godine u Istanbulu, osvojio je 14. mjesto sa pjesmom Life (Angel si ti u izvornoj makedonskoj verziji). Zatim su uslijedili albumi "Po tebe", "Božilak" kompilacija od 14 izabranih tradicionalnih makedonskih pjesama. Posljednji album zove se "Igre bez granica", a na njemu su i tri prepjevane pesme "Feeling good", "Nesanica" i "Ostala si uvijek ista".
Album je objavljen 1. avgusta 2007. godine, nekoliko mjeseci prije nego što je nastradao. Album na engleskom jeziku za svjetsko tržište, zbog kojeg je
često bio u Londonu, gdje je snimao, trebalo je da promoviše krajem oktobra 2007. godine. Taj album pod nazivom "The Hardest Thing" objavljen je dvije
godine nakon njegove smrti. Album "Još uvijek sanjam da smo zajedno", objavljen je 2010. godine, a u januaru ove godine, na dan njegovog rođenja i album "So Ljubav Ot Toše".
Vrhunac karijere ovog pjevača veličanstvenog glasa bio je 14. februara 2007. godine, na Dan zaljubljenih, u Beogradskoj areni. Više od 10.000 ljudi pjevalo je u glas sve njegove pjesme. Zbog izuzetnog humanog rada nagrađen je priznanjem "Majka Tereza", a UNICEF ga je 2004. godine proglasio za ambasadora dobre volje. Snimio je pjesmu "This World", koja je postala UNICEF himna. U Kruševu je započeo renoviranje manastira Svetog Preobraženja, zajedno sa svojim ocem Nikolom i prijateljima.
"Vjerujem u Boga. Koliko mi mogućnosti dozvoljavaju finansijski pomažem izgradnju crkve. Naši prijatelji, otac i ja pravimo taj vjerski objekat već 13 godina i radovi su konačno pri kraju. Čak sam i ja radio neke fizičke poslove prilikom izgradnje. Nema nikakvog stida kada je riječ o ljubavi prema onom u šta vjerujemo", govorio je Proeski.
Poznat je bio i po učešću na brojni humanitarnim koncertima. Makedonska vlada je Proeskog proglasila za Zaslužnog građanina Makedonije, a dan sahrane bio je proglašen za Dan nacionalne žalosti. Pošta Makedonije objavila je i poštanske markice sa njegovim likom. Na festivalu Beovizija 2008. godine dodijeljena mu je
posthumno nagrada za životno djelo, a zatim je u emotivnom omažu publika u Sava centru uz instrumentalnu pratnju Tošetovog sastava otpevala pjesmu "Čija si".