Norveški Green Carnation nikada nije bio bend kojem je bilo naročito stalo da slušaoca dovede od tačke A do tačke B najkraćim mogućim putem. "A Dark Poem, Part III: The Messiah Complex", objavljen 4. septembra za Season of Mist, najbolji je dokaz toga - album koji počinje kao prepoznatljivo mračan progressive/gothic metal, a završava gotovo 17-minutnim orkestarskim djelom u kojem sam bend praktično nestaje sa scene.
Koliko je Green Carnation danas daleko od death metala?
Kada se pogleda istorija Green Carnationa, teško je pronaći mnogo metal bendova koji su tokom karijere prevalili sličan stilski put. Grupa iz Kristiansanda osnovana je 1990. godine i u najranijoj fazi svirala je death metal, da bi njen zvuk tokom narednih decenija prolazio kroz death/doom, gothic i progressive metal, hard rock i akustičnu muziku.
Zato "The Messiah Complex" zapravo djeluje kao logičan proizvod jednog izrazito nelogičnog muzičkog puta. Green Carnation ovdje više nema potrebu da dokazuje koliko može biti težak - težina se mnogo češće nalazi u atmosferi, melodiji, dinamici i osjećaju nelagode nego u samoj distorziji.
Album ujedno predstavlja posljednji dio trilogije "A Dark Poem", započete 2025. albumom "The Shores of Melancholia" i nastavljene ove godine izdanjem "Sanguis". Ispod sva tri albuma provlači se inspiracija "Ofelijom" Artura Remboa, dok je basista i glavni tekstopisac Stein Roger Sordal objasnio da je posljednji dio pažljivo planiran kako bi priča dobila željeni završetak.
Šta donosi "Unconditional Artificial Chemistry"?
Otvarajuća "Unconditional Artificial Chemistry" odmah pokazuje da Green Carnation nije potpuno odbacio metal. Sintisajzerski i gotovo klasični uvod ubrzo ustupa mjesto masivnom gitarskom rifu, snažnoj ritam-sekciji i karakterističnom glasu Kjetila Nordhusa, dok se iza svega postepeno širi orkestarska pozadina.
Upravo Nordhus ostaje jedno od najjačih oružja benda. Njegov glas ne pokušava da dominira pjesmom silom, već joj daje osjećaj dostojanstvene melanholije. Kada muzika postane teža, vokal je dovoljno snažan da joj parira, a kada se aranžman povuče, njegova interpretacija postaje gotovo intimna.
"The Messiah Complex" nastavlja tim putem, ali snažnije pokazuje progressive rock lice benda. Ovdje se posebno dobro vidi ono što Green Carnation radi već decenijama - pjesme ne grade oko jednog rifa ili refrena, nego kao niz međusobno povezanih poglavlja.
Gdje album pokazuje zube?
Ako prve dvije kompozicije ostavljaju utisak kontrolisane melanholije, "Broken Souls, Common Enemies" pokazuje da u Green Carnationu još postoji dovoljno metala da podsjeti odakle je bend došao.
To je ujedno najduža klasična pjesma na albumu, sa svojih osam minuta i 45 sekundi, i trenutak u kojem se progressive konstrukcija, teški rifovi, niži vokalni registri i mračna atmosfera možda najbolje stapaju u jednu cjelinu.
Međutim, Green Carnation najveće iznenađenje ostavlja za kraj.
Može li se album završiti bez gitara?
"A Dark Poem - Orchestral Suite" traje 16 minuta i 47 sekundi i potpuno mijenja pravila prethodnih dvadesetak minuta albuma. Nema distorziranih gitara, nema tutnjave basa niti Nordhusovog vokala - djelo izvode Kristiansand Symphony Orchestra i Opera Choir, dok se Green Carnation povlači iza vlastite kompozicije.
Upravo će ova kompozicija vjerovatno najviše podijeliti publiku.
Ako se "The Messiah Complex" posmatra samo kao metal album, orkestarska svita može djelovati kao neobično veliki dodatak koji zauzima gotovo polovinu njegovog trajanja. Ako se, međutim, album sluša kao posljednje poglavlje "A Dark Poem", njena funkcija postaje mnogo jasnija: ovo nisu četiri nepovezane pjesme, nego epilog mnogo većeg djela.
Orkestar zato ne služi kao dekoracija metalu. On ga na kraju potpuno zamjenjuje.
I upravo je u toj odluci vjerovatno najviše hrabrosti.
Da li je ovo završetak dostojan trilogije?
"The Messiah Complex" ima samo četiri kompozicije i traje 38 minuta i 29 sekundi, zbog čega na papiru djeluje gotovo skromno u odnosu na monumentalne ambicije koje su Green Carnation pratile još od jednosatne kompozicije "Light of Day, Day of Darkness".
Ali ovdje minutaža vara.
Green Carnation je napravio ploču koja funkcioniše kao album, ali mnogo bolje djeluje kao završni čin trilogije. Njena najveća prednost istovremeno može biti i najveća prepreka - "The Messiah Complex" traži strpljenje i teško ga je potpuno razumjeti bez "The Shores of Melancholia" i "Sanguis".
To nije album koji pokušava da proizvede deset trenutaka za izdvajanje u plejlistu. Umjesto toga, gradi raspoloženje, polako gomila napetost i na kraju ostavlja orkestar da kaže posljednju riječ.
Od death metal početaka prije više od tri decenije do gotovo sedamnaest minuta simfonijske muzike bez ijednog klasičnog nastupa benda - put Green Carnationa teško da je mogao završiti na prikladniji način.
"The Messiah Complex" zato nije povratak korijenima niti pokušaj da Green Carnation ponovo pronađe sebe.
To je zvuk benda koji je odavno prihvatio da nema samo jedno lice - i upravo zbog toga još uvijek ima šta da kaže.