Pamtiću 2022. godinu po seriji "Kotlina", koju sam snimao sa Danisom Tanovićem, predstavi "Noć s Aleksom", koju smo radili u Mostaru i u kojoj sam takođe igrao. Koncert na "Nektar OK festu" na Tjentištu ću pamtiti zauvijek. Malo li je!
Rekao je ovo za "Nezavisne" Mario Knezović, vokal benda "Zoster", koji je 2023. godinu otvorio singlom "Čovjek zvani činjenica", za koji je urađen i spot. Ova pjesma je četvrti singl za album "Najgori", čiji se izlazak očekuje.
"Plan nam je da objavimo peti singl i spot sa kojim će izaći cijeli album. Biće to sigurno do ljeta. Snimili smo sve što smo mislili, sada smo u fazi miksanja i postprodukcije. To će relativno brzo biti gotovo. Neke pjesme smo snimili prije pandemije virusa korona, ali nismo htjeli ništa objavljivati tek tako. Željeli smo dati značaj ovom materijalu. Da ga možemo odmah svirati uživo, ne ide da ga izbacimo i dvije godine ne sviramo. Onda to već ne bi bilo friško. Živi smo bend, koncertno smo aktivni i želimo svirati. U međuvremenu smo i intervenirali na nekim pjesmama, radili izmjene. To je naš peti album u 20 godina postojanja. Nama su albumi neke epohe iza nas", kazao je Knezović.
NN: Spot za pjesmu "Čovjek zvani činjenica" snimali ste na obali Španije. Kakva iskustva nosite, koliko su Španci mentalitetom slični nama?
KNEZOVIĆ: Jako su nam slični. Spot je radio moj prijatelj Miki, koji je Španjolac. Jedno vrijeme je živio u Mostaru, govori naš jezik. Odavno smo htjeli otići i raditi neki "road trip" po Španjolskoj. Mikijeva estetika nam se jako sviđa. On je vrstan video-umjetnik. To smo i napravili. Sve je urađeno kao neki trejler za film koji nikad neće biti snimljen. Miki je imao ideju da snima kamerom osam milimetara. Poslali smo je i razvili u Njemačkoj. Sama pjesma je zvukom i tekstom različita od svih drugih na albumu. Kada budete slušali cijeli album, to će biti kao film u filmu.
NN: Poznati ste kao koncertni bend, koliko Vam nedostaju festivali i nastupi na otvorenom tokom zime?
KNEZOVIĆ: Ne nedostaju, jer je hladno kada je zima (smijeh), ne trebaju nam svirke na otvorenom. Svirali smo za Novu godinu u Podgorici, uskoro imamo koncerte u Sarajevu i Zagrebu. Dobili smo i pozive za neke koncerte i festivale na ljeto. Sigurno se vidimo na "Nektar OK festu" na Tjentištu. Nekako smo tamo postali domaći kućni bend. Nove pjesme će uzeti mjesto nekim starima na našem koncertnom repertoaru. Tako će se i zvučna slika promijeniti, što i jeste razlog zašto ljudi iznova dolaze na koncert.
NN: Kada možemo očekivati koncert u Banjaluci?
KNEZOVIĆ: Dogovaramo nešto za Banjaluku, mislim da ćemo sigurno do ljeta tamo svirati. Čuće se!
NN: Spomenuli ste predstavu "Noć s Aleksom", u kojoj ste igrali, a posvećena je Aleksi Šantiću. Šta on za Vas i Vaš rodni Mostar znači?
KNEZOVIĆ: Aleksa Šantić je najveći pjesnik kojeg je Mostar dao. On je Mostar, a Mostar je Šantić. Time se na neki način predstava i bavi. Rađena je po tekstu Marka Tomaša, koji je poslije Alekse naš najveći pjesnik. Jako smo ponosni na njega, napisao je tekst koji se bavi Mostarom. Čudna je ta priča sa Mostarcima i o njihovoj ljubavi prema gradu. Mnogi to ne mogu razumjeti, a ni ja ne razumijem koliko se voli taj svoj grad. Priča i jeste o tome kako Aleksa propituje da li je on lokalni pjesnik ili je i više od toga. Na neki način se montira mit o Aleksi da bi ga se ponovo napravilo suvremenim i da bi bio ponovo živ. Reditelj Ivica Buljan je rekao da je Šantić za nas ono što je Pablo Neruda za Južnu Ameriku. Siguran sam da bismo, da je Aleksa danas živ, bili u istom društvu, izlazili na ista mjesta i družili se. U to sam siguran.
NN: Da li je, u odnosu na Šantićevo vrijeme, danas pjesnik slobodniji, ali ga niko ne čuje?
KNEZOVIĆ: Ne znam kakav bi ja bio u tadašnje vrijeme ili koliko je slobode bilo tada u odnosu na danas. Prije se poeziji davao veliki značaj, danas baš i ne, osim u rijetkim slučajevima poput Tomaševog, kojem ljudi dolaze kao na rok koncert. U Beogradu, recimo, dođe 300 do 400 ljudi da sluša njegovu poeziju. To je velika stvar. Sama poezija kao forma kao da je prošla, ne čita se ili je čitaju rijetki. Sebe ne doživljavam kao pjesnika u muzičkom smislu. Muzika mi puno pomaže u izražaju i pisanju pjesama. Puno mi je lakše nego Tomašu u kontekstu toga da je muzika medij koji ipak lakše dolazi do ljudi. Teže čitaju, lakše je kad im "se serviraš".
