Sarajevska kantautorka fada i sevdaha Maja Milinković nedavno je objavila singl "Žena što trči s vukovima", kojim najavljuje novi studijski album "Fadolinka 2.0".
U razgovoru za "Nezavisne" umjetnica je govorila o današnjim ženama, životu na relaciji između rodnog Sarajeva i Lisabona i razlikama u mentalitetu Portugalaca i naroda koji žive u našem regionu. Spot za novu pjesmu urađen je u prelijepom šumskom okruženju.
"Od samog početka naša šuma za mene je bila očigledan scenario. Pjesma govori o ženi koja odlučuje da preuzme kontrolu nad svojim životom i uspostavi ravnotežu sa svojom divljom prirodom i intuicijom. To je glavna poruka. Stoga smo se i pobrinuli da video bude što prirodniji. Nije bilo teško odabrati Ilijaš i Bijambare kao lokacije za snimanje. Rođena sam u Sarajevu, gradu okruženom planinama i bujnom prirodom. Iako sam iz grada, ne mogu bez 'zelenog'. Ta bliskost hrani moju dušu. Često šetam prirodom, ne samo iz zadovoljstva, već iz stvarne potrebe. To mi daje energiju koja mi je potrebna da nastavim svojim putem. U Lisabonu imamo rijeku Tejo, jako smo blizu Atlantskog okeana, koji je divan, ali nedostaju mi planine, šume. Zapravo, kada provodim više vremena u Portugalu, nostalgija koju osjećam za našim pejzažima pretvara se u fizički bol. U to vrijeme pokušavam prošetati kroz Monsanto prirodni park, malu šumu koju zovu 'pluća Lisabona'", kazala je Milinkovićeva.
NN: Rekli ste da je pjesma inspirisana knjigom Klarise Pinkole Estes "Žene koje trče sa vukovima", koja odaje čast ženskoj duši i svemu onome što je izdržljivo, pametno i neukroćeno kod svake žene. Koliko su današnje žene takve u odnosu na neke ranije istorijske periode i epohe?
MILINKOVIĆ: Zaista vjerujem da su žene oduvijek bile sve to: otporne, inteligentne i nesalomive. Nisam antropolog da dajem valjano mišljenje u naučno-istorijskom smislu, ali sam uvjerena da su žene uvijek imale strukturnu ulogu u društvu. Žene su oduvijek bile "iza kulisa" nastupa "velikih muškaraca", s većom ili manjom vidljivošću, a često i bez ikakve vidljivosti. S vremena na vrijeme, pojavila se žena koja je uspjela probiti muški poredak i nametnuti se. I to je ušlo u istoriju. Kada voda proključa, nemoguće je obuzdati nastali pritisak jer će naći način da pobjegne, sila pare će prije ili kasnije savladati otpor gvožđa u loncu. Isto tako je sa držanjem žena na sporednom mjestu. Bez mišljenja, učešća u uređenju društva, intervencije u izvršenju i odlučivanju o temeljnim stvarima čovječanstva. Bilo je samo pitanje vremena kada će pokreti za emancipaciju "pucnuti". Žalosno je da i danas ima onih koji feminizam identifikuju kao borbu za osvajanje ženskih prava, zanemarujući da je to bitka za jednakost, za ravnopravnu saradnju. Ne vidim feminizam kao rodnu borbu, već kao potrebu za balansiranjem društva. "Muškarci su sa Marsa, a žene sa Venere", istina je! Mi smo drugačiji. Razlikujemo se po fizičkoj snazi, emocionalnoj osjetljivosti, logičko-deduktivnom, intuitivno-instinktivnom razmišljanju. Objektivno smo različiti. Negirati to je neznanje. Ali kao ljudska bića koja dijele isti vremenski prostor trebali bismo imati obavezu živjeti sinergiju naših razlika. Možda više volim jabuke, a manje kruške. Mogu li napraviti voćnu salatu od