"Gospođa Milihbrot" autorski je projekat Gorice Popović, koji će slavna glumica večeras izvesti u Gradskom pozorištu "Jazavac" u Banjaluci s početkom u 20 časova.
Tekst za monodramu nastao je po djelima Branislava Nušića, a adaptaciju, režiju i songove za predstavu potpisuje Popovićeva.
Ova diva glumišta svestranost je pokazivala od početka karijere, kada je pjevala u sastavu "Suncokreti", a tokom godina režirala je više predstava, radila na fakultetu, filmu, seriji...
Domaću filmsku i pozorišnu scenu obilježila je fantastičnim ulogama u filmovima "Boj na Kosovu", "Halo taksi", "U raljama života", "Kozije uši" i "Seljaci", a publika je pamti i po ulogama u poznatim serijama "Bolji život", "Ljubav, navika i panika", "Sivi dom", "Sva ta ravnica" i brojne druge.
Popovićeva je i nosilac brojnih priznanja za svoj rad, među kojima su dvije "Carice Teodore", pulska "Zlatna arena", zatim nagrade "Žanka Stokić" i "Pavle Vuisić", obje za životno djelo, jedno za pozorišnu, a drugo za filmsku igru.
Više o predstavi sa kojom dolazi u Banjaluku, Nušiću kao vanvremenskom piscu i domaćoj sceni Popovićeva je govorila u intervjuu za "Nezavisne".
NN: U Banjaluci izvodite komad "Gospođa Milihbrot", za koji ste radili adapta-ciju, režiju, songove... Kako uspijevate da pronađete ideje i inspiraciju za konstantnim stvaranjem "na više frontova"?
POPOVIĆ: Nikad nisam čekala da posao mene nađe, nego sam ja smišljala stvari koje su me privlačile. Tako sam pisala, režirala, pravila songove, kostime... To me radovalo i ispunjavalo.
NN: Ovu monodramu ste uradili po Nušićevim djelima. O kojim djelima je riječ, šta im je poveznica i kako je nastala ideja za gospođom Milihbrot? Šta zapravo želite da kažete kroz ovaj komad?
POPOVIĆ: Nušićeva "Sabrana dela" su oduvek bila u našoj kućnoj biblioteci i ja sam ih iščitavala kao dete. On je toliko rekao o nama, o našem mentalitetu, na tako divan i duhovit način. Sve o čemu je pisao važi i danas. Treba ga igrati što češće. Monodramu sam napravila od njegovih priča uglavnom o braku, muževima i njihovim manama, o ženama i njihovim lukavstvima, o taštama, o čaršiji koja voli da ogovara. Jedna priča nosi naslov "Gospođa Milihbrot" pa sam tako naslovila svoju predstavu. U predstavi je reč o jednoj "veseloj" udovici i njenom nesretnom mužu Đoki. Uradila sam i originalne songove.
NN: Predstava je vremenski smještena u tridesete godine prošlog vijeka. Šta je ono što Nušića i danas čini aktuelnim?
POPOVIĆ: Koliko puta za neki događaj kažemo: ovo je čisti Nušić! On je ušao u srž našeg mentaliteta, naših naravi, naših sklonosti da podvalimo, da se pravimo blesavi, da se busamo u grudi. Toga ima i danas na svakom koraku. Izgleda da nismo mnogo naučili.
NN: Napisali ste i dvadesetak epizoda za dokumentarnu seriju o Nušiću, da li ćemo imati priliku da ih pogledamo u narednom periodu?
POPOVIĆ: Pre desetak godina, na 150 godina Nušićevog rođenja, napisala sam dokumentarnu seriju o njegovom uzbudljivom i prebogatom životu. Tada smo prošli na konkursu Radio-televizije Srbije, ali dosad nisu imali sluha da se to i snimi. Evo, sada je i 160 godina rođenja, pa ćemo videti. Vodimo intenzivne pregovore ovih dana.
NN: "Lažljivicu" Ateljea 212, duodramu nastalu po tekstu Nikolaja Koljade, u režiji Stefana Sablića, sa Sekom Sablić nedavno ste odigrali 50. put. U opisu predstave stoji da je ovo urnebesna, topla i duhovita priča o samoći, o potrebi za prijateljem... Mislite li da nam nedostaje humora, ne samo u pozorištu nego i u životu?
POPOVIĆ: Mi vidimo da naši ljudi najviše vole komediju, to im je neki ventil i predah od stvarnog života. I mi glumci veoma volimo komediju, mada je ona, po meni, i najzahtevniji scenski izraz. U Ateljeu imamo sličnih komedija, a jednu - "Ljubavno pismo" igramo 30 godina. Slavićemo u martu.
NN: Pored ove duodrame i monodrame s kojom dolazite u Banjaluku, igrali ste u raznim formatima predstava, sa velikim ansamblima. Gdje se Vi osjećate kao svoja na svome, koja forma Vam je najdraža?
POPOVIĆ: Volim ansambl predstave. I publika to voli, kad čitav ansambl diše kao jedan, kad i publika odgovori svojom energijom. Najnovija predstava "Obraćanje naciji" u Ateljeu je baš takva. Deset glumaca koji rade za jednu ideju, koji vole i neguju predstavu na pravi način.
NN: Tokom karijere gotovo da Vas nije zaobišla nijedna velika nagrada. Šta doživljavate kao svoje najveće djelo, najveći uspjeh?
POPOVIĆ: Naravno, trajanje. Kontinuitet. Usavršavanje zanata kroz taj kontinu-itet. Pristupanje poslu na ozbiljan, studiozan način, bez obzira na veličinu uloge. Igranje u svim sredinama, u selima i malim mestima sa istom ljubavlju kao u metropolama. Raditi ovaj posao velika je privilegija.
NN: Postoji li nešto što niste stigli da uradite, a da biste željeli?
POPOVIĆ: Mnogo toga. Imam puno lepih planova. Na proleće na velikoj sceni Ateljea počinjemo da radimo moj komad "Matorci", jednu komičnu, a i setnu priču o grupi ljudi zašlih u godine, ali se ne daju.
NN: Šta nam danas najviše nedostaje i koji prostor Vi vidite kao nišu u koju se treba više ulagati?
POPOVIĆ: Povećati budžete za kulturu. Ukinuti rijaliti programe ili ih papreno naplaćivati. Skinuti sa naslovnih strana tabloida i iz TV programa opskurne likove, polusvet, a na njihovo mesto postaviti i osvetliti divne mlade umetnike, mlade naučnike, uspešne ljude koji su sada u totalnom zapećku. To je moj san.
NN: Šta biste poručili mladim ljudima koji žele da izaberu glumu za profesiju, šta je najveći izazov u dramskom svijetu?
POPOVIĆ: Velika je sreća raditi ono što voliš. A da bi u tome čovek bio uspešan mora da radi ozbiljno, predano i hrabro. Biti glumac, to nisu svetla reflektora, aplauzi i naslovne strane. Iza toga mora da stoji rad, rad, rad.