Prije teksta mora ići izvinjenje. Ovaj materijal je izašao prije skoro četiri mjeseca i bio je bez recenzije. Dejvid Judžin Edvards nastavio je svoje muzičko putovanje sa albumom “Hyacinth”. Ne postoji planina koju on ne može preći, ne postoji okean kojeg neće preplivati. Edvards je džugernaut muzike koju nekolicina može prepoznati kao genijalnu, ali tu je i mnogo veća većina koja ne bi uvidjela maestralnost da im stoji ispred nosa.
Judžin je oduvijek bio tvorac svijetova kroz svoju očaravajuću muziku. Bilo putem 16 Horsepower ili kasnije kroz prašinom i pustinjom blagoslovljen Wovenhand, Edvards je stvorio trajne slike terena bez granica, industrijalizacije i neprestane borbe. I dok su njegove teme zadržale bogatu mističnost, Judžinove pjesme su oduvijek imale obilježja koja udaraju u sekvence uspona privrede širom provincijalnih mjesta njegove rodne Amerike.
Nakon kovid-19 karantina, Dejvid se našao s mnogo neispoliranih dijelova pjesama koje je napisao na bendžu i akustičnoj gitari. Slijedio je svoj impuls da ove ideje smjesti u drugačiji kontekst od onog njegovog alto-country benda Wovenhand.
Edvardsova muzika oduvijek je obasjavala svjetlo na zabačena i često zaboravljena mjesta koja je Wovenhand oživljavao, a iako se njegova muzika sastojala i od vjerskih prizvuka (još jedan ključni aspekt unutar malih zajednica), sve to čini radničku prirodu koja živi u njegovim numerama.
U svijetu koji je patetično sklon razdvajanju umjetnosti u određene stilove i žanrove, Edvardsova neskladna sklonosti uvijek su ga gurala prema kultnom statusu umjesto prema široj publici koju su njegove ponude često privlačile. Od 16 Horsepower do Wovenhanda, Judžin je uživao veliku slušanost širom Evrope; možda i više nego u svom vlastitom dvorištu.
Ovaj album je prototip izvanredne energije samog Dejvida, a uokviren je kao Edvardsov prvi album pod njegovim imenom, “Hyacinth”.
Nakon prošlogodišnjeg izdanja Wovenhand, materijala “Silver Sash”, koje bi moglo biti posljednja ploča ovog projekta, s obzirom na nedavnu smrt bubnjara Ordija Garisona, bilo da se to pokaže kao odluka ili samo kao mala pauza, na “Hyacinthu”, Edvardsova mračna harmonija i dalje postoji, sa snovima koji postaju mračniji i mitovi koji se polako raspliću u nekakvu elitnu stvarnost. Skoro pa da možemo čuti hiperborejske vizije satkane u njegovu muziku.
S tradicionalnom dark americana/country i uplivima indijske klasične muzike koja podržava veliki dio Edvardsovog opusa, on spaja te elemente zajedno s pjevanjem i disonantnošću, stvarajući onu vrstu sveobuhvatnog veličanstva i jedinstvenog razmetanja koje se održava na “Hyacinthu”. Ako neko ima pravo na to, onda je to Dejvid.
Zajedno s producentom i multiinstrumentalistom Benom Kisholmom (Chelsea Wolfe, Converge) razvio je album koji se može klasifikovati kao njegovo najmračnije djelo do sada. Sintetički basovi, izblijedjele površine sintesajzera i industrijske udaraljke prate gitarske stope Dejvida Judžina Edvardsa i njegove evokativne tekstove.
Čovjek u svojim pjesmama s glasom lutajućeg sveštenika bez zemlje i crkve postavlja nove visine u muzičkom svijetu. Njegov bluz i gospel govore o ljudskoj potrazi za razumijevanjem svijeta. Futuristički je, da ne kažemo distopijski, samo kontekst u kojem se njegove pjesme ovoga puta nalaze. Slike iz ne tako daleke i teške budućnosti neizbježno su nagurane na platnu “Hyacinthua”, a ruke robota strše iz pustinjskog pijeska, dok presveti Edvards propovijeda muku zapada I radničke klase na svom rasklimanom automobilu.
Prema Dejvidu Judžinu Edvardsu, muzika na albumu bila je svjestan izbor spajanja mitova prošlosti s modernim svijetom koji trune. Na papiru ovo izgleda super, na radiju ovo zvuči fantastično, ali ovaj album tek treba naći publiku koja će se poput žita izdići iznad mora kukolja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.