samo jedne vrste voća? Treba mi oboje. Tri ili četiri. Vjerujem da društvo može i treba biti ukusna voćna salata. Čovječanstvo je "salata" od ljudskih bića svih boja, kultura i religija. Zašto ne naučite ovaj recept i probate ga? Znam da žene dodaju vrijednost društvenoj organizaciji. Od prvih takozvanih "feminističkih" pokreta do danas pređen je dug put, sa puno otpornosti. Ne kažem da su žene osvojile prostor u društvu, jer se čini da su "upadale" ili "ukrale" nešto što im nije pripadalo, prije bih rekla da su postale vidljive, razbile tabue i promijenile mentalitet. Prvi feministički pokret imao je dva cilja. Pravo glasa i pravo na rad! Da, pravo na bavljenje plaćenom djelatnošću. Pogledajte put kojim se ide od 1848. godine. Koga danas čudi činjenica da žena ima profesiju? Nikoga, nadam se! Ali istina je da su pravo na rad morale zaslužiti žene. Koliko god to čudno i smiješno bilo ovih dana. Nakon što su stekle ovo pravo, ženama je uskraćen pristup određenim profesijama ili pozicijama. Tako da je "borba" morala da se nastavi. Danas imamo žene na mjestima koja su prije bila zabranjena ili nezamisliva. Evropski parlament, Komisiju i Centralnu banku vode žene. Imamo žene na čelu država i vlada u nekoliko zemalja. Svaka od ovih žena koje su uspjele daje vidljivost svim ostalima koji se i dalje suočavaju sa preprekama društvene organizacije koja i dalje odbija njihovo učešće. Kao i kod ekonomskog razvoja, u ovom trenutku postoje zemlje sa različitim brzinama u pogledu učešća žena u društvenom uređenju. Čak i u zemljama u kojima je ovo učešće već "prirodno", još uvijek postoji razlog za "borbu". Ne znam da li su danas žene otpornije, inteligentnije i nepopustljivije. Ali sigurna sam da imaju mnogo više primjera koji ih mogu inspirirati da se oslobode okova i požele živjeti punim plućima.
NN: U pjesmi kažete: "Skinuću sa sebe lažnu odoru/vjetru krila, nebu glas, suncu smijeh/komade duše rasute po čadoru/nosiću kao ordenje." Koliko ovi stihovi pozivaju na povratak vrijednostima kao što su iskrenost i sloboda?
MILINKOVIĆ: Bez poštenja nema slobode. Od samog početka moramo biti iskreni prema sebi. Sreća zavisi od stepena iskrenosti, toga koliko smo povezani sa sobom. Sa svojom suštinom, željama i snovima. Poznavanje sebe je prvi izazov svakog ljudskog bića. A onda je vježba koherentnosti ono što nas čini slobodnima. Sreća zavisi od toga. Srećni smo samo kada smo slobodni. A slobodni smo samo kada smo u skladu sa svojom suštinom. Ne vjerujem u neograničenu slobodu. Ne vjerujem u slobodu da mogu da dam mišljenje, kada to mišljenje ne proizilazi iz poznavanja sebe ili iskazivanja poštenja, već iz onoga što je "politički korektno" ili šta "drugi mogu da misle o meni". Ponekad, nesvjesno ili namjerno, nosimo lažne haljine jer su udobne ili zgodne. Proces samospoznaje je izazovan, dugotrajan, može biti zbunjujući, pa čak i bolan. Ali to je jedini put do slobode. Vjerujem u to. A onda, postaje još lakše biti uporan, odolijevati porazima i ne gubiti fokus. Kada smo iskreni prema sebi, djelujemo koherentno i osjećamo se slobodno.
NN: Kažete i da je Vaš čuvar čelična nit Vaše suštine. Koliko je teško ostati svoj u današnjem vremenu, ne pasti pod pritisak okoline i nametnutih društvenih vrijednosti?
