Saksofon na albumu "Salt Catchers" Endija Šeparda ima ulogu pripovjedača koji pažljivo bira riječi. Melodije su razgovijetne, fraze odmjerene, a prostor između instrumenata dovoljno širok da svaka muzička misao dobije svoju težinu.
Britanski džez muzičar ovim izdanjem gradi intiman svijet u kojem se sjećanje, nježnost i nemir susreću bez velikih gestova.
Album je objavljen 11. septembra 2026. godine za ECM, a uz Šeparda, na tenor i sopranskom saksofonu, sviraju italijanska pijanistkinja Rita Markotuli i francuski kontrabasista Mišel Benita. Snimljen je u martu 2025. u Luganu, uz produkciju Manfreda Ajhera, i donosi osam Šepardovih kompozicija i "Lawns" Karle Blej.
Tri instrumenta, zajednički osjećaj za mjeru
Izbor postave bez bubnjeva određuje karakter čitavog izdanja. Ritam nastaje iz odnosa melodijskih linija, klavirskih akcenata i kontrabasa, pa muzika zadržava pokretljivost i kada djeluje gotovo nepomično. Takav pristup traži povjerenje među izvođačima: svaka previše naglašena intervencija mogla bi da naruši pažljivo uspostavljenu ravnotežu.
Šepardovo iskustvo rada sa Karlom Blej i Stivom Svolouom ovdje predstavlja važnu osnovu. Ipak, prisustvo Rite Markotuli otvara drugačije mogućnosti. Njena uloga prevazilazi harmonsku pratnju: klavir mijenja ugao iz kojeg posmatramo melodiju, unosi neizvjesnost i sprečava da liričnost postane predvidljiva. Benitin kontrabas povezuje te pomake i daje muzici oslonac bez suvišnog naglašavanja vlastite važnosti.
Upravo u toj ravnopravnosti nalazi se najveća vrijednost albuma. Šepard jeste njegovo prepoznatljivo lice, ali izražajnost ovog trija zavisi od sposobnosti svakog člana da čuje šta druga dvojica ostavljaju nedorečenim.
"Lawns" kao emotivno središte
Kompozicija "Lawns" predstavlja prirodnu vezu sa Šepardovom saradnjom sa Karlom Blej. Jednostavnost njene teme pruža prostor za suptilno oblikovanje tona i fraze. Emotivni intenzitet proizlazi iz strpljenja kojim trio razvija melodiju, uzdržavajući se od toga da je optereti ukrasima. U takvom izvođenju posebno dolazi do izražaja Šepardova privrženost džez baladi.
Naslovna kompozicija donosi življi karakter i drugačiju teksturu, uključujući intervencije Markotulijeve po žicama klavira. Taj pomak dobro dolazi albumu čija je osnovna atmosfera zamišljena i melanholična. "This Too - Three Hills" dodatno proširuje njegov ritmički prostor, pokazujući koliko ova postava može da bude elastična i bez bubnjarske podrške.
Portugalska čežnja i lična posveta
Šepard je emotivnu boju novih kompozicija povezao i sa životom u Portugalu, odnosno sa osjećanjem čežnje poznatim kao "saudade". Naslov albuma potekao je od fotografija radnika u solanama koje je vidio tokom posjete Aveiru, dok "Salgado" povezuje motiv soli sa posvetom fotografu Sebastijau Salgadu. Završna "Irene", posvećena njegovoj majci, zaokružuje tu mrežu ličnih asocijacija.
Ujednačena atmosfera istovremeno predstavlja snagu i moguće ograničenje izdanja. Slušaocima koji od džeza očekuju nagle lomove, snažne dinamičke sukobe i duge instrumentalne obračune, ovakav pristup mogao bi djelovati suviše uzdržano. Njegova izražajnost počiva na manjim razlikama, na promjeni boje i načinu na koji jedna fraza odgovara drugoj.
"Salt Catchers" zato najbolje funkcioniše uz pažljivo slušanje. Njegov domet je u uvjerljivosti zajedničkog muziciranja i melodijama koje imaju dovoljno karaktera da opstanu i izvan improvizacije. Šepard, Markotuli i Benita ostvarili su skladan, emotivno slojevit album čija se toplina postepeno otkriva.