Marko Kovačić je kontrabasista sa diplomom Akademije umjetnosti u Banjaluci i master diplomom Akademije umetnosti Novi Sad, te bas gitarista sa stažom u nekoliko banjalučkih bendova, koji je u posljednje vrijeme veoma aktivan u polju umjetničke muzike.
Nedavno je svirao u sarajevskoj "Zetri" s Orkestrom mladih u saradnji sa članovima "No Borders Orchestra", a u Sarajevu i Mostaru uskoro slijede koncerti "World Youth Orchestra", na kojima će takođe uzeti učešće.
Posebno interesovanje kod publike probudila su dva aprilska koncerta koje je imao sa svjetski poznatim pijanistom Kemalom Gekićem, u novosadskoj sinagogi i u sali "Kolarčeve zadužbine" u Beogradu. Povodom ovih uspješnih nastupa, o umjetničkoj muzici, sceni i njenim dometima danas i ovdje Kovačić je govorio za "Nezavisne".
NN: Maestro Kemal Gekić neprikosnoveno je ime u svijetu umjetničke muzike. Kakvi su utisci sa koncerata?
KOVAČIĆ: Prije svega mi je drago što sam dobio poziv da opet sviram s akademskim orkestrom iz Novog Sada sa kojim sam nastupao za vrijeme master studija koje sam pohađao tamo. Uvijek je lijepo iskustvo svirati sa kolegama iz Novog Sada, a ovaj put u saradnji sa Kemalom Gekićem je bilo možda najinteresantnije što zbog dobro odabranog programa, što zbog samog Gekića o kojem se uvijek priča u superlativu. Kaufmanova "Gvernika" je bila izazov za orkestar, kao i za solistu za kojeg je djelo napisano. Radi se o klavirskom koncertu napisanom baš za Gekića. S obzirom na to da se radi o modernom, kompleksnom djelu, trebalo je vremena i posvećenosti da se tehnički zahtjevi postave na svoje mjesto, da bi na kraju kompozitorova ideja izašla na površinu. Osim Kaufmana, izvodili smo Bramsove varijacije na Hajdnovu temu op.56a i Betovenovu Fantaziju za klavir, hor i orkestar u C-molu, op.80 zajedno sa Gekićem i horom Akademije umetnosti u Novom Sadu, pod dirigentskom palicom Andreja Bursaća. Radeći na tako ozbiljnom programu, zajedno sa profesionalcem kao što je Kemal Gekić, svakom muzičaru je vrijedno iskustvo i stepenica ka gore. Oba koncerta su ispraćena ovacijama, što se i očekivalo s obzirom na reputaciju i orkestra i soliste.
NN: Prije nekoliko dana organizovali ste masterklas Vladimira Samardžića u banjalučkom Domu omladine. Koliko su Banjalučanima i Vama lično bila dragocjena iskustva koja je podijelio bivši član grupe "Smak" i diplomac prestižnog Berklija?
KOVAČIĆ: Znanje i iskustvo koje posjeduju ljudi kao što je Vladimir Samardžić su na zavidnom nivou, tako da u svakom trenutku da li kroz časove, masterklas ili kroz priču uz kafu uvijek ima šta da se nauči od takvog čovjeka. Na osnovu poznanstva sa Vladom, kod kojeg već neko vrijeme usavršavam bas gitaru u Novom Sadu, došao sam na ideju da organizujem masterklas u Banjaluci. Uz pomoć dobrih ljudi Srđana Lukića i Novice Bogdanovića, koji su prepoznali moj entuzijazam i pomogli mi u vezi s organizacijom, na kraju smo, mogu slobodno reći, napravili masterklas na svjetskom nivou. S obzirom na to da su impozantna tehnika sviranja, poznavanje raznih vrsta tehnika i različitih muzičkih pravaca stvari koje odlikuju ovog sjajnog basistu, bilo je za svakoga po nešto što bi moglo da ga interesuje, u zavisnosti od afiniteta. Ljudi koji su prisustvovali masterklasu su ostavljali samo pozitivne komentare, a neki su zatražili i individualne časove koji su bili dostupni sutradan. Koncept radionice nije bio namijenjen samo za basiste, već i za druge instrumentaliste, tako da je bilo i gitarista, pijanista, bubnjara, čak i tonaca. Drago mi je što smo imali priliku da ugostimo tako velikog muzičara i da pokupimo nova znanja i iskustva. Apelujem institucijama da obrate pažnju i da pokušaju dovesti što više ljudi iz svih oblasti, koji će prenositi svoje znanje i iskustvo na mlade ljude.
