Postoje albumi koji zvuče kao još jedno poglavlje u karijeri, a postoje i oni koji neizbježno ostavljaju utisak epiloga. Novi album Neila Younga "Second Song" pripada ovoj drugoj kategoriji - tih, melanholičan i duboko ličan, to je zapis čovjeka koji sa 80 godina više nema potrebu bilo šta da dokazuje, već se okreće iza sebe i pokušava da sabere ono što je ostalo od ljubavi, porodice, ideala, razočaranja i vremena.
"Second Song" donosi sedam pjesama, a američki Showbiz411 opisuje ga kao jedno od Youngovih najtužnijih ostvarenja još od mračnog "Tonight's the Night" iz 1975. godine. Iako album zasad prolazi sa znatno manje komercijalne pažnje od novih izdanja drugih velikana njegove generacije, njegova vrijednost upravo je u tome što ne pokušava da se prilagodi vremenu niti da podsjeti publiku na staru slavu. Young ovdje zvuči kao autor koji je prihvatio godine i prolaznost i odlučio da od njih napravi samu temu albuma.
Da li je ovo Youngov "Blackstar"?
Poređenje sa posljednjim albumom Davida Bowieja, "Blackstar", nameće se prije svega zbog osjećaja konačnosti koji lebdi nad pločom. Ne zato što je poznato da Young namjerava da se povuče, već zato što "Second Song" povremeno zvuči poput svođenja životnih računa - pogleda čovjeka koji je prošao gotovo sve što popularna muzika može ponuditi i sada pokušava da razumije šta je od svega toga zaista važno.
Young prvi put u jednoj pjesmi otvoreno dotiče svoje brakove i troje djece, dok se lično i političko kroz album neprestano prepliću. Melanholija ovdje nije poza niti pokušaj da se od starosti napravi drama: ona prirodno proizlazi iz svijesti o vremenu koje je prošlo i svijetu koji više nije isti kao onaj u kojem je nastajala njegova generacija. Uprkos takvoj težini, sedam pjesama počiva na jasnim melodijama, prepoznatljivim motivima i refrenima, pa introspekcija ne pretvara album u amorfnu zbirku kasnih razmišljanja.
Gdje se krije srce albuma?
Jedanaestominutna naslovna kompozicija "Second Song" centralna je tačka ploče. Ona se kreće gotovo poput sporog folk rituala, dok Young razmišlja o potrebi za bliskošću, ljudima koji još pamte isto vrijeme i mogućnosti drugačijeg, mirnijeg načina života. Pjesma je nastala uz producenta Loua Adlera, veterana američke muzike čiji rad seže od Monterey Pop festivala do kultnog albuma "Tapestry" Carole King.
Ali ako naslovna pjesma još uvijek ostavlja otvoren prozor prema budućnosti, pretposljednja "Soon I Might Be Going" gotovo ga zatvara.
U njoj Young govori o mogućnosti da uskoro više neće biti tu, ali bez patetike i teatralnosti. To nije paničan strah od smrti koliko mirno prihvatanje činjenice da će svijet nastaviti dalje bez pojedinca - čak i kada on više neće biti prisutan da vidi šta se sa njim dogodilo. Upravo zbog toga pjesma nosi emocionalnu težinu oproštaja i dodatno pojačava poređenja sa Bowiejevim posljednjim radovima.
Kako zvuči "Foggy Edge of Time"?
Već uvodna "The Foggy Edge of Time" postavlja raspoloženje čitavog izdanja. Vrijeme je na "Second Song" gotovo ravnopravan lik sa Youngom: nekada je protivnik, nekada saputnik, a najčešće magla kroz koju se prošlost može vidjeti samo u fragmentima.
Tu leži i najveća snaga albuma. Young ne pokušava da zvuči mlad niti da rekonstruiše "Harvest", "After the Gold Rush" ili bilo koju drugu etapu svoje karijere. Umjesto toga, prihvata glas, godine i iskustvo kakvi jesu i upravo iz njihove nesavršenosti izvlači emociju.
Zbog toga "Second Song" nije nostalgija u najjednostavnijem smislu. To je ploča o sjećanju - o tome koliko čovjek može ponijeti sa sobom i šta ostaje kada shvati da je veći dio puta već iza njega.
Da li je Neil Young napravio jedan od svojih najboljih albuma?
Tvrdnja Showbiz411 da bi "Second Song" mogao pripadati među pet najboljih Youngovih albuma svakako je velika kada se govori o čovjeku iza "Harvest", "After the Gold Rush", "Rust Never Sleeps", "On the Beach" i "Tonight's the Night". Ipak, ono što novom albumu daje posebno mjesto nije pokušaj nadmetanja sa tim klasicima, nego činjenica da ih posmatra sa udaljenosti od nekoliko decenija.
Čovjek koji je napisao "Heart of Gold" i "Ohio" ovdje više ne govori iz središta oluje, već sa njenog drugog kraja. Ostali su gitara, melodija i karakteristično krhki glas, ali se perspektiva potpuno promijenila.
Ako je "Harvest" bio album čovjeka koji tek pokušava da razumije život pred sobom, "Second Song" djeluje kao djelo čovjeka koji sada pokušava da razumije život iza sebe.
I upravo zato ovo nije album koji treba slušati usput.
"Second Song" zahtijeva mir i pažnju, jer njegova najveća drama nije u glasnim gitarama niti velikim aranžmanima, nego u jednostavnom pitanju koje se provlači kroz gotovo cijelu ploču: šta čovjek kaže kada osjeti da je možda došlo vrijeme da polako počne da se oprašta?
Ako je ovo samo još jedna stanica u karijeri Neila Younga, onda je riječ o izuzetno snažnoj stanici. Ako je, međutim, zamišljen kao svojevrsni epilog, teško je zamisliti prikladniji način da jedan od najvećih kantautora svoje generacije pogleda unazad - bez pompe, ali sa tugom, nježnošću i pjesmama koje ostaju kada sve drugo prođe.