BANJALUKA - Predstavu "Gospa Nola", rađenu po poznatom proznom djelu Isidore Sekulić, a u dramatizaciji Aleksandre Jovanović i režiji Sonje Petrović, ansambl Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada izveo je 8. juna uveče na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske, pete takmičarske večeri 28. Teatar festa "Petar Kočić".
Nakon "Pjevanja i ćutanja Sofke Nikolić", komada koji je Gradsko pozorište Semberija izvelo prve večeri festivala, ovo je druga režija Sonje Petrović koja je uvrštena u selekciju Željka Stjepanovića. Pored toga, riječ je o još jednoj predstavi u festivalskom nizu u čijoj je pozadini muzika i stih, ali i istaknuto žensko pitanje koje je, po Stjepanovićevom izboru, spoj svih selektovanih predstava.
Takođe, "Gospa Nola" je druga predstava u kojoj je simpatije publike osvojila glumica Bojana Milanović. Za razliku od Sofke, njena Gospa Nola djeluje drugačije.
Iako i Sofka i Nola Bojane Milanović, putem gesta i držanja tijela, djeluju sirovo i pomalo otuđeno od svijeta, nijanse u igri su različite. Glumica Sofku igra i u mladom i u starom dobu, ističući kontrast dva svijeta, dva držanja, dva raspoloženja.
Pritom stara Sofka je pogurena i gruba, više u razgovoru sa mrtvima nego sa živima, više spremna za zagrobni, nego za život koji trenutno živi. Gospa Nola Bojane Milanović je, sa druge strane, žena srednjeg doba.
Vječito nagnuta na desnu stranu, Nola ove glumice je vrijedna, poštena, pravična i, u komunikaciji sa svijetom, jezički jaka i dominantna.
Kada gledamo Sofku, imamo utisak da ju je, nakon smrti djeteta, dodatno utukao duh palanke, što sa Nolom nije slučaj. Nola, žena koja je iz kamenitog krša stigla u plodnu vojvođansku ravnicu, ne mari za sveprisutne palanačke šaptaje i ogovaranja. Ona je svjesna vječnosti palanke koju pominje, ali i sopstvene vrijednosti.
Osim kroz rad, kako odmiče predstava, Gospa Nola raste emotivno i duhovno, usvajajući troje djece, od kojih je jedno švapsko. Malog, usvojenog Švabu nazvaće Luka, i uprkos ranijim uvjerenjima, voljeće ga kao rođenog. Time na površinu izlazi njen, ne naučeni, nego urođeni kosmopolitizam, u narodu poznat kao ljubav prema životu i svijetu. Jasno, ljubav prema svijetu nemoguća je bez ljubavi prema porodici, a to je osnovno osjećanje Gospe Nole. Nola je nerotkinja, ali od toga ne pravi famu. Ona voli i odgaja tuđu djecu koju izvodi na put prihvatajući život kao takav. Međutim, Bojana Milanović ne igra jedina Gospu Nolu u ovoj predstavi. Publika prati cjeloživotni put protagonistkinje prikazane od djevojačkog uzrasta do pozne starosti, tako da na sceni gledamo četiri Nole.
Pored interpretacije Bojane Milanović, izdvaja se još jedna. Staru Nolu igra Gordana Đurđević Dimić, glumica besprijekorne dikcije. Gusto tkan jezik Isidore Sekulić, po primjeru Andrićevog "Razgovora s Gojom", iz usta pomenute glumice djeluje kao praznik za uši. Takav praznik dolazi tek pri kraju komada, tokom kojeg čulu sluha nije baš uvijek ugodno. Ovdje mislim, prije svega, na muziku u predstavi (Nenad Kojić). Obrađujući do kraja nedefinisano, a iz konteksta osjetno vrijeme Austrougarske, protagonisti izvode ples uz tehno muziku, što ne djeluje skladno, ali ima svoje dramaturško opravdanje. Naime, ova predstava komunicira između dva vremena, prošlog i sadašnjeg. Ansambl broji čak devetnaest članova, od kojih je troje ili četvoro djece. Većina glumaca sjedi na stolicama u dubini scene. Naspram elektronske muzike, oni udaraljkama i glasovima izvode nešto efektnije zvukove, imitirajući živinu i razne oblike seoske idile. Tu dolazimo i do stihova grubljih izraza, svojstvenih našem dobu, koji nerijetko zvuče banalno.