NN: Povodom nedavnog koncerta u "Zetri" kažite nam kakve su razlike u nastupu pred nekoliko hiljada ljudi u odnosu na nastupe u manjim koncertnim salama, gdje bude intimnija atmosfera?
KOVAČIĆ: Imao sam sreću da s orkestrima i bendovima sviram u raznim prostorima, pred više ili manje ljudi. Za mene lično nema pravila gdje je bolje, jer svaki prostor je drugačiji. Mnogo bitnije je s kim se svira, na koji način i šta imamo da kažemo kroz nastup. Mi u Banjaluci imamo sjajnu koncertnu dvoranu u Banskom dvoru i uvijek je ugodno nastupati u njoj pred domaćom publikom, a zadovoljstvo je i pogledati koncerte drugih ljudi. Možda je Banski dvor ipak mjera po mom ukusu što se tiče veličine prostora, jer može da stane dobar broj ljudi unutra, a ipak posjeduje kamernu atmosferu. S druge strane, svirke na otvorenom imaju svoju posebnu draž, tako da čovjek nije pametan čemu da da prednost. Mislim da je ipak sadržaj presudan.
NN: Član ste Banjalučke filharmonije koja je za devet godina postojanja ostvarila pristojne uspjehe. Da li nadležne institucije imaju dovoljno sluha za njeno postojanje s obzirom na to da ona još nije postala javna ustanova?
KOVAČIĆ: Očigledno ne kad se za devet godina niko nije potrudio da ovu filharmoniju stavi na budžet. Apsurdno je da Banjaluka kao grad nema filharmoniju u kojoj će se zaposliti ljudi koji su se školovali za taj posao.
NN: Svirate u nekoliko banjalučkih rokenrol bendova. U posljednje vrijeme mnogo se pričalo o oživljavanju ovdašnje muzičke scene. Kakvo je Vaše mišljenje o njoj?
KOVAČIĆ: Nisam siguran koliko mogu biti optimističan po pitanju banjalučke bendovske scene s obzirom na to da su bendovi u kojima sam svirao prestali s radom na ovaj ili onaj način, a takvo je stanje sa nekolicinom drugih bendova. Možda bi neko čiji je autorski bend trenutno aktivan adekvatnije odgovorio na ovo pitanje, ali meni se čini da se banjalučka muzička scena svodi na presipanje iz šupljeg u prazno, da se sami muzičari međusobno ne podržavaju iako to na prvi pogled tako ne izgleda. Da bi se nešto dobro napravilo ljudi treba da sarađuju, imaju međusobno povjerenje, da se poštuju i uče jedni od drugih.
NN: Koje su, iz ugla kontrabasiste i bas gitariste, sličnosti i razlike između klasike i rokenrola?
KOVAČIĆ: Obje grane muzike kao takve su preširoki pojmovi i sadrže mnogo aspekata po kojima se ocjenjuje njihov kvalitet. Klasična muzika ili umjetnička, kao što je mnogi nazivaju, je najsloženiji oblik uzimajući u obzir način i pristup komponovanja do samog izvođenja, te sama po sebi zahtijeva duži i studiozniji put do rezultata. Umjetnička muzika zahtijeva određene pristupe i pravila sa kojima svirač mora da ovlada i da se izbori da bi djelo bilo izvedeno na najadekvatniji način, kao i da svirač da svoj lični pečat u interpretaciji. Dok u popularnoj muzici imamo fenomene neobrazovanih (i obrazovanih) ljudi koji su na osnovu svog talenta i intuicije stvarali razne muzičke žanrove, tehnike i načine sviranja koji su muzici davali ili daju nove dimenzije iz nekog drugog pristupa i ugla gledanja. Suštinske razlike, po mom mišljenju, nema ukoliko se gleda finalni proizvod jer je dobra muzika - dobra muzika bez obzira na žanr ili interpretaciju. Meni lično je drago što su te dvije naizgled različite stvari u mom slučaju nerazdvojive i nadopunjavaju jedna drugu. Svaki muzičar bi trebalo iz svake muzike da izvuče nešto dobro i korisno jer mu se na taj način samo mogu proširiti mogućnosti i shvatanja o muzici kao takvoj.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.