MILINKOVIĆ: To je svakodnevna vježba. Svijest o tome šta je ispravno, šta nije, šta je moje, a šta nije moje. Uvijek postoji trenutak u danu kada se desi nešto neočekivano i uznemiri nas. Vrijeme je za vježbu učenja: da li sam ja izazvao ovu situaciju, da li sam imao priliku da je izbjegnem i da li me je to ometalo? Ako je tako, imam obavezu da sagledam sebe i educiram se za buduće situacije. Ako ne, onda je to okolnost koja ne pripada meni, tako da nema smisla biti uznemiren. Kao da je neko povrijeđen, a ja sam osjetila bol. Ima takvih trenutaka u životu. Zato je važan moj čuvar. To me štiti čak i od mene same. Ponavljam da je to svakodnevni trening. To nije nešto što neki imaju, a drugi nemaju. Svi imamo. Što je veći društveni pritisak, što se stvarnost više razlikuje od naše suštine, to više moramo da se prisilimo da vježbamo. Samo na taj način razvijamo pažljivog i otpornog čuvara.
NN: Najavljen je i album "Fadolinka 2.0", možete li nešto da kažete o njemu?
MILINKOVIĆ: "Fadolinka" je brend koji sam kreirala i koji prevodi ono što me definiše. Moj život i moj umjetnički izraz odvijaju se na prostoru između fada i sevdalinke, u geografskom prostoru između Lisabona i Sarajeva. U prvom radu koji sam nazvala "Fadolinka" iz 2019. preuzela sam zadatak izgradnje mosta između dvije kulture, koji sam započela prije više od 10 godina, kada sam otkrila fado i cijeli put kojim treba ići. Između 2017. i 2021. godine izdavala sam jedan album na svake dvije godine. Nakon što sam objavila "Kaftan D'Alma" 2021. godine vjerovala sam da ću se vratiti snimanju albuma tek 2025. godine. Međutim, kada u vama niknu ideje za nove pjesme, pojavi se inspiracija za nove tekstove i nove melodije. Pojavljuju se "Sarajevo, u duši mi spavaš" i "Žena što trči s vukovima". Ime je došlo prirodno kao ažurirana verzija kulturnog mosta između fada i sevdaha/Balkana. Album će ugledati svjetlo dana u maju. U ovom radu je moguće čuti novi zvuk, u kojem neće nedostajati mog identiteta. Inovacija je u nastavku.
NN: Kako je došlo do toga da sa pop-roka kojim ste se prvobitno bavili pređete na fado, koji je najzastupljeniji u Portugalu i kako publika reaguje u inostranstvu na spoj fada i sevdalinke?
MILINKOVIĆ: Moj put od pop-roka do fada i sevdalinke posljedica je mog muzičkog obrazovanja i sazrijevanja. Umjetničkog i ličnog. Ukus i senzibilitet se mijenjaju tokom vremena. I Pikaso je imao svoj plavi i roze period i kubizam... Fado i sevdalinka su muzički žanrovi koji imaju izuzetnu sposobnost da uspavljuju dušu, manipulišu emocijama i ometaju rad srca. Pjesme dopuštaju interpretativnu snagu koja emocionalno opija one koji ih slušaju, čak i one koji ne razumiju tekst. Imala sam ovo iskustvo tokom godina. Uvijek ima onih koji preferiraju fado, onih koji preferiraju sevdalinku i onih koji, poput mene, cijene oba žanra. Imam prijatelje koji mi kažu da im se više sviđa moja rok faza, samo zato što ne cijene fado ili sevdalinku. Sviđa mi se ta iskrenost u ljudima. Ali moja umjetnička istina više nije rok. Ne bih mogla tu ostati i biti sretna. Mogu reći da već imam vjernu publiku za "Fadolinku", što me motivira da nastavim i želim da je prenesem na sve više ljudi.
