Ozren Prohić je pozorišni reditelj iz Hrvatske, koji će sutra sa početkom u 20 časova u Kulturnom centru Banski dvor postaviti na scenu kamernu operu kompozitora Davida Mastikose "Višnja sa zlatnom košticom".
Opera je inspirisana istoimenim interaktivnim djelom, digitalnim poglavljem romana "Kutija za pisanje" Milorada Pavića, čuvenog srpskog pisca koji je svojevremeno bio nominovan za Nobelovu nagradu za književnost i čija su djela prevedena na više od 80 jezika širom svijeta. Glavna uloga je povjerena baritonu Aleksandru Dragojeviću, dok ostale uloge tumače Ivana Milinčić - sopran, Mladen Prodan - tenor, Albina Smajlović Tomić - sopran, glumac Darko Stojić, kao i Ilija Ivanović i Aleksa Stojiljković, studenti glume na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci.
Praizvedba opere ujedno predstavlja i dio doktorskog umjetničkog projekta Davida Mastikose, koji trenutno završava doktorske studije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.
Projekat okuplja više od 40 profesionalaca iz oblasti muzičkih i dramskih umjetnosti, sa akcentom na kadru iz Republike Srpske, a biće realizovan u koprodukciji Udruženja za promociju kulture i umjetnosti "CreArt", "ArtLaba", "Soneta" i Kulturnog centra Banski dvor. Osim Mastikose, autorski tim projekta čine producentkinja Sonja Đurić, dirigent Dušan Urošević, te regionalno poznati i nagrađivani reditelj Ozren Prohić, koji je više o operi govorio za "Nezavisne".
NN: Kako teku pripreme za premijeru opere?
PROHIĆ: Pripreme teku teško i to je bitno za svaki ozbiljan proces. Tako bi i trebalo da bude. Najgore je kada neko pred premijeru govori "jao divno nam je". Dakle, ide teško, ali je fascinantno koliko se entuzijazma okupilo oko ovog projekta. Predstava nastaje u koprodukciji s Banskim dvorom, gdje će i biti premijera. Međutim, oko ove predstave okupio se ozbiljan produkcijski kapacitet, određeni "ljudski kapital" Banjaluke. Produkciju radimo na "gerilski" način, ne radimo u idealnim uvjetima operskog i teatarskog profesionalnog rada, ali nastojimo da predstava bude upravo visoko profesionalna i umjetnički relevantna. Svi smo prepoznali da je projekt jako važan i znamo da smo se okupili oko prave stvari.
NN: Kakav je potencijal ansambla?
PROHIĆ: Prekrasno je vidjeti ozbiljan broj mladih ljudi (i drugih generacija) koji su se okupili oko ovog projekta, od pjevača, jedanaestoro orkestralnih umjetnika. Mogao bih govoriti o odličnoj mladoj producentici Sonji Đurić, o ljudima koji rade vizual, video-projekcije, o dirigentu, posebno o pjevačima, o nekim studentima glume i glumcima koji su se tu okupili. Mogao bih o svima govoriti analitički ozbiljno i izuzetno pohvalno. Stvarno je interesantno koji se, kakav i koliki potencijal okupio oko ovog projekta.
NN: Kamerna opera je jedan od najstarijih oblika opere. Kako ona izgleda u današnjem vremenu u odnosu na davne početke?
PROHIĆ: Suvremena opera je najbliža njenim počecima, najbliža je rudimentarnoj baroknoj operi koja u sebi ravnopravno zastupa sve elemente scenskog čina. Suvremena opera sa stvarnošću želi komunicirati kroz temu i kroz oblik zvuka. Ona je toliko dobra koliko i komunikativna, koliko je stvarana kao potencijal scenskog čina, kao konceptualni predložak i konceptualni sugovornik. Opera je nastala kao konceptualna umjetnost, ona je nastala laboratorijski, cerebralno.
NN: Za salu Banskog dvora kažu da je jako akustična. Kako se Vama čini?
