Goran Gavrić Grga, javnosti sklonoj umjetnosti do sada poznat kao pjesnik sa dvije knjige poezije iza sebe, u subotu, 30. septembra, u banjalučkom Domu omladine, sa početkom u 21 čas, publici će se predstaviti kao pjevač i tekstopisac rokenrol grupe "Bez rikverca".
Naime, ova grupa koju, pored Gavrića, čine Aleksandar Savić Jagoda (gitara), Vladimir Jeličić Vlado (bas) i Dražen Lovrić Lovra (bubanj), u pomenutom terminu promovisaće svoj prvi album pod nazivom "Sloboda", koji sadrži 11 pjesama.
Bend je upravo na YouTubeu objavio pjesme "Poruka u boci", "U miru da živim" i "Od nule", što sa osam ranije objavljenih pjesama čini album.
Program počinje polučasovnim razgovorom o albumu, bendu i generalno rokenrol sceni danas i ovdje sa članovima benda, nakon čega će kao predgrupa, na pozornicu izaći još jedan autorski banjalučki bend "B-strana". Kruna večeri će biti svirka grupe "Bez rikverca", koja će uživo izvesti sve pjesme s albuma. Gost večeri na usnoj harmonici prilikom izvedbe jedne od pjesama biće muzičar Mićo Kostadinović, a više o svemu ovim povodom Gavrić je govorio za "Nezavisne".
NN: Kada i kako je nastao bend "Bez rikverca"?
GAVRIĆ: Autorske kompozicije ovog benda su starije od njegovog naziva. Sjećam se, dok smo tezgarili svirajući obrade domaćih i stranih hitova, gitarista Aleksandar Savić Jagoda i ja željeli smo da komponujemo i sviramo svoje pjesme. On je dobar gitarista, a ja sam umio, s vremena na vrijeme, da napišem solidnu pjesmu. U "tezga" varijanti zvali smo se "Holy Driver" i na svirkama smo uspijevali da provučemo dvije do tri autorske pjesme, koje smo prethodno Jagoda i ja donosili u vježbaonicu da ih bend usvira. To je bila 2013. godina, kada nastaju prve pjesme. Prekinuli smo sviračke aktivnosti kada sam otišao u inostranstvo da se oprobam kao radnik. Zadržao sam se dvije godine u tuđini, a za to vrijeme gitarista mi je mejlovima slao gitarske rifove i ideje na koje sam kalemio svoje stihove. Po povratku u otadžbinu, on me je dočekao na autobuskoj stanici, sa nekolicinom prijatelja. Tada smo se zagrlili i neko od nas dvojice je rekao: "Sad idemo do kraja, bez rikverca!" Tako smo nazvali bend i dali obećanje sebi da ćemo svirati samo autorske pjesme na maternjem jeziku!
NN: Recite nam nekoliko rečenica o albumu "Sloboda", koliko pjesama je zastupljeno, ko su autori, sa kojom idejom i namjerom je sniman?
GAVRIĆ: Godine 2017. ponovo se okupljamo oko ideje da se sviraju i snimaju pjesme, tako da smo počeli da se prijavljujemo na gitarijade i festivale koji pružaju šansu demo bendovima, a ujedno smo i snimali autorski materijal u dva banjalučka studija. Najprije u "Oxigen" studiju, gdje smo snimili za kratko vrijeme četiri kompozicije, a potom i u "Digital Boyler" studiju. Do danas, bend je snimio 11 numera koje su postavljene na YouTube, a pjesma "Sloboda", koja je moja lična priča, odlično se pokazala na živim nastupima, publika je uglas pjeva s nama. Svaka pjesma je svijet za sebe, kako tematski tako i aranžmanski, u muzičkom smislu. Gotovo svu muziku uradio je Jagoda dok je moja malenkost autor tekstova. Nažalost, u današnje vrijeme modernih tehnologija, nosači zvuka su prevaziđeni i nisu ekonomski isplativi, ali to ne znači da nećemo uraditi vlastiti CD u simboličnom tiražu. To je bila prvobitna zamisao, da imamo diskove sa autorskim materijalom, koje ćemo moći podijeliti prijateljima, rok pabovima i onim rijetkim pojedincima koji vole da puste CD dok se voze. Bez obzira na okolnosti, ljudi koji vole ovaj žanr muzike mogu da nas čuju u Domu omladine 30. septembra.
NN: Koliko muzički albumi imaju smisla u vremenu kada su nosači zvuka tehnološki prevaziđeni i kada iste sakupljaju samo kolekcionari?
GAVRIĆ: Danas je trend snimiti jednu pjesmu, uraditi spot za istu i nakon toga je promovisati. Bilo je takvih primjera u našem gradu, ali to nije naš stil. Mi smo staromodan bend i volimo da imamo sviračku minutažu na bini. Stoga se i radujemo svirci koja je pred nama. Materijala nam ne manjka. Danas se više muzika gleda nego što se sluša, zvuči čudno i nevjerovatno ali prosto je tako. Prave se spotovi prepuni senzacije i skandala dok kvalitet tekstova i poruke pjesama često bivaju neprimjereno bezobrazne. Neki novi klinci donose neki novi val?! U principu, muzika se postavlja na muzičke platforme, promoviše se pjesma za pjesmom, dijeli se putem društvenih mreža, a konzumenti je dobijaju besplatno, tako da je izdavaštvo postalo obesmišljeno. Mada, još ima bendova i pojedinaca koji rade kompletne studijske albume. Zavisi sve od pristupa i očekivanja samih muzičara.
