Dokumentarac "You’re Gonna Miss Me" iz 2005. godine približio je publici neobično i dragocjeno nasljeđe teksaškog pjevača i gitariste Rokija Eriksona. Od dana provedenih u uticajnom psihodeličnom garažnom bendu 13th Floor Elevators do burnih porodičnih odnosa i problema s mentalnim zdravljem, film je predstavio jedinstvenog umjetnika čija je muzika nosila snažan pečat unutrašnjih previranja.
Obožavaocima je mnogo značilo pojavljivanje muzike njegovog nekadašnjeg benda u filmu "High Fidelity", kao i na čuvenoj kompilaciji garažnih singlova "Nuggets", koju je sastavio Leni Kej. Ipak, Eriksonov kultni status nije značio i laku dostupnost njegovih solo izdanja, čak ni poslije smrti 2019. godine.
Zato posebno raduje luksuzno reizdanje albuma "The Evil One" Rokija Eriksona i benda The Aliens, koje je objavio Fire Records, uz rijetke fotografije i kolekcionarsku knjigu.
Materijal sniman 1978. i 1979. godine predstavlja jednog od najozbiljnijih kandidata za najbolje ostvarenje u njegovom cjelokupnom katalogu.
Rifovi koji grizu i glas koji ne štedi nikoga
"The Evil One" ima dovoljno buke, jezivih stihova i vokalne žestine da podjednako privuče ljubitelje panka, lo-fi zvuka, hevi metala i bluz roka.
Već od prvog dodira igle s pločom, uvodna "Two Headed Dog (Red Temple Prayer)" udara zaraznim rifom i stihovima o patnji i bolu, smještenim, ni manje ni više, nego u Kremlj.
Rifovi nastavljaju da nose album kroz promjene tempa i dodatne zvučne efekte u pjesmama "Night of the Vampire", "Creature with the Atom Brain" i "Click Your Fingers Applauding the Play".
Vrhunac predstavlja "Don’t Shake Me Lucifer", izuzetno prijemčiva pjesma koja bi s lakoćom mogla pokrenuti i zabavu za Noć vještica i razuzdani rok koncert.
Eriksonova snaga upravo je u tome što sablasne motive ne odvaja od neposrednog, fizičkog zadovoljstva koje pruža dobar rokenrol. Ispod čudovišta, vampira i prijetnji iz mraka nalaze se pjesme koje ostaju u uhu.
Horor kao jezik unutrašnjeg nemira
Naslovi i tekstovi lako bi mogli navesti slušaoca na zaključak da je Erikson jednostavno bio veliki ljubitelj starih horora i filmova B produkcije.
Međutim, pažljivije slušanje otkriva da je jeziva ikonografija za njega bila mnogo više od dekoracije.
Stihovi pjesme "I Think of Demons", u kojima poručuje da za slušaoca zamišlja demone, ili prizori doktora, psihijatara i ugroženog uma iz "Bloody Hammer", ukazuju na horor kao jedno od njegovih ključnih izražajnih sredstava.
Te slike jesu zastrašujuće i nisu uvijek sasvim razumljive. Ipak, upravo njihova neuhvatljivost pojačava grubost muzike i ostavlja utisak susreta s uznemirenim, ali nadahnutim autorom.
Erikson ne nudi uredna objašnjenja. Njegove pjesme prije liče na odškrinuta vrata iza kojih se istovremeno čuju prijetnja, bol i nezaustavljiva potreba za stvaranjem.
Ploča koja je zaslužila mnogo više pažnje
Teško je ne zapitati se zašto ovakav materijal, nastao u vrijeme snažnog pank talasa u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Americi, nije dobio veće priznanje.
Spoj horor motiva, izobličenih gitara i naglašene reverberacije svrstava "The Evil One" uz muziku koja je širila prostor za teatralan, rifovima vođen rokenrol, kakav povezujemo s imenima poput The Cramps i Eriksonovog teksaškog zemljaka Reverend Horton Heat.
Posmatrane zajedno, ove pjesme jasno pokazuju da Erikson nije namjeravao da bude pjesnik koji sa stolice u kafiću tiho izgovara svoje nemire.
Ako će već kopati po sebi i istraživati vlastitu uzburkanu psihu, za to će upotrijebiti sva sredstva koja mu rokenrol pruža.
Na ovoj ploči nema mjesta pretencioznim stihovima ni stidljivom povlačenju pred publikom. Vrijeme je da se pojača pojačalo i pusti glas.
Upravo je u tome bio njegov dar. Izdanje koje je producirao Stu Kuk ostaje podsjetnik na umjetnika čija muzika i dalje posjeduje dušu i snagu sposobnu da nadživi vrijeme u kojem je nastala.