Njujorški bend Ramons su izmislili pank-rok, postali su ikone zvuka ali i modnog izražaja - ali na kraju to što nisu htjeli odrasti značilo je da ne mogu preživjeti sami sebe.
Bend Ramons su svoj posljednji nastup odsvirali prije 27 godina, u Los Anđelesu, u "Palasu" 6. avgusta 1996., što je vjerovatno bilo barem 15 godina prekasno. Ramons su imali jednu ideju koja je bila dovoljno briljantna da promijeni tok rok muzike i nikada nisu tražili drugu. Kada je njihova diskografska kuća zamolila gitaristu Džonija Ramona da čuje neke od pjesama namijenjenih njihovom osmom albumu, on im je rekao "da poslušaju posljednjih pet albuma, jer će taj album tako zvučati, ali drugačije".
Ta jedna ideja bila je istovremeno reakcionarna i revolucionarna. Ramons su rokenrol sveli na njegove temeljne vrijednosti (glasno, brzo, zarazno, zabavno) i obogatili ga smradom i opasnošću Njujorka sedamdesetih godina, izmislivši tako pank-rok. Snimljen u samo nekoliko dana, njihov debitantski album iz 1976. sadržavao je 14 pjesama u 29 minuta, a nijedna nije prebacila granicu od tri minute trajanja. Štaviše, ovoj četvorici momaka iz Forest Hilsa, Kvins - Sve je bilo: 1, 2, 3, 4! - stilizovali su se kao usko povezana ulična banda. Oni su bili Bitlsi za ljude koji su mislili da su Bitlsi vrhunac dostigli u Hamburgu 1962. godine, kada su nosili crnu odjeću, žvakali amfetamine i mahali rukama.
Sada su svi otišli. Kao Džimi Hendriks i Motorhed, Ramons pripadaju onoj maloj, nesretnoj kategoriji bendova koji nemaju preživjelih članova iz svoje klasične postave. Frontmen Džoi Ramon (Džefri Hejmen) umro je 2001. od limfoma; basista Di Di (Daglas Kolvin) 2002. od predoziranja heroinom; Džoni (Džon Kamings) 2004. od raka prostate; i bubnjar/producent Tomi (Tamaš Erdelji) 2014. od raka žučnog kanala.
Brend Ramons, međutim, pokazao se mnogo izdržljivijim, zahvaljujući njihovom preduzetničkom dizajneru Arturu Vegi. Njihov heraldički logo učinio se prepoznatljivim poput jezika Roling Stonsa tako što ga je licencirao za upotrebu na jastučnicama, registarskim tablicama, bebama, ko zna još čemu i, naravno, majicama koje trenutno možete kupiti u bilo kojoj modernoj prodavnici koja prodaje odjeću.
"Prodali su više majica nego ploča", rekao je bivši menadžer Deni Filds za "New York Times" kada je Vega umro 2013., "... i vjerovatno su prodali više majica nego ulaznica". Fascinacija traje. Nakon brojnih tribjut albuma, tribjut pjesama, ugla na 'Lower East Sideu' koji se zove "Mjesto Džoija Ramona" i apsurdne 40. godišnjice izdanja njihovog prvenca koji je duži od prvih pet albuma zajedno, sada postoje planovi za biografski film, s komičarom Pitom Dejvidsonom kao Džoijem.
Vega je logotip temeljio na predsjedničkom pečatu SAD-a jer su, kako je rekao 1993., bili "ultimativni sveamerički bend... Za mene su odražavali američki karakter generalno - gotovo djetinjastu nevinu agresiju". Iako tehnički nisu svi bili Amerikanci (Di Di je odrastao u Zapadnom Berlinu, a Tomi je bio Mađar-Jevrej), Vega je bio na tragu nečega. Čak i dok su čeznuli za slatkim tinejdžerskim udarcima ranog rokenrola, obradama hitova prije Bitlsa poput Bobija Frimena i Krisa Monteza, Ramonsi su imali debelu crtu nihilističke brutalnosti: oštricu britve skrivenu u hrpi žvakaćih guma. Upravo ih je san o nevinosti u kombinaciji sa stvarnošću nasilja učinio pravim Amerikancima.
Studžsi i Njujork Dolsi najavljivali su pank, ali Džoijev glas, Džonijevi rifovi, Di Dijeve melodije i Tomijev mitraljeski ritam stvorili su "formulu i mapu" panka. Kad su 1974. počeli svirati nastupe, pauzirajući između pjesama samo ako bi izbila svađa, ljudi nisu mogli reći jesu li ozbiljan bend ili satira na rokenrol.
Fotograf Roberta Bejlej, koja je radila u njujorškom leglu panka, CBGB klubu, prisjetila se: "Bilo je to gotovo kao konceptualna umjetnost ili tako nešto. Bilo je tako sjajno da nisi mogao vjerovati da može postojati." Samo omot njihovog debitantskog albuma - zid od cigle, kožne jakne, poderane traperice - stvorio je vječni "plan i program" za prljavi Njujork kul pankerski imidž. Kad su Stroksi stigli 2001. godine, nedugo prije Džoijeve smrti, izgledali su poput Ramonsa koji su čitali časopis Vog i lijepo mirisali.
Ramons nisu imali potpuno jednostrane misli. Zadubite se u tekstove samo na prvencu i pronaći ćete reference na Peti Herst, špijune CIA-e i Drugi svjetski rat. Ali njihova prodajna prednost bila je jednostavnost. Iskopali su uličnu efemeru američkog vijeka, od filmova o čudovištima do čizburgera, i napravili muzički ekvivalent. Pjevali su najčešće o želji i njenoj suprotnosti, vikajući da "Žele… (snifati ljepilo, biti tvoj momak, biti sedatizovani...") ili da "Ne žele... (ići dole u podrum, hodati oko tebe, tući se večeras...)." Nijedan naslov ne sažima temeljni impuls panka bolje od "I Just Want to Have Something to Do" (eng. "Ja samo želim da imam nešto za raditi") iz 1978. godine.