NN: Da li je lakše pisati poeziju ili pjesme za bend, u čemu je osnovna razlika?
GAVRIĆ: Ispočetka, dosta lakše mi je išlo pisanje poezije, slagati pjesmu za pjesmom na papir sa namjerom da ih smjestim među korice. Kao mlad pjesnik bio sam opijen poezijom, volio sam da se družim sa boemima i istomišljenicima, dosta sam čitao i volio sam pjesničke nastupe i događaje. Tada mi je bilo lakše napisati pjesmu od deset strofa nego jedan stih izvući za muziku, dok je danas obrnuta situacija. Ako se radi tekst na muziku, tačno unaprijed se zna koliko je trajanje strofe, koliko refrenskih dijelova i na taj način ste prosto omeđeni sa pisanjem, što nije slučaj kada ste pod nadahnućem pa pišete onoliko riječi koliko to pjesma zahtijeva. Muzika koju dobijete takođe svojom atmosferom utiče na to da li ćete napisati buntovnu ili ljubavnu pjesmu. Ako mi muzika ne legne uhu, u tom slučaju ne pišem, odustajem u startu. U zadnje vrijeme radimo i muziku na tekst, sve kombinacije su dozvoljene ako je krajnji rezultat dobra pjesma. Najvažnije je da je bend zadovoljan onim što iznjedri, a onda svaka pjesma ima svoj put i sudbinu.
NN: Koliko Vam je ranije poetsko iskustvo pomoglo u pisanju tekstova za muziku?
GAVRIĆ: Svakako da je pomoglo, tu prije svega mislim na stil pisanja. Taj stil se nije bitno mijenjao ni u pjesmama koje sam radio za muziku. Mada uvijek pravim razliku i smatram da tekstovi za muziku nemaju literarnu težinu kao pjesme koje su štampane u knjigama. To je moj samokritični dojam, ne mora značiti da sam u pravu. Bez obzira na to, i kada pišem pjesmu za muziku, vodim računa o čemu pjevam i na koji način, i kada psujem, smatram da psovka mora da bude u funkciji pjesme. Uglavnom, trudim se da budem sažet i direktan, ne volim apstraktne teme, samo goli život u pjesmi. Ipak, dešava se, kada pjevam pjesme u studiju, da izleti poneka greška u izgovoru ili pisanju. Srećom, tu je uvijek budno uho našeg producenta, čovjeka koji sve čuje i kojem ništa ne može promaći, tako da uvijek budemo zadovoljni finalnim proizvodom koji smo napravili.
NN: Riječ-dvije o banjalučkoj i rokenrol sceni u regionu?
GAVRIĆ: Banjalučka rok scena postoji, ali nije dovoljno podržana ni medijski ni finansijski, tako da stoji na staklenim nogama. Mladi bendovi ne dobijaju priliku da sviraju, jer na mjestima gdje se sluša rokenrol suvereno vladaju tezgaroši, pa autorski bendovi traže svoju šansu na festivalima kako kod nas tako i u regionu, gdje god je to moguće. Na "Ljetnim danima muzike" trebalo bi dati šansu banjalučkim bendovima da nastupaju kao predgrupe, a banjalučku gitarijadu treba iz kafane vratiti na Kastel. Domaćim snagama potrebna je veća promocija kako sa radija tako i sa televizije. Ovaj grad će uvijek biti čuven po gostoprimstvu, ali trebalo bi više obrati pažnju na svoje umjetnike i pružiti im adekvatnu podršku. Sa druge strane, reći ću da ovaj grad ima dobre muzičare, koji šetaju iz benda u bend, ali je osjetan nedostatak kvalitetnih, darovitih autora, koji bi svojom originalnošću i interpretacijom dali dobre pjesme, kako bi Banjaluka imala svog Šobića, Balaševića, Mladenovića itd. Većina bendova pravi jedne te iste pjesme s angažovanim tekstovima usmjerenim protiv sistema, pjesme sa žestokom muzikom, razornim vokalima, dobro potkovanom produkcijom, ali nauštrb emocije i žive pjesničke slike koja bi se zadržala u glavama i uhu običnog slušaoca.
NN: Koji su planovi grupe nakon objavljivanja albuma?
GAVRIĆ: Nedavno su iz "Digital Boyler" studija izašle tri numere, "Poruka u boci", "U miru da živim" i "Od nule" čime je zaokružena albumska priča. U bend se vratio nekadašnji bubnjar Dražen Lovrić pa smo dobili na samopouzdanju i energiji, jer smo prethodnih godina kuburili sa bubnjarima. Većina bendova, kada ulaze u autorsku priču, počinje sa velikim entuzijazmom, žarom i očekivanjima, a onda vremenom pristignu porodica, posao, obaveze, problemi. Ne ispune se megalomanska očekivanja, pojedinci se hlade od sviranja i bendovi se gase. Nakon deset godina postojanja benda, smatram da smo pregurali krize i teške momente, a kako od muzike koju pravimo nismo imali prevelika očekivanja, nastavićemo da stvaramo pjesme i sviramo isključivo iz ljubavi, sami o svom trošku, kao i do sada. Pa dokle doguramo!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
