Muzika

Kantautor Nemanja Nešić: Poezija i muzika ne smeju štetiti jedna drugoj

Kantautor Nemanja Nešić: Poezija i muzika ne smeju štetiti jedna drugoj
Foto: N.N. | Kantautor Nemanja Nešić: Poezija i muzika ne smeju štetiti jedna drugoj

Nemanja Nešić kantautor je iz Novog Sada koji je kompozicijom na stihove Draška Sikimića "Ludi ljudi" najavio album "Jučerašnji svet", koji je radio zajedno sa kolegom Milošem Zupcem, a koji bi trebalo da bude objavljen početkom septembra u izdanju Asocijacije gitarista Vojvodine.

Inače, Nešić je, osim po svojim knjigama "Revir - jedna priča" i "Sa druge strane oka", poznat po kompozicijama rađenim po autorskim, ali i stihovima drugih pjesnika, savremenika i klasika. Čiji će se stihovi naći na njegovom novom albumu, u kojima je uslovima stvaran te kako gleda na svijet književnosti i muzike, Nešić je povodom albuma "Jučerašnji svet" govorio za "Nezavisne novine"

NN: Recite nam ukratko osnovne podatke o albumu?

NEŠIĆ: Album je došao spontano. Oni koji su upućeniji u moj rad znaju da se dobrim delom svog stvaralaštva okrećem pesništvu, odnosno onim pesnicima koji u meni probude želju da ih obojim muzikom. Veoma sličan način razmišljanja ima i moj prijatelj Miloš Zubac, pesnik i kantautor, sa kojim već nekoliko godina sarađujem, do sada uglavnom koncertno, a od sada, eto, kruna naše zajedničke saradnje, a pre svega iskrenog prijateljstva, doneće nam i zajedničko muzičko izdanje. U vreme uvođenja vanrednog stanja, tokom marta, mi smo pričali dosta o tome, i s obzirom na to da smo već imali podosta pesama muzički osmišljenih, krenuli smo u snimanje. Srećom, taj deo nam nije predstavljao problem (mnogima je to kamen spoticanja), pa smo kod mene u stanu, gde sam oformio malu muzičku radionicu, snimali sve te pesme.

NN: Čiji će se stihovi naći na albumu?

NEŠIĆ: Sakupilo ih se vremenom mnogo, pa smo za ovaj prvi dupli CD izdvojili 22 numere, gde se nalazi veoma značajan broj pesnika sa ovih prostora, dva prepeva ruskih pesnika - Vladimir Visocki i Zahar Goradijski, kao i dve naše, kantautorske pesme. Želeli smo da imamo i aktivne, a sjajne pesnike u svom 'Jučerašnjem svetu', pa se tu nalaze Draško Sikimić, Tomislav Domović i Miloš Galetin, a od doajena naše pesničke scene tu su Vladislav Petković Dis, Đura Jakšić, Jovan Dučić, Miroslav Antić, Duško Trifunović, Tin Ujević, Rade Drainac, Pero Zubac, Vito Nikolić i Aleksandar Leso Ivanović. S obzirom na to da smo u međuvremenu uradili još mnogo pesama gde imamo i druge, isto tako značajne pesnike, već se nametnula ideja da se rade i naredna dva dupla izdanja, od kojih će poslednje u nizu pripadati pesništvu za najmlađe. Neko bi rekao da je to mnogo, ali Miloš i ja ne radimo zbog današnjice, i ne razmišljamo komericijalno, već smatramo da 'Jučerašnji svet' ostavljamo kao zalog za budućnost. To je zapravo edicija pesništva sa ovih prostora kojem smo podarili umetnički muzički pristup (što ne znači da pesme nisu slušljive i prihvatljive), a verujemo da će to tek nekad, u budućim vremenima biti vrednovano na način na koji bismo mi voleli i da je danas tako, ali znamo da je to malo moguće u nekom širem smislu. Srećom, ima onih, poput Vas, koji žele da predstave naš rad.

Nemanja Nešić i Miloš Zubac

NN: Objavili ste više samostalnih i albuma u saradnji sa drugim kantautorima. Kako je došlo do saradnje sa Milošem Zupcem?

