Anđela Rakočević mlada je glumica koja trenutno sa starijim kolegama Željkom Stjepanovićem, Vladimirom Đorđevićem i Velimirom Blanićem privodi kraju probe za predstavu "Kuća" u Narodnom pozorištu Republike Srpske.
Riječ je o njenom trećem angažmanu u nacionalnom teatru Republike Srpske.
Premijera predstave po tekstu Nebojše Cileta Ilića i u režiji Nikole Kolje Pejakovića zakazana je na sceni "Petar Kočić" u ponedjeljak sa početkom u 20.30.
"Kada glumac napiše pozorišni komad, najmanje što očekuješ je da umešno i znalački postavi sukob, i da, shodno svom glumačkom iskustvu na sceni, komad ne boluje od nekih osnovnih boljki od kojih boluju komadi pisaca-početnika. Cile (pisac) je to i uradio. Međutim, on nam je ponudio nešto što većina modernih komada nema - dobrotu. U prostor između replika Cile je ugurao ono čega on ima puno u sebi - dobrote i dobronamernosti, finog humora; čitalac se sudari sa navalom sete i smirenja. Takođe, njegov lični put ka Hristu, ka veri, nije mogao da se ne vidi i ne oseti. On, kao pisac, dao nam je ono što nam daje i kao glumac - dodir vere, nade i ljubavi", zapisao je Pejaković o predstavi, a više o istoj, uoči premijere, Rakočevićeva je govorila za "Nezavisne".
NN: Za početak, recite nam kako teče saradnja na probama sa rediteljem Nikolom Pejakovićem i autorskom ekipom predstave?
RAKOČEVIĆ: Ušli smo u završnu fazu proba u procesu nastanka predstave "Kuća" autora Nebojše Ilića, a u režiji i adaptaciji Nikole Pejakovića. Drago mi je što sam dobila priliku da radim sa Koljom jer do sada nijedan reditelj sa kojim sam sarađivala nije bio ujedno i glumac, pa je njegov odnos prema glumcima i radu dosta drugačiji. Na probama smo se najviše vremena posvetili analizi teksta, što je i najbitnije za kreiranje pravog lika. Bilo je teško u nekim momentima, ali zahvaljujući starijim kolegama, Željku Stjepanoviću, Velimiru Blaniću i Vladimiru Đorđeviću, koji mi igra oca, sve poteškoće su se vrlo lako prevazišle.
NN: Recite nam više o Vašoj ulozi kćerke u ovoj predstavi?
RAKOČEVIĆ: Tara je prikaz svih mladih ljudi koji se u današnjem vremenu bore sa pronalaskom identiteta i svog mjesta i svrhe u ovom svijetu, ljudi koji su nesrećni i ne uspijevaju pronaći način kako to promijeniti. Često problem svega toga je manjak kvalitetnog razgovora, stvarnog i aktivnog slušanja i razumijevanja. Meni lično, lik Tare u ovoj predstavi je pomogao da shvatim da odlazak nije rješenje, da se problemi ne mogu ostaviti za sobom, nego da se sa njima moramo suočiti. Kako ona kaže: "Moramo se raspasti."
NN: Komad, između ostalog, postavlja pitanja o tome gdje se zaista osjećamo kao kod kuće, a gdje kao stranci. Kako Vi, kao mlada osoba, gledate na ovo pitanje iz perspektive svoje generacije? Kakvo je stanje i kakva perspektiva u "našoj kući" na širem društvenom planu?
RAKOČEVIĆ: Svakoj osobi odgovor na pitanje "Gdje nam je kuća?" bio bi različit. Nekome je kuća geografska odrednica, nekome su ljudi, prijatelji i porodica. Nekome je kuća zgrada, a nekom dom. Za mene, kuća je mjesto gdje imamo slobodu da izrazimo svoje mišljenje, da budemo ono što smo jesmo, da smo okruženi pravim ljudima i da budemo u sredini koja nas podstiče da rastemo.
NN: Igrate i Malu u komadu NP RS "Mali ratovi i kabine Zare". Koliko je ova uloga zahtjevna za Vas, kako na psihološkom, tako i na fizičkom planu, jer se predstava, između ostalog, bavi problemom anoreksije, zasnovanom na liku koji igrate?
RAKOČEVIĆ: Uloga Male u komadu "Mali ratovi i kabine Zare" vrlo je zahtjevna, kako i sami kažete, i na psihološkom i na fizičkom nivou. Predstava je dosta dinamična jer se iz scene u scenu smjenjuju prošlost i budućnost pa samim tim bez potpune koncentracije je gotovo nemoguće odigrati predstavu. Takođe predstava govori o transgeneracijskim traumama kao i bolesti anoreksije. U današnjem vremenu, vremenu društvenih mreža i filtera vrlo teško je ostati zadovoljan sobom i svojim tijelom i izgledom.
NN: Za razliku od nabrojane dvije, predstava "Švabica", gdje takođe igrate, smještena je u epohu. Kakvo iskustvo nosite iz ove predstave i da li Vam više odgovara savremeni ili tekst koji je neka vrsta klasike kod nas?
RAKOČEVIĆ: U predstavi "Švabica" prvi put sam se i susrela sa epohom i pitanjem kako ju igrati. Bilo je zahtjevno, jer takve likove ne srećem u današnjem vremenu, ali samim tim i zabavno jer sam dosta morala istraživati te gledati filmove vezane za taj period. Kao mladoj glumici bliži su mi savremeni tekstovi.
NN: Uprava Narodnog pozorišta Republike Srpske u posljednje vrijeme se trudi da otvori vrata za što veći broj mladih glumaca. Ipak, kakva je, generalno, situacija u Vašoj branši po pitanju školovanog kadra naspram, ugrubo rečeno, tržišta rada?
RAKOČEVIĆ: Smatram da uprava Narodnog pozorišta daje sve od sebe da pruži priliku mladim ljudima, međutim zbog velikog broj mladih, talentovanih ljudi, a manjka radnih mjesta, odnosno manjka pozorišta, dosta takvih ljudi dugo čeka na svoju šansu. Nadam se da će se u skorije vrijeme promijeniti situacija.
NN: Koliko uspijevate da ispratite trenutnu pozorišnu scenu kod nas i kako biste je ocijenili, koje su prednosti, koji nedostaci?
RAKOČEVIĆ: Kao sastavni dio moga posla, smatram obaveznim da ispratim sva dešavanja na banjalučkoj pozorišnoj sceni. Mislim da imamo sjajne mlade reditelje kojima se sve više daje šansa, sa inovativnim i jedinstvenim vizijama, koji su svakako uticali na to da pozorišna scena s godinama izgleda sve bolje. Vjerujem da će u tom smjeru i nastaviti.
NN: Gdje sebe vidite u budućnosti, u kakvim predstavama, serijama ili filmovima biste voljeli da igrate?
RAKOČEVIĆ: Mislim da bih uživala u procesu nastanka serije kao što je "Jutro će promeniti sve" i svemu što ima sličnu tematiku sa kojom mladi u današnjem vremenu mogu da se povežu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.