NN: Gdje je danas duša Vašeg rodnog grada?
KNEZOVIĆ: Sklon sam da o Mostaru ne govorim kritički zato što je podijeljen grad. Neko sam ko želi da mu te rane zavidava, da ih pomogne zacijeliti. Volim ga, ima jedan grafit koji kaže "Volim Mostar makar ovakav". Najlakše je davati kritiku, ali treba nešto i činiti. Mostar je u zadnjih 30 godina poznatiji po lošim nego po dobrim stvarima, ali ja bih da pričamo o lijepom u Mostaru, jer toga ima puno. Od same arhitekture i ljudi do nekog ambijenta neotkrivenih mjesta u samom gradu. Mostar je otvoren grad i sigurno imate tamo prijatelje koje niste upoznali.
NN: Kako je igrati u filmu i pozorištu u odnosu na bavljenje muzikom?
KNEZOVIĆ: Iskustva na filmu sam imao i ranije. Igrao sam prije 13 godina u filmu "Cirkus Kolumbija" Danisa Tanovića. U njemu sam imao značajnu ulogu pored velikana poput Mikija Manojlovića i Mire Furlan. Nakon toga je to donosilo nove projekte. Nekako se sve promijenilo tokom pandemije virusa korona, kada sam u Srbiji snimao seriju "Kljun". Bio je to veliki izazov i zadovoljan sam kako sam uradio posao. Nakon toga sam se odlučio više baviti time i istraživati. Sve što radim povezano je na neki način. Muzika, film i teatar. U teatru sam se bacio na glavu, radio sam tri predstave u Mostaru sa vrlo kvalitetnim autorima, gdje sam puno naučio o glumi i sebi samom. Sve je različito, ali ima neka poveznica. Osjećam da imam u svemu tome svoje mjesto.
NN: Životna sredina je sve ugroženija u posljednjim decenijama. Prethodne godine u Banjaluci je održan koncert za očuvanje rijeka Balkana na kome su nastupili "Partibrejkersi" i "Darko Rundek i ekipa". Koliko bendovi na ovaj način mogu da utiču na ljude da se okrenu zaštiti životne sredine?
KNEZOVIĆ: Ne mislim da mogu previše, ali svakako mogu da skrenu pažnju, da se o tome priča i nekako to izvede na čistac. To su vrlo jasne stvari, nema tu sad neke mistike ili skrivenih agendi. Muzika jeste jak medij i ona može da okupi ljude. Stvarno se radi o uništavanju prostora u kojem živimo. Treba da postanemo svjesni da smo mi kreatori lijepog življenja. Imam dvoje djece, možda preko njih tek sada shvatam kakav im svijet ostaje. Kao klinac sam na selu lovio rakove u rijekama, oni su znak da je rijeka čista. Danas nema rakova, jer su zagađene. Ne smijemo biti stoka koja živi od danas do sutra. Ako već ne unapređujemo stvari, barem da ne zase*emo ono što smo naslijedili.
NN: Male hidroelektrane Buna 1 i Buna 2 na Bunskim kanalima te Žlib i Striževo na rijeci Drežaniki su izbrisane iz Prostornog plana Mostara, čime su konačno rijeke spasene. Kako je uopšte došlo do toga da se o očuvanju ovog prirodnog blaga raspravlja?
KNEZOVIĆ: Dođu interesi i novac, neko bi da zaradi nešto "ubio vola radi kila mesa", kao što kažemo u pjesmi "Čovjek zvani činjenica". Sve je to u ljudskoj prirodi, samo ne mogu to da razumijem. Svi želimo biti bogati, i ja želim biti bogat, ne mislim da je to loša stvar. Ali nauštrb koga i na koji način jeste pitanje. Ako bi bio bogat po cijenu da unesrećim druge, onda me to bogatstvo ne zanima. Konkretno sam bio u nekim svojim privatnim bunilima i problemima pa nisam sudjelovao u "Bunskim pobunama" (smijeh). Uradili su to ljudi iz mog grada i ponosan sam na njih zbog toga. Dobili su bitku i zato im hvala.
NN: Da li je za Hercegovinu očuvanje prirode od ključnog značaja?
KNEZOVIĆ: Jeste. Ono što je Istra za Hrvatsku, to je Hercegovina za BiH. Na neki način mi zagovaramo "istrizaciju". To je jedan model ekologije koji jedna ekipa sa kojom se družim kroz zezanje tako zove. Cilj je da se osvijeste ljudi, da se iskoriste potencijali koje imamo, da se razviju kulturni i svaka druga vrsta turizma. Hercegovina ne može praviti puno vina, ali može praviti dobra vina. Dobro je što Hercegovina nije pretrpana, kada je gledam od Tjentišta do Trebinja, tu treba samo jedna dobra cesta koja bi povezala putnu infrastrukturu. Ipak je to Mediteran, zaleđe Jadrana. Tu su ogromni kapaciteti. Kada neko dođe iz Poljske u Trebinje, on je bukvalno na moru. Tako je i sa Mostarom, ljudi kada dođu iz Tuzle, osjećaju se kao da su već na moru. A mi iz Mostara lijeni, mislimo se "gdje je more daleko" (smijeh). Hercegovina ima ogromne autentične autohtone potencijale, samo ih treba prepoznati. Postoje ljudi u Hercegovini koji to mogu realizirati. Potrebna je neka strategija.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.