Jedna od kultnih rok grupa bivše Jugoslavije "Psihomodo pop" polovinom aprila predstavila je 12. studijski album pod nazivom "Vjerujem u čuda", a nedavno i spot za istoimeni vodeći singl u kojem je oživljen jedan od najpoznatijih likova crtanih filmova - Miki Maus.
Spot je snimljen u "Digital Kinetics" studiju sa sjedištem u Zagrebu, a režiju potpisuje Radislav Jovanov Gonzo, dok su kao gosti ovu numeru obogatili Darko Sedak Benčić na trubi, Miron Hauser na trombonu i Vojkan Jocić na saksofonu.
"Psihomodo pop" je sastav koji četiri decenije djeluje u regionu i koji je do danas zadržao prepoznatljiv, brz zvuk, a na novom albumu osim numere "Vjerujem u čuda" predstavili su još osam novih pjesama: "Dižeš me", "Mobitel", "To nije OK!", "Full", "Mačke", "I to je OK", "Neću" te "Bol".
Frontmen i zaštitni znak ovog benda je Davor Gobac, koji je više o novom albumu i spotu, domaćoj rok sceni, 40 godina u muzici, te ljubavi prema slikarstvu govorio u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Nedavno ste objavili spot za pjesmu "Vjerujem u čuda", u kojem su vidljive maskote i karakteristične uši Mikija Mausa, koji se našao i u naslovu Vašeg albuma iz 1992. godine. Šta je toliko posebno u vezi sa ovim likom, koja je njegova simbolika?
GOBAC: Miki Maus je zapravo simbol našeg odrastanja, ja otkad znam za sebe znam i za Mikija Mausa. Uvijek sam govorio da su Dizni i Endi Vorhol moji uzori u slikarstvu, tako da su taj crtani film općenito, a i Miki Maus ostali u našim životima, i to na dobar način.
NN: Vrlo je zanimljiva tehnika pravljenja pomenutog spota. Koliko se Vaše učešće u radu na ovom spotu razlikovalo u odnosu na dosadašnje spotove i koliko ste zadovoljni krajnjim rezultatom?
GOBAC: Samo snimanje je bilo kao i svako drugo, poslije su u postprodukciji zapravo napravili taj crtić. Oni su iskoristili naše pokrete da bi se dobili ti efekti. Zadovoljan sam, iako uvijek mislim da može biti bolje, ali spot je ispao vrlo simpatičan i u našem stilu.
NN: Spot je režirao Radislav Jovanov Gonzo, koji je upravo spotom za "Starfucker", obradu "Psihomodo popa", osvojio nagrade i donio nove trendove u domaću video-produkciju. Imaju li danas muzički spotovi toliku moć kao prije 30 godina?
GOBAC: Ne znam da li danas spotovi imaju moć kao prije 30 godina, ali oni su svakako potrebni. Imam osjećaj da se kod nas nešto manje ulaže u spotove, jer se više toliko ne vrte na televiziji koliko na mrežama. Može se češće vidjeti na YouTubeu ili Instagramu i to je nekakav način PR-a koji u ono, neko prošlo vrijeme nije postojao, tako da je ovaj spot svakako potreban, iako imam osjećaj da ljudi ipak nešto manje ulažu u spotove nego što je to prije bilo.
NN: Ova pjesma nosi isti naziv kao i nedavno objavljeni album… Šta je potrebno čovjeku da nakon 40 godina karijere i dalje vjeruje u čuda?
GOBAC: Treba mu malo optimizma, dobre volje i da radi nešto što voli.
NN: Album "Vjerujem u čuda", baš kao i prvenac "Psihomodo popa", izlazi u godini zmaja, vjerujete li da postoji neki kosmički preduslov za stvaranje dobre muzike?
GOBAC: Kosmički preduslov za stvaranje dobre muzike sigurno postoji, samo to ne bih znao baš točno objasniti, ali "vjerujem u čuda" je više bila šala na to da smo izdržali 40 godina.
NN: Album donosi prepoznatljiv zvuk i energiju "Psihomodo popa", te ga kritika naziva i Vašim najboljim albumom u ovom vijeku. Kakav je Vaš stav na tu temu?
GOBAC: To je sigurno naš najbolji album u ovom vijeku. Dobro je ispao, spontano, brzo i nismo puno čačkali po njemu. Producent je odradio odličan posao i to se čuje.
NN: Ovo je prvi album koji je u potpunosti snimljen bez Tigrana Kalebote. Kako se snašao novi bubnjar Tin Ostreš, da li se uklopio i kako Vam je na emotivnom planu bilo raditi bez čovjeka koji je bio u bendu od prvog dana?
GOBAC: Tim se bubnjarski uklopio bez greške, on je dobar bubnjar, legli smo i kliknuli smo. Što se emotivnog plana tiče, Tigran tu fali i uvijek će faliti, ali Tina poznajemo cijeli život i znamo ga otprije, tako da je sve ostalo nekako u familiji.
NN: Bavite li se još slikarstvom, šta Vas podstiče na stvaranje novih likovnih djela?
GOBAC: Bavim se slikarstvom onda kad mi se da. To mi je, prije svega, ostao gušt i nekakav hobi, iako sam dosad imao već puno izložbi. Podstiču me neke ideje kako nešto nacrtati, jednostavno dobijem nagon da mi se crta.
NN: "Psihomodo pop" je jedan od malobrojnih bendova koji su opstali još od vremena vrhunca rokenrol muzike na prostoru bivše Jugoslavije. Kako Vi, kao neko ko je više od 40 godina na sceni, vidite budućnost roka i panka na našem području?
GOBAC: U zadnje vrijeme postoji dosta tih narodnjaka, cajki, trepova, nemam pojma kaj će biti s rokenrolom u budućnosti, ali vjerojatno će uvijek ostati neko dovoljno munjen da svira i to i neko dovoljno munjen da to sluša.
NN: Godine 1982. pobijedili ste na festivalu "Demo X" i na neki način došli na scenu i započeli ozbiljniju karijeru. Koliko se danas ovakvih prilika pruža demo bendovima, šta je potrebno da postanu vidljiviji većem broju ljudi?
GOBAC: Nekad je bio "Demo X" na kojem smo svirali te brojni drugi festivali, a danas imate "The Voice". Prijavite se u "The Voice" i vidjeće vas cijela država - ne samo država nego i šire, cijela regija.
