Premijerno izvođenje predstave "Dva sa dva" zakazano je za petak, 6. novembra, s početkom u 20 časova, u prostorijama Centra za kulturu Sarajevo (CZKS), na adresi Sime Milutinovića Sarajlije 2/II.
Predstava je zajednički autorski projekat Ajle Bešić, Armina Behrema, Faruka Hajdarevića i Hane Zrno, u režiji Bešićeve, nastala u koprodukciji Udruženja OKUP i "Teatra 071".
"Predstava 'Dva sa dva' bavi se pitanjem doma kao prostora sigurnosti i pripadanja, propitujući šta se događa kada dom prestane biti utočište ili kada ga tek treba pronaći i izgraditi. U zajedničkoj prostoriji susreću se ljudi koji dom doživljavaju na različite načine, otvarajući pitanje koliko su sigurnost i pripadanje univerzalne potrebe, a koliko privilegija koja nije svima dostupna", javljeno je iz "Teatra 071".
U predstavi igraju Hana Zrno i Faruk Hajdarević.
Bešićeva je u intervjuu za "Nezavisne" govorila o radu na predstavi.
NN: Kako teku pripreme za premijeru, kakva je saradnja sa kolegama iz autorskog tima?
BEŠIĆ: Trenutno smo u fazi kada je cjelina završena i sada preostaje da se sve radnje i postupci dovedu do kraja. Prvi put sam radila autorski projekat i tekst iz improvizacija sa više autora/autorica, ali smo se brzo pronašli u takvoj formi. Hana i Faruk su svojim improvizacijskim vještinama dali veliki dio teksta, a Armin kao dramaturg je sve to oblikovao.
NN: Komad "Dva sa dva" otvara pitanje doma kao prostora sigurnosti i pripadanja. Da li je polazište za rad na predstavi bilo možda lično iskustvo, razgovor unutar autorskog tima ili društveni problem koji ste željeli istražiti?
BEŠIĆ: Krenuli smo iz društveno-političke svakodnevnice, ali smo mnogo razgovarali o ličnim iskustvima i neka od njih su dio predstave. Bilo nam je važno reći nekoliko stvari, a sve su bile povezane sa sigurnošću. Iz šire slike okruženja, političkih sistema kroz historiju države i trenutne situacije smo došli do unutrašnjosti kuće.
NN: Naslov "Dva sa dva" asocira na mali, uslovno rečeno, ograničeni prostor. Šta se sve može smjestiti u takav prostor - i fizički i emocionalno?
BEŠIĆ: Zavisi koga pitamo. Svako iskustvo je drugačije. I baš iz tog razloga nismo se željeli fokusirati samo na jednu, konkretnu situaciju, nego ostaviti i otvoren prostor za interpretaciju publike. Dijelovi teksta su dvoznačni, neki apsurdni i lijepo je kada svako uzme ono što mu treba iz toga.
NN: Dom obično podrazumijeva mjesto na kojem smo sigurni. Vaša predstava, međutim, propituje šta se događa kada to više nije slučaj. Šta za Vas znači dom i kada on prestaje biti dom?
BEŠIĆ: Da, za dom i kuću uvijek vežemo sigurnost, ali nažalost, oko nas je toliko zidova čija untrašnjost je najnesigurnije mjesto za one koji žive u njoj. S tim smo bili oprezni, jer ne želim da na tako jednostavan nivo scene dovodim bilo čiju životnu situaciju. Bilo mi je važno makar u jednoj rečenici reći da je neko zaključao vrata iza kojih je ostala žena ili dijete ili osoba koja bi htjela izaći. Vjerovatno dom i prestaje biti dom kad poželiš da više nisi tu.
NN: U najavi predstave postavlja se pitanje jesu li sigurnost i pripadanje univerzalne potrebe ili privilegija. Kako ste to pitanje konkretizovali kroz likove i njihove odnose?
BEŠIĆ: Hana i Faruk ne igraju konkretne likove, nego su glumac i glumica koji nam pričaju određenu priču i to ne pokušavamo sakriti od publike, kao i bilo koji drugi aspekt teatra. Ovakva postavka nam je dopustila da se poigravamo sa teatarskim jezikom i likovima.
NN: Kada radite na temi koja je istovremeno intimna i društveno angažovana, kako pronalazite ravnotežu između emocije i poruke? Kako izbjeći da predstava publici ponudi odgovor umjesto da joj otvori prostor za razmišljanje?
BEŠIĆ: Nismo se trudili ponuditi odgovor i nisam sigurna da postoji ispravan. Željeli smo reći određene stvari koje smo smatrali važnim za ovaj trenutak i dati publici priliku da uđe sa nama u dijalog. Pokušali smo napraviti jednu kućnu atmosferu i prostor sigurnosti, u bilo kojem smislu.
NN: Mladi danas često moraju razmišljati o tome mogu li sebi priuštiti stan prije nego što počnu planirati samostalan život. Koliko je ekonomska nesigurnost postala i emocionalno pitanje - pitanje dostojanstva, slobode i identiteta?
BEŠIĆ: Nemoguće je odvojiti ekonomsko-politički kontekst od privatnog, jer direktno utiče na naše živote, posebno u sistemu koji se bazira na kapitalu i individualnoj svojini. Pored toga, u našoj tradiciji se i dalje posjedovanje kuće ili stana jako veže za životni uspjeh, što negdje u Evropi nije slučaj. U nekom drugom dijelu svijeta i nekim drugim kulturama pojam kuće je potpuno drugačiji, dok ih neki drugi ljudi svakodnevno gube zbog ratova i razaranja. Ono što želim reći je to da je ekonomska nesigurnost, bar u našem slučaju, sigurno početak mnogih drugih nesigurnosti.
NN: U kojoj mjeri je priča o domu istovremeno priča o Bosni i Hercegovini, odlascima, ostancima i potrebi mladih da negdje izgrade budućnost?
BEŠIĆ: U bosanskohercegovačkoj stvarnosti teško je govoriti o domu i ne pomisliti na odlazak, kada smo svjesni u kojoj količini ljudi napuštaju zemlju u potrazi za povoljnijim uslovima za izgradnju budućnosti. Mislim da nije riječ samo o mladima, nego o ljudima u svakoj životnoj dobi, ali je za mlade danas taj put, čini mi se, otvoreniji.
NN: Koliko je danas teško mladom reditelju ili rediteljki u BiH dobiti prostor, vrijeme i sredstva za razvijanje vlastitog umjetničkog izraza?
BEŠIĆ: Situacija je daleko od idealne, a na trenutke je i zabrinjavajuća, jer nastavljamo školovati divne, talentovane ljude koji neće uspjeti pronaći svoj prostor. Ne zato što nisu sposobni i nemaju šta pokazati, nego zato što se možda neće naći u pravom trenutku na pravom mjestu. Ne postoji sistemsko rješenje koje pruža prostor za prve korake. To rade pojedinci koji su na čelu institucija, ali takvih je trenutno premalo.
