Jedva čekam da nastupim u Banjaluci, koja je čuvena po svom gostoprimstvu. Da vidim kako će publika reagovati na koncert. To je program koji se ne može definisati rečima, jer taj interaktivni koncept jasan je tek kada dođete i vidite o čemu se radi. Takve muzičko-poetske večeri, kakve su možda nekada pesnici imali po kafanama, na ovim prostorima nažalost sve se ređe dešavaju. Takva pojava, recimo, česta je možda još samo u Rusiji.
Ovako je popularni i višestruko nagrađivani srpski glumac Ivan Bosiljčić najavio koncert "Par stihova za nas", koji će 2. novembra, u organizaciji Turističke agencije "Star travel", uz podršku domaćeg trgovačkog lanca "Tropic", održati u Kulturnom centru Banski dvor, a više o svojim muzičkim i poetskim vodama, te trenutnom glumačkom angažmanu govorio je za "Nezavisne".
NN: Kako ste uopšte došli na ideju da se pored glume bavite muzičko-poetskom večerima?
BOSILJČIĆ: Od svoje šeste do dvadesete godine sam se aktivno bavio folklorom. Odatle moja velika ljubav za našu tradiciju i veliko poznavanje izvorne muzike, igara itd. To mi je mnogo posle značilo u svetu mjuzikla i uopšte u svetu teatra. Smatram da je umetnik svaki talenat koji prepozna u sebi dužan da iskazuje. Nikada ne znate šta iz najmanjeg potencijala može da se izrodi, tako da ja podjednako negujem sve svoje darove i ovo autorsko veče je zapravo pravi primer toga. Ono što se još nisam usudio da iskažem jeste moje pesništvo. U gimnaziji sam pisao poeziju, ali je nikada nisam govorio. Ako još malo dozrim, odvažiću se i za takav korak, i to jedino i samo u svrhu da ohrabrim sve svoje kolege da se ne profilišu, da ne kažu za sebe da su samo televizijski, filmski ili pozorišni glumci, da recimo rade samo mjuzikle. Ko god ima više darova trebalo bi samo da ih ujedinjuje, jer je bitno izraziti se na svim mogućim umetničkim jezicima.
NN: Kada kažete da ste pisali poeziju, pričate u davno prošlom vremenu. Da li ste poslije srednje škole uopšte pisali i da li eventualno planirate da zapisano nekad i objavite?
BOSILJČIĆ: Ako se to dovoljno zbroji za jednu zbirku, sa zadovoljstvom ću objaviti bez ikakvog interesa za velikim tiražima i nekom popularnošću. Čisto da se iskažem i na tom polju. Zamislite, nisam uopšte pisao od 1997. do prošle godine, a onda sam otišao na Hilandar na dve nedelje. Inače svake dve godine praktikujem da bar na deset dana odem tamo da radim i da nadničarim. Prošle godine sam bio pčelar i odjednom to bivanje među košnicama u meni je tako nešto pobudilo da sam opet počeo da pišem. To je neverovatno mesto i napisao sam par pesama, tako da, ko zna, možda opet ulazim u tu fazu.
NN: Od svih koje govorite, možete li izdvojiti Vaše omiljene pjesnike?
BOSILJČIĆ: Mogu da vam kažem da se Mika Antić uvek i svuda dobro govori, ali negde Branko Radičević krije neverovatnu radost iako ga znamo po jednoj tužnoj biografiji. Šantić može da se upotrebi neverovatno. Vi ćete videti 2. novembra kako jedno "Proljeće" Alekse Šantića koje je optimistična i divna pesma o buđenju može da se stavi u potpuno drugi kontekst. Bodler u svom mraku ima neku neviđenu silu života. Arsen Dedić, koji je više pevao nego govorio, može fantastično da se govori. O Milanu Rakiću da ne pričam. Ne bih smeo nikoga da favorizujem. Kada mi kažu da nisam govorio Jesenjina ili Puškina kao prošli put, onda ja kažem da bi to moglo da traje šest sati, a opet ne bi svi stali koliko ih ima. Rusi se isto fantastično govore. Konstantina Simonova sam, recimo, učio na ruskom da bi se što više približio poenti. Svaki od tih pesnika ima vanvremensku vrednost. Kojeg ću govoriti, stvar je ukusa, ali ko ima ukusa, videće da su to samo finese.
NN: Za Rusiju Vas ne vežu samo pjesnici, tamo ste u posljednje vrijeme angažovani i oko glume?
BOSILJČIĆ: Igram glavnu mušku ulogu u tamošnjoj televizijskoj seriji "Hotel Rusija". Baš dobro govorim ruski, koji sam učio još u gimnaziji i, zamislite, to znanje je ostalo tako sveže da mi je sad baš dobrodošlo. "Hotel Rusija" je jedna televizijska serija o 1975. godini, kada je bila kriza između Amerike i Kube i kada je Rusija podržala Kubu, Nikaragvu i ostale. Jedna fantastična detektivska melodrama je snimljena. U međuvremenu imao sam još dva projekta u Rusiji, tako da sam dobro zagazio na rusko tržište gde naš Miloš Biković, mladi glumac, apsolutno fantastično radi. To mi je bilo veliko iskustvo. Moram da vam kažem, gde god sam bio, od Moskve do Tverske oblasti, od severa Rusije do gradova na jugu, svuda sam nailazio na veliku radost i to samo kada kažem da sam Srbin. Ne da sam glumac, ne da sam umetnik, nego Srbin. Koliko nas Rusi vole i cene, to uopšte nije mit. Ja sam tamo bio osam meseci. To nije utisak od sedam dana ili deset. To je nešto o čemu mi malo znamo i što pripisujemo našoj čežnji, kao mi smo maleni pa težimo nekoj velikoj zemlji Rusiji. Ne, zaista duboko nas poštuju prvenstveno zbog istorijskih i religijskih veza i mene je potpuno oživeo taj susret sa Rusijom i Rusima. To je nešto zanimljivo što se dešava i nadam se da će publika uskoro imati priliku da vidi te televizijske projekte.
NN: Po Vašem utisku, koliko Rusi, za razliku od Srba, cijene kulturu? Do nas dolaze informacije da većina njih čita u metroima, da imaju posebne televizijske kanale za kulturu, koji 24 sata dnevno emituju emisije iz te oblasti, da su im umjetnici još uvijek poštovan soj društva...
BOSILJČIĆ: Kod njih istorijski tokovi, prelazi iz carevine u komunizam ili iz komunizma u kapitalizam kao da uopšte nisu uticali na kulturu. Kod njih su umetnici stvarno izuzetno poštovani. Tek kada sam gore otišao, shvatio sam koliko umetnik zapravo može da bude poštovan. Da se razumemo, ne govorim o odnosu između publike i umetnika, nego o nekoj hijerarhiji unutar samog posla, unutar teatra, unutar filmske industrije. Tu postoji visoko poštovanje. Sa druge strane, stvarno su obrazovani i nadahnuti. To je jedna nacija koja je jednostavno nadahnuta. Nije bilo lako nositi se s njima. To je bila borba prsa u prsa. Oni ako vide da vi nudite nešto kvalitetno, to neviđeno poštuju, ali ako malo posustanete, gaze preko vas i otići će svojom stranom. Nažalost, i na njih je Zapad uticao. Sada polovina u metrou čita knjige, a druga polovina je na internetu i kucka po telefonima, ali ja volim ovu prvu polovinu - romantičnu Rusiju što još uvek čita knjige. Inače, nisam ljubitelj digitalne štampe, nego starog mirisa knjiga.