NN: Živite na relaciji Sarajevo - Lisabon. Kakav je život u Lisabonu, koliko ovaj grad budi inspiraciju i koliko se mentalitetom Portugalci razlikuju od naroda bivše Jugoslavije?
MILINKOVIĆ: Kaže se da klima oblikuje temperament. Imam to iskustvo. U Lisabonu je klima blaga, ljeto nije zagušljivo. Možda su zato i ljudi spokojni. Moj život u Lisabonu je vrlo miran i lagan, sa dobrom dozom optimizma i nade u sutra. Ali rođena sam u Sarajevu, Balkan mi prolazi venama i ponekad mi nedostaju glasni ljudi, užarene vrućine i ledene hladnoće. Sa svog prozora u Lisabonu vidim mirnu rijeku Tejo s malim jedrilicama nedjeljom ujutro. U pozadini su kruzeri puni turista koji pristižu i odlaze. Osjećam se blagoslovljeno i zahvaljujem Bogu što mogu ovako živjeti, ali ima dana kada ovaj mir i ljepota nisu dovoljni da uguše nostalgiju za Sarajevom. Jedrenjaci ne zamjenjuju želju da vidim planine na mom horizontu. U Portugalu sam pustila korijene, a da se nisam iskorijenila iz Bosne i Hercegovine. Sada sam hibridno biće. Kad sam u Lisabonu, nedostaje mi Sarajevo. Kada sam u Sarajevu, nedostaje Lisabon. Privilegovana sam što mogu da živim na oba mjesta. Fadolinka sam i živim fadolinku.
NN: Zanimljiv je podatak da je tokom Drugog svjetskog rata Portugal ostao neutralan. Zašto je to tako, da li je, osim geopolitičkih prilika tog doba, ključ i u temperamentu samih Portugalaca?
MILINKOVIĆ: Već sam imala priliku da postavim ovo pitanje mojim portugalskim prijateljima. Čak ni oni ne znaju odgovor sa sigurnošću. Ali ako pogledamo istoriju i sadašnjost, možemo identifikovati efektivno spokojan temperament. Portugal je nastao 1143. godine, nakon sporazuma iz Zamore između prvog kralja Portugala i kralja Leona i Kastilje. Kraljevstvo se širilo na jug, zemlje koje su u to vrijeme zauzimali Mauri. Danas su granice Portugala iste kao one definisane u 19. vijeku. Prelaskom iz monarhijskog režima u republikanski Portugal je doživio diktaturu, koja je završila pobunom vojske. Nju je podržao narod, postala je poznata kao "revolucija karanfila", sa vrlo malo žrtava. Svi vijekovi historije otkrivaju da Portugalci imaju poziv za mir. Nisu rezignirani narod, biraju druge načine ostvarivanja svojih prava, svojih interesa. Ne vole da se hvataju za oružje ili ratove. Pokazalo se da je neutralnost u Drugom svjetskom ratu pogodna za sve strane. Lisabon je u to vrijeme postao špijunski i izbjeglički centar. I Portugalci se nerviraju u saobraćaju i uzbuđuju u raspravi o fudbalu, ali situacija rijetko eskalira do fizičkog nasilja. Izvinjenje i jednostavan čin ljubaznosti prema uvrijeđenoj osobi često su "dobro oružje" za okončanje sukoba. Da, Portugalci imaju blag temperament poput klime u zemlji. Nisu uvijek svjesni koja je to privilegija!
Torba se uvijek lako pakuje za nastup u Banjaluci
NN: Kada možemo da očekujemo Vaš nastup u Banjaluci?
MILINKOVIĆ: Bila sam u Banjaluci prošlog mjeseca iz porodičnih razloga. Uvijek sam na raspolaganju da dogovorim datum u svom kalendaru. Nadam se da ću imati priliku da predstavim "Fadolinku 2.0". Moji muzičari i ja smo uvijek spremni, torba se lako pakuje, a instrumenti su lagani! Sada nas čekaju Lajpcig, Lisabon, pa Splitski festival.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.