Vječni Frankenštajn šoka, Alis Kuper (75) stalna je sila u rok muzici izdajući čak 21 album u svojoj pet decenija dugoj karijeri. Njegov bend, dobro podmazana mašina i Alis okrenuli su se dugogodišnjem saradniku Bobu Ezrinu (Kiss, Pink Floyd... itd.) u stvaranju 22. albuma, kako bi uhvatili živu atmosferu na svom potpuno novom izdanju "Road" koje zvuči kao labudova pjesma slavnog rokera.
U međuvremenu napravite konceptualni album o životu na cesti u imaginarnom okruženju. Rezultat je jednako zadivljujući koliko i maestralan u smislu svoje pulsirajuće kreacije i žive atmosfere. Dobili smo Alisa koji priča o svim užicima i nedaćama života na "točkovima".
Zapalivši evropske bine sa svojim sporednim projektom "Hollywood Vampires", Alis Kuper je srećom našao vremena za izradu vlastitog albuma.
Stvaranje "Road" u studiju je zapanjujuće i donosi nivo zabave koju možemo očekivati od Alisa i njegovog benda. Sve je privlačno sa starim šarmom upakovano u novo ruho i cvjeta s izvrsnim muzičkim izražajem. Pjesme vođene gitarom pune su keči rifova i odličnih melodijskih harmonija, a Rajan Roksi i (povratnica) Nita Štraus dodaju svoju boju svemu. A tu su i teški gruvovi koje su izveli bubnjar Glen Sobel i njegov kolega Tomi Henriksen na basu. Cijela izvedba pulsira poput organizma, blistava i moćna, s živom atmosferom koja je gusta i organska.
"I’m Alice" juriša u akciju usred zavijajućih gitara i Alisa koji svojim privlačnim mamljivim vokalom opasava sve kroz dahtanje i stenjanje u predrefrenu. Snažan je i vrlo uzbudljiv, s Kuperom koji nameće samorefleksiju svoje ličnosti na pozornici i izvan nje. Režanje, ruganje i rika. Jednostavno prekrasan, preporođen i živahan, kako on kaže "... Ali ja stojim ovdje pred vama i legenda živi dalje" za osnaživanje izjave.
Ubacuje se u gitarsko rasterećenje između Roksi i Štraus kako bi nas uvelo u nastup na "Welcome to the Show" koji gura organski hardrok ritam 70-ih/osamdesetih, trenutno oživljavajući njegovu klasičnu eru. Njegovo zastrašujuće fraziranje je teško i oštro, interakcija s pozadinskim vokalima privlačna. Kovitlajući sve to u stilu "The Who", Alis nas bukvalno pozdravlja usred koncerta, nakon čega Štraus i Roksi ulaze duboko u gitarski dvoboj uz veliko bass pražnjenje i Sobelove manijakalne artiljerijske bubnjeve. Više soula i bluzi svinga upakovano je u "All over the World" sa svojim "uuh uh uhs" i gresruts dijelovima punim hamonda i limene muzike.
Duboki i sumorni Alis i bend donose "Dead don’t Dance" naprijed. Glasan i izgubljen bubnjarski gruv s teškim mračnim gitarama izbacio je Kupera koji reži, što je ugradio u svoju urlajuću pjesmu "Go Away" koja je izgrađena oko visokih gitarskih pasaža i bluza južnjačkih gitara. Pjesma pulsira poput uznemiravajuće vene koja puca, savršeno nas usmjeravajući u oštri i gromovito snažan "White Line Frankenstein". Pjesma spaja modernu vibraciju s onom iz njegovog klasika "Teenage Frankenstein" i vraća šokrok sedamdesete s glamuroznošću i zadivljujućim ugrizom. Transparentna produkcija razdvaja instrumente i tjera ga da udahne vazduh u gustoću pjesme. Henriksen dominira u pozadinskom dijelu i udara i razbija sve pred sobom svojim prekrasnim bas melodijama. Solo koje ponovo obilježavaju veličinu njegovog benda uživo, Alis je mudro odabrao za ovaj pristup snimanju po principu "jedan-dva-tri".