PROHIĆ: Sala je fenomenalna. Inače, taj projekt Banskog dvora, u šta spadaju mnogi projekti tridesetih godina, jako je dobro smišljen. Za vrijeme kada je sagrađena, to je bila prava polivalentna dvorana. Ona je fenomenalna u akustici, ali nije teatarski prostor. Ona je odlična za koncert i za bilo koju vrstu događanja, samo što nije teatar i teatarska dvorana, a mi radimo glazbeno-scensko djelo, pozorišnu predstavu. To sad prilagođavamo kako bi djelovalo organski, kao da je baš za tu salu napisano. Imamo dobru firmu koja radi sa svjetlom, imamo jako dobar orkestar, odlične pjevače. Sve se jako dobro čuje i djeluje moćno.
NN: Što se tiče samog djela, koliko Vam je bilo inspirativno raditi na njemu?
PROHIĆ: David Mastikosa, koji je kompozitor za kojeg se čulo šire od BiH, napisao je jednu, po mom mišljenju, izuzetno interesantnu operu, koja korespondira prije svega sa suvremenim u muzici i suvremenim u scenskom izričaju. S druge strane, libreto je rađen po motivima pripovijetke Milorada Pavića, koji je opet jedan specifičan, beskrajno interesantan i zavodljiv autor. Pavić je Mastikosi bio inspiracija po priči, po sadržaju, ali i po specifičnom stilu s kojim kompozitor komunicira. Pavić je inspirativan repertoarom stilskih figura i literarnih postupaka. Mislim da je David Mastikosa jako dobro napravio tu konekciju, pretvorio to u svoju priču, produbio je i otvorio neke arhetipske i rudimentarne stvari upravo kroz muziku. Ovo djelo, inspirirano Pavićem, na kraju je dobilo novu dimenziju ne samo kroz muziku, nego i u samoj priči, kroz njenu dubinu i slojeve. U tom muzičkom prosedeu, kako Mastikosa razmišlja o muzičko-scenskom djelu, otvaraju se i teatarski i misaono neke moderne stvari. Prva riječ je strepnja, a sve se događa u trougloj sobi. U sklopi i dihotomiji između strepnje koja se muzički pretvara u trajanje trougle sobe. Prostor postaje postvaren muzikom, točka osjećanja strepnje proteže se u trajanje.
NN: S obzirom na to da ste završili režiju sa jedne i kroatistiku sa druge strane, imate dosta iskustva sa dramatizacijom književnih djela. Koliki se posao krije u dramatizaciji jednog proznog djela?
PROHIĆ: Završio sam režiju i književnost i pripadam onoj generaciji koja je upisala jugoslavistiku, a završila kroatistiku. Jedno je kada se adaptacija radi za dramsku predstavu, a drugo kada se radi kao predložak, kao libreto za operu. Tu postoji pitanje i šta je adaptacija za pozorišnu predstavu, a šta dramatizacija. To su dva različita postupka. Kada se radi libreto, a pisao sam i neka libreta i pisao sam o nekim baš bosanskohercegovačkim libretima, treba voditi računa da je to specifičan žanr, koji u sebi sadrži i mišljenje o muzici i mišljenje o scenskoj realizaciji. Ovdje je to bio Davidov posao. Mi smo još nešto malo dorađivali, ali on je to radio. Taj posao je jako zanimljiv, jer svako djelo nastaje u nekom vremenu, u nekom duhu vremena, unutar neke umjetničke "mode". Netko želi prepričati priču romana ili pripovijetke, a netko želi samo na temelju motiva komunicirati s vremenom, sa scenskim načinima. Negdje nam trebaju motivi, negdje nam treba cjelina i teme. Danas je legitimno sve to raditi, samo je pitanje šta želite da iskomunicirate sa publikom.
NN: Zanimljivo je da je nakon početka rada na ovoj operi, u razgovoru sa suprugom pokojnog pisca, David Mastikosa saznao da je Pavić baš i želio operu na osnovu ovog djela. Kako to objašnjavate?
PROHIĆ: To je fascinantno. Kada gledamo Pavićevo djelo, jasno je i vidljivo na koji način razvija specifičan stil, s posebnim repertoarom stilskih figura i književnih postupaka. To postmoderno stanje, ta postmoderna "pjena" literarnih postupaka, u jednom trenutku žudi za totalnim, za inscenacijom uzvišenog. Pavić razvija stil koji jest literatura sama, to postmoderno tkanje priziva realitet da bi od njega različitim strategijama pobjeglo. Bijeg na nivo opere, čini mi se prirodan.