NEŠIĆ: Sa Milošem drugujem duži niz godina, a iako smo obojica pripadnici istog umetničkog miljea Novog Sada, nama su se putevi ukrstili relativno skoro. Što kažu, ko zna zašto je to dobro. To nam govori i o tome da, koliko je Novi Sad mali, toliko je i velik, jer nas dvojica već veoma dugo stvaramo, nastupamo, imamo svoje odvojene muzičke priče, a igrom slučaja danas smo gotovo kao braća, i svoje, pre svega, slične životne poglede, prijateljstvo koje je postalo neraskidivo, logično preneli smo i na svoje karijere. Zajedno sa kantautorom Milanom Koraćem, sa kojim Miloš dugo sarađuje, uradili smo nekoliko koncerata pod nazivom "Pesnici s muzikom", koje smatramo veoma bitnim za svoj rad, a nadamo se i uopšte. Kruna te saradnje bila je na svečanom zatvaranju 64. "Sterijinog pozorja", kada smo koncertom zatvorili festival. Album Jučerašnji svet je samo logičan sled događaja, jer mi smo i dalje svako na svom stvaralačkom putu, samo u ovom slučaju je to ista kolovozna traka. Taj put nije osvetljeni bulevar, ali se na malim stazama upoznaju mnogo interesantnije stvari. Na glavnom toku je sve jasno, a mi volimo da nas iznova otkrivaju i da mi onima koji nas slušaju uvek damo nešto od sebe drugačije.

NN: Kako gledate na spoj muzike i poezije, koje su sličnosti i razlike?

NEŠIĆ: To je veoma osetljiva tema i može da bude veoma klizav teren za stvaraoca. Pre svega, poezija je oblik koji u sebi nosi određenu metriku, ritam, emociju... Pridodavanje muzike nikako ne sme da joj šteti, naprotiv. Ona mora da stoji ravnopravno uz nju, svaka nota mora da ima svoje opravdanje, i da stih, kakav je postavljen, samo uzdigne, podupre, i približi slušaocu stihove na način ne ugrozivši ih. Nema mnogo ljudi koji su na ovim prostorima to vešto radili. Smatram da je to i izvesna hrabrost. Pasionirani ljubitelji poezije nekada ne prihvataju lako činjenicu da je neko uglazbio njihovu omiljenu pesmu, a ima i pesnika koji nisu bili uvek zadovoljni muzičkim obradama svoje poezije. Dakle, to je dvosekli mač. Ja ne mogu da znam da li bi veliki pesnici jučerašnjeg sveta bili zadovoljni onim što Miloš i ja sada nudimo, ali znam da moji prijatelji Galetin i Domović, veoma aktuelni i sjajni pesnici današnjice, uvažavaju takav pristup i iskreno to podržavaju.

NN: Niste nailazili na negativne kritike?

NEŠIĆ: U mom slučaju, a siguran sam i u Miloševom, nikada nisam naišao na negativne kritike. Do sada sam uradio mnogo pesama na stihove raznih meni dragih pesnika. Počevši od Miloša Crnjanskog (projekat "Nove senke", sa orkestrom, treba da snimim i objavim do kraja 2020. godine), Dobriše Cesarića ("Croatia Records" objavio CD "Sve što slutnja šapne" sa 13 šansona, 2017. godine), Miloša Galetina (Asocijacija gitarista Vojvodine objavila CD sa tamburaškim šansonama "Jabuke ptice tamburice", 2018. godine), Enesa Kiševića (album od 12 pesama je u pripremi), kao i niza drugih, shvatio sam da mi se prirodno muzika naslanja na poeziju, ali samo onu koja meni prija. Teško mi je da prihvatim da pišem tako nešto po narudžbini, jer tada bežim od sebe. Onda je to konstrukcija, posao, zanat... Takve stvari su u pitanju kada radite za potrebe filma, televizije, pozorišta, ali u poeziji je to veoma osetljiva tema.

NN: Čiji su stihovi, po Vašem mišljenju, najpjevljiviji, a čije nije moguće pjevati?

NEŠIĆ: Upravo pomenuti pesnici, uz još mnoge koje sam u međuvremenu uradio, jesu oni čija poezija, uslovno rečeno, "ište muziku". Ima pesnika koji su veoma metrički i formalno jasni, poput Cesarića i Disa. To su muzičarima naizgled lakši stihovi za rad, ali nije to baš tako, jer se može lako skliznuti u manir, u nešto što je već napisano, i to zahteva određenu kompozitorsku veštinu i osećaj. Pesnici poput Crnjanskog, recimo, potpuno me kao kompozitora stave u drugačiji položaj, s obzirom na to da rima nije uvek dosledna, ili je reč o neravnomernom odnosu stihova, i tada tražim adekvatan muzički model, kako bih neki značajan stih izdvojio kao potencijalni refren, ili melodijski deo koji ću istaći u pesmi. Sa druge strane, ima zaista mnogo pesnika koji su sjajni, ali čiju poeziju ne vidim (za sada) blisku svom muzičkom senzibilitetu, poput Milana Rakića, Vaska Pope... To ne znači da oni nisu pogodni za muzičko tlo, ali ih ja u ovom momentu ne vidim uz svojim muzičkim slikama. Mislim da se svaka poezija može pevati, čak i ona avangardna, samo treba da joj priđe onaj ko to prepoznaje i da joj pruži svoj muzički pečat u skladu sa svojim osećajima. Ono što svakako mora da bude ispravno je odnos metrike stiha i muzičkog takta. Često, nevešto, na našoj muzičkoj sceni čujete reči koje se u pesmi prenesu potpuno neprirodno, kako se inače ne izgovaraju. I ne samo u odnosu sa poezijom, već i u popularnoj muzici posebno. Na takve probleme treba ukazivati, jer nekada su takvi propusti bili veoma retki, jer je neko vodio računa o tome, a danas cenzura i kontrola u tom smislu ne postoje, i onda zaista možemo da čujemo svašta.