Vrtoperan pokret i iskusan ritam pokreću "Big Boots", i bas zvukove na vrhu sirovih gitara sa svojim rastegnutim notama i čvrstim rifovima. Klavir često upada, a Alis ispušta svoj najprijateljskiji i svijetliji vokal nalik na naraciju. Igru riječi u "Big Boots" lako je prepoznati i uživiti se u nju.
Dodavanjem bujnog spektra zvukova i melodičnog gitarskog duha, bend prenosi još jednu psihodeličnu pjesmu sedamdesetih s "Rules of the Road". Na granici s klasičnim rokenrol stavom i melodičnim prenosom u ljepljivom refrenu. To je sjajna uvertira u "The Big Goodbye". Pjesma je moćna i izuzetno teška, s Kuperom koji je povukao svoj registar glasa koji odjekuje i donosi pravu snagu u prvi plan. Numera je jedna od najtežih u njegovom katalogu, bez lažne skromnosti.
Više stop'n'go ritma nam ekipa daje u "Road Rats Forever", koji je povučen naprijed sjajnom gitarskom interakcijom, s Nitom i Rajanom koji jedno drugom daju komade mišićavih rifova i teških hukova. Klavir se vraća i Alis se izdiže prema refrenu direktno iz sedamdesetih. Dinamika je naprijed-nazad, Sobel čuva tempo dok se gitaristi međusobno izazivaju, neprestano oživljavajući zvuk "Billion Dollar Babies". To je klasični Alis iz prošlosti, vaskrsnut!
"Baby Please don’t Go" prvi je svježi udarac na "Road". Pun je emocija i pokazuje Alisovu slabu stranu. Dirljivo zavodljiv vokal, harizmatičan emotivac: "… Topi mi dušu, dušo molim te ne idi". Pjesmu prati muzičku vrtešku koji se kreće u "100 More Miles" s Kuperom izolovanim na vrhu orkestrovanog rada tog ludog kruženja. Vijuga gotovo osamljeno oslikavajući samotne dijelove života na cesti. Iznenada dobija snagu u teškom refrenu, otvarajući pjesmu za vraćanje roka u život. Zaključujući: "Vidim znak naprijed, kaže još sto milja", što sadrži zlokobno predviđanje labudove pjesme dok Alis pripovjeda o usamljenosti života na putu.
Uska grla klize uz bluz gitarske vratove otvorene za "Magic Bus" koji su psihodelično obojeni i oslanjaju se na vokalne linije sedamdesetih koje podsjećaju na "Steppenwolfov" rad "Magic Carpet Ride", ali stopljen s utrostručenim harmonizovanim pozadinskim glasovima koji nameću atmosferu sličnu na "Sgt. Pepper" od "Beatlesa". Opet, pjesma cvjeta s prizemljenim tekstovima koji se lako prenose na bilo koje putovanje, dok njeni instrumenti crpe snagu iz prethodno spomenutih gitara poput "Beatlesa" i "Rolling Stonesa" kako bi zaključili koktel klasika koji je prekriven Alisovim vlastitim naslijeđem; glasom. Prelaskom u bubnjarski solo koji Sobel vješto hvata i Bonhamove dinamike i gruva, ova traka se polako vraća svom stilu izvedbe kao ratni poklič albuma i njegove priče.
"Road" je niz pjesama protkanih životnim pričama s putovanja, punim humora i namigivanja na njegovu nedostižnu karijeru i njegov muzički identitet. Alis je često šokirao svijet roka, a to je ujedinjeno sa zapaljivim koktelom "u facu" rok pjesama koje dišu golemu i gigantsku atmosferu uživo. Uz Ezrina i njegov bend tokom stvaranja, Alis Kuper u prvi plan donosi atmosferu nalik kolektivnom prijateljstvu. Čineći "Road" muzičkim izletom koji putuje turnejskim autobusom kroz sve dimenzije njegove karijere, od pozornice do bekstejdža, prenosi iskrenost bez manjka humora i poniznosti, sadrži ogromnu snagu i privlačnost, kao što se očekuje od majstora žanra.
Moram se suzdržati od toga da ga označim kao vrhunac kataloga i njegov najbolji album u posljednjih 25 godina, makar samo zbog zlokobne prisutnosti Alisovog penzionisanja koja odjekuje kroz tekstove.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.