Niko više nikada ne bi mogao biti tako bazičan, a time i toliko pristupačan. Kad su odsvirali svoj prvi nastup u Ujedinjenom Kraljevstvu na nenadmašni datum dvjestote godišnjice Amerike, članovi Kleša, Seks Pistolsa, Strenglersa i Damneda pohrlili su vidjeti ih jer su shvatili poruku: Ako mi to možemo, možete i vi. Džoi je kasnije tvrdio da je "Hej ho, idemo!" napjev u njihovom debi singlu "Blitzkrieg Bop" bio poziv slušaocima da osnuju vlastite bendove.
Na jednom nivou, Ramonsi su bili klasičan četverougaoni bend. Tomi je imao viziju, Džoi neprilagođenu harizmu, Di Di melodije, a Džoni disciplinu. Međutim, izvan bine i studija bili su zapanjujuće nefunkcionalni. Džoi je bio bolešljiv i osjetljiv i patio je od OKP-a. Džoni je bio monstruozni kontrol frik s prezirom prema slabostima, naročito Džoijevim. Di Di je bio agent haosa ovisan o heroinu koji je iskopavao nacističke memorabilije i tvrdio da "Ramons ne predstavlja ništa osim čiste mržnje". Tomi je bio dobar, ali je dao otkaz 1978. jer je "gubio razum", a njegova zamjena, Marki Ramone, previše je pio. Tomi je jednom dao zapanjujući komentar autoru Stivenu Li Biberu: "Odrastati u strahu od holokausta, biti s Džonijem i Di Dijem bilo je kao živjeti u opasnosti."
Kad su preživjeli članovi primljeni u Rokenrol kuću slavnih 2002., sjedili su za odvojenim stolovima. Aleksis Petridis iz "The Guardian" časopisa opisao je kasniji odgovarajući u dokumentarcu "Kraj vijeka: Priča o Ramonsima" kao "jedan od najtužnijih filmova ikada snimljenih o rok muzici, uznemirujuću upozoravajuću priču o dobrim stranama odustajanja dok ste u prednosti".
Po istom principu, Džonijev posthumno objavljeni "Commando" možda su nesvjesno najsmješniji rok memoari koje ćete ikada pročitati, jasno dijeleći život na stvari koje je volio (Amerika, Elvis, Coca-Cola, bejzbol) i mrzio (sve ostalo u svijet). Fanatično neradoznao, "Tvornicu" Endija Vorhola naziva "hrpom nakaza", CBGB-ovu publiku "hrpom se***ja", a Stonhendž "hrpom kamenja".
Jedan od rijetkih arhikonzervativaca u roku, hvalio se da je republikanac od svoje 12. godine. Kad se Džoi, koji je bio Jevrej i nepokolebljivo liberalan, pobunio protiv posjete Ronalda Regana njemačkom vojnom groblju u pjesmi iz 1985. "Bonzo ide u Bitburg", bijesni Džoni zahtjevao je da promijeni naslov: "Ne možete mog predsjednika zvati majmunom!"
Ramons su mislili da zaslužuju biti veliki, ali nije bilo tako. Nisu imali nijedan Top 40 hit u SAD-u i samo četiri u Ujedinjenom Kraljevstvu, od kojih je daleko najveći bio obrada "Baby I Love You" od Ronetsa. Mora da je bilo teško, nadmašili su ih ne samo njihovi vršnjaci, već i sljedbenici i, na kraju, sljedbenici njihovih sljedbenika. Nakon neuspjeha njihove velike krosover ponude, "End of the Century" iz 1980-ih u produkciji Fila Spektora, prihvatili su da su dohvatili vrh i postali pank-pop tvornička traka, beznačajno pouzdana poput lanca hamburgera. "Mašina navike", nazvao ih je Džoni.
Na čisto estetskom nivou, Ramonsima bi bilo bolje da su prekinuli 1978. nakon svoja prva četiri albuma. Njihova vjernost izvornom zvuku i slici značila je da nikada neće moći odrasti. Di Di se izvukao 1989. godine, umoran od "četiri sredovječna muškarca koji pokušavaju biti tinejdžeri i maloljetni delinkventi". Do tog trenutka, njihov turnejski autobus imao je četiri odvojena odjeljka tako da nisu morali međusobno razgovarati, jer Džoi nikada nije oprostio Džoniju što mu je ukrao (i oženio) djevojku. Priča se da je Džoi uzvratio udarac napisavši "The KKK Took My Baby Away".
Džoni je njegov bijes smatrao smiješnim. Zamislite samo da ste na putu s nekim koga mrzite toliko godina, priznajući jedno drugome postojanje samo sat vremena u noći. Džoni nije ni posjetio Džoija u bolnici prije nego što je umro, tvrdeći da bi to bilo licemjerno. U dokumentarcu se branio govoreći da je sedam dana bio tužan.
Problem s pisanjem o Ramonsima je taj što više znate, priča postaje tužnija. Lako se rugati ljudima koji nose majicu kao modni izražaj, a da ne znaju ni pola toga; ali možda je ovu legendarnu grupu bolje zapamtiti kao imperijalnu apstrakciju: jedan bend, nedjeljiv, s jednim savršenim pojmom: "Stvarnost vam može slomiti srce".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.