NN: Vaše knjige "Revir - jedna priča" i "Sa druge strane oka" objavio je novosadski "Prometej".

NEŠIĆ: Obe knjige nastale su kao potreba da nešto što sam doživeo i proživeo ovekovečim tim izdanjima, a srećom, "Prometej" je to želeo da objavi. Da budem jasan, nijedna od te dve knjige ne predstavlja književno delo. "Revir - jedna priča" je hronika, dnevnik jednog mog životnog perioda, onog tinejdžerskog, kada sam počeo da se bavim javnim muzičkim životom kao autor, sa 15 godina, i želeo sam da to ispričam jer su to bile baš one najnesrećnije godine, od 1991. do 1999, a toliko je tačno trajao i moj prvi autorski bend "Revir". To nije samo priča o bendu, već i mnogim ljudima koji su bili deo mog života, javnim ličnostima, a pre svega roditeljima i porodici koja je od početaka neizostavni deo svih mojih odluka i najveća su mi podrška. Knjiga "Sa druge strane oka" je isto jedna vrsta preseka urađenog do sada, ali iz ugla pesama. To je izbor stihova koji se i odvojeno od muzike mogu doživeti kao zasebna celina, jer sve odabrane spadaju u kantautorski opus, dakle, sve se one i pevaju. Uz nešto fotografija, ta knjiga predstavlja moju ličnu kartu iskazanu kroz stihove, poređane u logične celine. Recenziju je napisao upravo Miloš Zubac, koji najbolje zna da iskaže ono što lično i profesionalno vidi u meni kao stvaraocu. Takođe, knjigu sam želeo da uradim kako bih je poklonio onima koji me prate i cene ono što radim, a i iz činjenice da su me mnoga zvanična izdanja, koja predstavljaju muzičku scenu Vojvodine i Novog Sada, preskočila.

NN: Mnogo ste angažovani, a između ostalog i savjetnik ste za savremeno muzičko stvaralaštvo u Pokrajinskoj vladi. Mislim da ste pravi sagovornik na temu koliko danas državne institucije ulažu u kulturu?

NEŠIĆ: To je svakodnevnica mog života koju odvajam od profesionalne. Sticajem okolnosti, u Pokrajinskom sekretarijatu za kulturu sam još od 2007. godine. Kao neko ko nikada nije pripadao nijednoj političkoj opciji, niti bih se ikada politički angažovao, deo sam sistema gde zaista mogu dobro da ispratim kako on funkcioniše, a posebno kada je kultura u pitanju. Srećom, nalazim se u oblasti muzike, koja je moj teren, ali na tom poslu iz administrativnog ugla, i gotovo sve koji se javljaju na konkurse, znam i lično. Kada je reč o finansiranju projekata u kulturi, mislim da se radi o, manje-više, šablonskom pristupu. Postoje veliki programi, festivali, kojima su sredstva neophodna kako bi "živeli" i dalje, a sredstava je u budžetu za kulturu sve manje. Konkursi bi trebalo da su jedna od retkih prilika za "male" projekte, među kojima ima i veoma dobrih, da određenim, ne velikim sredstvima realizuju ono što rade. Taj odnos sredstava koji se opredeli za konkurse nije srazmeran odnosu velikih priznatih programa i onih drugih, jer, koliko god se i njima sredstva umanjila, i dalje mnogo oduzimaju od mogućnosti da se podrže novi umetnici, pojedinačni dobri projekti, ulaganje u novo stvaralaštvo, nova dela... To nedostaje, a u pitanju je sistemska stvar koja datira veoma dugo, i dok je tako postavljena, svako nov ko želi podršku državnih institucija, nažalost, nema prevelike šanse. Da budem jasan, to ne znači da značajne festivale treba uskratiti, ali se modelom finansiranja to sigurno može drugačije rešiti. Ja sam obe svoje knjige i većinu svojih izdanja finansirao "iz svog džepa", uz pomoć roditelja. Na taj pristup prinuđeni su mnogi, ako žele da budu "prisutni" u kulturnom životu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Video

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije