Često klasična muzika ima auru nezanimljivosti i zbog toga odvlači ljude koji bi došli i slušali je, jer deluje kao da im treba neka posebna škola i znanje. To nije problem muzike, već prezentacije i samog umetnika koji treba da se poveže sa publikom i da se ona identifikuje sa tom osobom, tada je sve moguće, smatra Stefan Milenković, violinista svjetskog glasa.
Voli da svira Baha i kada je raspoložen i kada nije, a najskuplja violina koju je svirao je bila Guarneri del Gesu iz 18. vijeka od osam miliona dolara. U slobodno vrijeme voli da sluša hip-hop, Lucia Batistija, Boba Marlija, kao i DJ-a Dejvida Getu, a kada je u Beogradu, posluša i narodnjake uz dobro društvo. U intervjuu za "Nezavisne novine" ovaj umjetnik govori o muzici koju svira, načinima opuštanja, ali i o svom pedagoškom radu.
NN: Ove godine se navršava 30 godina od kako svirate violinu i tim povodom zajedno sa gitaristom i lutnjistom Edinom Karamazovim ste napravili veliku turneju. Kakvi su utisci sa koncerata?
MILENKOVIĆ: Pa do sada je sve bilo fantastično, koncerti su bili na divnim mestima, sa divnom publikom, i uopšte na ovim prostorima publika je odlična, topla je voli i zna muziku. Bitno je što su to ljudi koji dođu na koncert da uživaju, a ne kao na neko uštogljeno mesto, i to je ono što nama definitivno mnogo odgovara. Ni mi ne volimo da budemo uštogljeni ni privatno, a posebno ne na sceni. Imali smo četiri koncerta u pet dana i sjajno su prošli, imaćemo još šest, a ja imam nekoliko recitala u Sloveniji i Italiji, tako da će vreme do 3. avgusta proteći zaista radno. Nakon toga idem u Ameriku, jer imam tamo obaveze.
NN: Ono što je zanimljivo jeste to da Vaši nastupi nisu klasični koncerti umjetničke muzike, s obzirom na to da na sceni pričate i komunicirate s publikom. Kako publika reaguje na takav način izvođenja?
MILENKOVIĆ: Ljudi to svakako podržavaju, a na koncerte dolaze i oni koji podržavaju i oni koji ne i oni koji razumeju. Onima kojima smeta taj način izvođenja neka ne dolaze na koncert, jer smatram da nije zanimljivo dolaziti na koncert kao u neki muzej da bi gledao nekog ozbiljnog čoveka koji je obučen u frak i koji traumira zbog toga što treba da odsvira neku Betovenovu sonatu. Ja nisam ta publika, ne interesuje me takav koncert, meni je to dosadno. Radije bih gledao neki film u kući koji mogu da pauziram, pa odem da naspem vodu, naručim picu, interesantnije mi je to nego koncert koji liči na pogreb. Nažalost, često klasična muzika ima tu auru i zbog toga odvlači ljude koji bi došli i slušali, jer deluje kao da im treba neka posebna škola i znanje. To nije problem muzike, već prezentacije i samog umetnika koji treba da se poveže sa publikom i da se ona identifikuje sa tom osobom, tada je sve moguće. Možete svirati klasične stvari, ali to nema onu formu i ja sebe ne smatram klasičnim umetnikom, dugo vremena sam to bio, ali nije mi to više interesantno, jednostavno sve se menja.
NN: Od violine se opuštate na različite načine, između ostalog jogom i padobranstvom. Od kuda interesovanje za te hobije i kako ih povezujete sa Vašom muzikom?