NN: Reditelji koji se bave operskim i dramskim djelima obično govore da im je lakše postaviti operu. Kakav je Vaš slučaj?
PROHIĆ: Ne znam tko je to mogao reći. Radi se kako se inače radi. Teatar je i jedno i drugo. Jedan te isti je medij, ali su različiti tehnološki postupci. Opera je sama po sebi totalni teatar. Meni je podjednako teško raditi bilo koji teatarski žanr.
NN: Iako su ovdje postavljena razna operska djela, Banjaluka kao grad još uvijek nema zgradu opere. Šta je po Vama potrebno da se tako nešto dogodi?
PROHIĆ: Ne mogu ja nikom govoriti šta bi trebalo raditi, ali mogu govoriti o tome što vidim ovdje. Svi vole graditi zgrade, međutim, mislim da prvi nivo, prvu stepenicu bilo koje institucije ili organizacije čine ljudi. Ovdje se vidi koliki potencijal postoji, koliko su ljudi zainteresirani da ima potencijala, da ima ljudi koji su zainteresirani. Prvo treba okupiti ljude. Vidi se da su se u Narodnom pozorištu počeli okupljati neki ljudi i neki ansambl. Sav potencijal koji postoji bi, zapravo, trebalo okupiti. Kada se okupi potencijal u ljudima, kada se da platforma da se može raditi, onda će i prirodno doći do toga da se napravi zgrada. Stvari počinju od ljudi, a zgradu uvijek neko sagradi kada vidi da je situacija sazrela za tako nešto.
NN: Vaš kolega Goran Golovko, koji je bio na čelu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, gdje ste i Vi radili, prije više od godinu dana mi je rekao da velikim institucijama u kulturi svuda rukovodi politika. Koliko se Vi slažete sa ovom izjavom, može li visoka kultura bez politike?
PROHIĆ: Radi se o vrlo jednostavnoj stvari svugdje: koja je kulturna strategija, šta se kulturom hoće i koliko će se u nju uložiti. Dakle, šta se hoće i koliko se para za to daje. To su kulturne strategije i kulturne politike, koje su dio šire političke slike. Tu se pokazuje dobra volja, smjer i strategija. Kulturna politika vam je uvijek ogledalo onoga što sav ostali politički spektar hoće da misli. Naravno da sve ovisi o parama. Ne postoje sponzori za pozorišta. Pozorište ne može biti samofinansirano. To nigdje ni u Evropi ne postoji. Prema tome, sve zavisi od onoga koliko ima želje i onoga šta kulturna politika želi razvijati, jer je najvažnije razvijati svoje resurse. Ako postoji Akademija umjetnosti, onda moraju postojati i institucije gdje će se ljudi dalje razvijati. To je nekakva konekcija koja bi trebala biti prirodna, ne samo za Banjaluku i za Bosnu i Hercegovinu. Stvari se trebaju razvijati, a da kultura košta i da u kulturi treba para, to nam je valjda jasno.
NN: Kakvo je stanje u Hrvatskoj što se toga tiče?
PROHIĆ: Mogu samo reći da se sve više strukturira i da se zna koliko para za šta ide. Para je uvijek malo. Mogu imati svoj lični stav što bi trebalo financirati više ili manje, no to je samo moje mišljenje. Bitno je da postoji struktura tko što plaća i tko je šta obavezan raditi. To u Hrvatskoj funkcionira. Nisam siguran da koristimo puni potencijal evropskih fondova. Bosnu i Hercegovinu čeka sjajna prilika u pretpristupnim fondovima Evropske unije. Ono što je u Hrvatskoj bitno, i što se razlikuje u odnosu na BiH, jeste koliko lokalna zajednica, odnosno županije finansiraju i što finansiraju u kulturi. Dakle, neka struktura postoji. Neki zagarantirani novac postoji. Sad, šta bi strateški još trebalo, o tome imam nekakvo mišljenje. Mislim da bi trebalo više para i kriterija za nezavisnu umjetničku scenu.