Predstavnicu sadašnje savremene žene koja se bori protiv steriliteta igra Mia Simonović Aranđelović. Ova glumica zapravo izvodi monodramu u drami i veoma je važna za predstavu, jer je identifikacija s njom u publici najsnažnija.
Izvodeći monologe o pokušaju dobijanja djeteta, ona produbljuje tjeskobu majčinstva iz prošlosti, ali i govori o velikoj pošasti današnjice, u kojoj se mnogi u sali kroz suze prepoznaju. Igrajući samo sa stalkom za infuziju, ovaj ženski lik je potpuno izolovan od ostalih. Glumica Mia Simonović Aranđelović za vrijeme ćutanja, a većinu vremena ćuti, uspijeva da zadrži grimasu tuge na licu, što je samo po sebi zahtjevno. Iz jednog od njenih monologa saznajemo da je u jednom trenutku željela da usvoji romsko dijete, ali su ona i muž odustali zbog pomisli šta će reći njihovi roditelji. Roditelji će, kako kaže, "odlepiti", a prijatelji će deklarativno prihvatiti, a onda će im svašta pričati iza leđa. Ova teza još jednom potvrđuje da je palanačko razmišljanje iz Nolinog doba preživjelo vrijeme, ciljajući na to da žena nerotkinja u današnjem vremenu ima potpuno isti problem kao ona u prošlosti, možda čak i izraženiji.
Zanimljivo u ovoj predstavi jeste i to što je, osim Gospe Nole i žene iz današnjice, tek nekoliko likova razrađeno. Više saznajemo o usvojenom Nolinom sinu Srbi, njenoj sestri Juli i švapčetu Luki. Doktor, sudija i Julin drugi muž se pojavljuju u nekoliko navrata, a Nolinog oca, kojeg tumači Nenad Pećinar, gledamo samo na početku predstave. Slične dužine je i rola Ljubiše Milišića u ulozi Nolinog muža Toše.
Oni će, sportskim rječnikom rečeno, brzo sjesti na klupu za rezervne igrače gdje sjede palančari, povremeni pjevači i plesači. Sve ovo ostavlja utisak da je predstava mogla znatno kraće trajati od postojećih dva sata i četrdeset minuta.
Pored pomenutih, u predstavi igraju i: Marija Čutura, Milan Kovačević, Anđela Pećinar, Peđa Marjanović, Dimitrije Aranđelović, Ivana Pančić Dobrodolac, Stefan Vukić, Dušan Vukašinović, Sonja Kesler, Katarina Bradonjić, Iskra Šimon, Zoja Pećinar, Lav Vukašinović i Nikola Tubić.
Na sceni vidimo i kamen kao simbol krša iz kojeg je Nola potekla i plodnu humusnu zemlju gdje je došla. Poenta da će zemlja rađati dok je zemlje, a da je pitanje koga će hraniti, više je nego jasna još u prvom dijelu predstave. Kmečanje bebe prilikom gašenja svjetla možemo tumačiti i kao srećan kraj, ali ovdje nije riječ o sreći, nego o borbi. Dakako, ženskoj borbi za porodicu koja je osnovna ćelija društva, samim tim i osnov patriotizma u širem i kosmopolitizma u najširem obliku.
Da preciziramo, poruke i ideje Isidore Sekulić, obrađene na savremen način, bez prepoznatljivog ambijenta iz njene literature, uočljive su i vidljive. Gospa Nola jeste preteča današnje savremene žene. Njihova borba je veoma slična, a upoređivanje dragocjeno. Predstava dramaturški, rediteljski i glumački jeste i moderna i aktuelna. Ipak, Gospi Noli je, što je utisak tek jednog gledaoca iz sale, još uvijek ugodnije i manje mučno u literaturi i prošlosti, nego na sceni i u sadašnjosti. Ironično, ako ni zbog čega drugog, bar zbog manje papirologije prilikom usvajanja djeteta, čini se da tamo i dalje, kako kaže jedna od replika, "može veći komad đavolu iz usta da iskine".
Pročitajte još:
"Sofka" na Teatar festu: Melodije mile uhu i krik za tvrde uši malograđana
"Una" na Teatar festu: Da li je sloboda izbor bez posljedica ili ipak ima cijenu?
"Bolivud" na Teatar festu: Beskompromisan prikaz beskičmenjaštva