MILENKOVIĆ: Da, i obožavam tango. Povezano je u smislu da su to razne stvari koje me interesuju pa je to sažeto u jednoj aktivnosti, a nekada nema nikakve veze sa violinom. Odnosno, intenzivno iskustvo je toliko da ne razmišljam uopšte o ljudima. Ako gledate sve te aktivnosti, sve su to elementi moje ličnosti, ja nisam komplikovan, ali definitivno sam kompleksan, tako da volim jogu, volim fizičku aktivnost, volim da koristim telo. Volim i mir i relativno sam duhovan, nisam religiozan, ali me zanimaju vrlo različite stvari. Sa druge strane ne smatram sebe kockarom i isto tako ne smatram sebe kao nekoga ko voli rizike, volim kontrolu, da razumem kako stvari funkcionišu, da sam organizovan, a te stvari mi pruža svet padobranstva. Pruža mi organizovanost i kontrolu, te je i na taj način povezano s muzikom koju stvaram. Tu je i onaj filozofski element, uvek sam hteo da letim, da budem pilot, a ovo se slučajno desilo i pre tri godine, kada sam prvi put skočio, nije mi to padalo na pamet, nikda mi nije bilo u planu da skočim. Međutim, kada sam počeo, to je kao san, sanjate da letite kao ptica, samo što se dešava stvarno. Ko ne bi to radio, jer to je vredno i svakog truda i straha i prebrođavanja tog straha i rizika koji je procentualan ako verujete u statistiku i manji je nego kada se vozite kolima, tako da je sve to deo moje ličnosti koja je znatiželjna.
NN: Okušali ste se i u pokeru, čak ste jedno vrijeme i proučavali načine i tehnike za ovu igru. Kako je na kraju završila ta priča?
MILENKOVIĆ: To je bilo u trenutku kada se poker igrao svuda, upoznao sam čoveka koji se profesionalno bavio time, pa sam od njega hteo da naučim. Slot mašine ili rulet me ne interesuju, ali ako poker možeš da igraš konstantno i da pobeđuješ, to me fasciniralo i zainteresovalo i upravo zbog toga sam hteo da vidim šta je to. Međutim, to radim samo ukoliko se nađem u Las Vegasu ili nekom kazinu, odigram dva tri sata samo da znam o čemu se radi, ali ne bih od toga pravio nikakvu karijeru.
NN: Radite kao profesor violine na "Julliard school" u Njujorku. Kako je raditi sa studentima, šta tražite od njih, jeste li strog profesor?
MILENKOVIĆ: Zezam se s njima, ali i diktator sam. Oni me se pre svega plaše i možda i treba zadržati taj odnos, jer lako prelaze iz nekog zezanja u jednu opuštenost i nonšalanciju, gde nemate autoritet. Mislim da tu ipak treba napraviti balans i od njih očekujem da razumeju šta hoće da rade u životu. Jer reći "ja hoću da budem muzičar" deluje kao neko ko ima gitaru, pa će da odsvira dva akorda možda otpeva i dve note i to je muzika. Biti muzičar je kao reći idem u atletiku, mora da se radi na tome od malih nogu. To je opredeljenje koje iziskuje mnogo rada i to studenti moraju da razumeju i ko je spreman i zna šta treba da uloži, ja sam tu da uradim sve za njih, ali nažalost ima tu i tamo onih koji bi hteli da se bave muzikom, ali neće da rade. Takve studente bih radije odmah obeshrabrio, jer sa tom diplomom bez rada neće ništa postići.
Neprimjetna virtuoznost
Stefan Milenković je svjetski poznat muzičar, umjetnik i pedagog velikog ugleda. Osim kao solo instrumentalist, važi i za konzistentnog muzičara pronicljivih i sjajnih nastupa širokog repertoarnog i žanrovskog spektra, čija virtuoznost ostaje gotovo neprimjetna. Sa samo tri godine Milenković je počeo da svira violinu, pod vođstvom oca, koji je ostao njegov učitelj idućih petnaest godina. Čudo od djeteta, kako su ga zvali s pet godina, nastupio je sa orkestrom kao solist, a međunarodne nastupe počeo je da ima sa sedam godina, da bi sa deset u distribuciju pušteno njegovo prvo diskografsko izdanje. Svoj hiljaditi koncert u Montreju u Meksiku je održao sa 16. godina.
Milenković je nastupao za Ronalda Regana, bivšeg američkog predsjednika, Mihaela Gorbačova, bivšeg predsjednika Sovjetskog Saveza, i papu Ivana Pavla Drugog, a želja mu je da svira za Baraka Obamu.