Iva Milošević pozorišna je rediteljka iz Beograda, koja trenutno radi na finalnim probama s ansamblom Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS) na predstavi "Na slovo F".
U pitanju je tekst Lejle Kalamujić, čija se praizvedba očekuje 8. jula, s početkom u 19.30, a u predstavi igraju Helena Vuković, Haris Bidžan, Vedran Đekić, Ejla Bavčić Tarakčija, Mak Čengić, Sanela Krsmanović, Slaven Vidak, Dino Bajrović, Nerman Mahmutović, Irfan Ribić, Elma Fetić, Faruk Hajdarević, Belma Salkunić i Alisa Čajić. Dramaturškinja je Vedrana Božinović, scenograf Gorčin Stojanović, kostimografiju potpisuje Lejla Hodžić, kompozitor je Vladimir Pejaković, a saradnica za scenski pokret Amila Terzimehić.
Više o ovom komadu, ali i o pozorištu uopšte uoči premijere Miloševićeva je govorila za "Nezavisne".
NN: S obzirom na to da je riječ o novom tekstu, šta nam možete reći o njemu?
MILOŠEVIĆ: Drama "Na slovo F" Lejle Kalamujić prati razvoj prijateljstva između dvoje veoma mladih ljudi koji dele sobu na psihijatrijskoj klinici. Nela (Helena Vuković) i Alen (Haris Bidžan) jedno drugom pričaju o određenim događajima iz svojih života koji su, svaki na svoj način, doveli do toga da njih dvoje sada budu na lečenju. Te njihove priče nisu samo puko pripovedanje, već su scenski oživljene istovremeno kao sećanje i kao komentar. Ovaj komad je dirljiv, povremeno čak veoma tužan, međutim u njega je utkan spisateljičin duhovit i nežan odnos prema ljudskoj duši, životnim krizama, ljudskoj potrazi za smislom, slobodom i ljubavlju.
NN: Ovo će biti peta praizvedba teksta u aktuelnoj sezoni Narodnog pozorišta Sarajevo. Koliko je važno njegovati savremeni dramski tekst na ovaj način?
MILOŠEVIĆ: Smatram da je to odličan potez Narodnog pozorišta Sarajevo, jer jedino tako se publika može upoznati s aktuelnim umetničkim tendencijama i temama u savremenom dramskom stvaralaštvu i podstaći na promišljanje sveta i duha vremena u kome živi. Takođe, time se stimuliše i nastajanje novih dobrih dramskih dela i neguje i osvežava senzibilitet gledalaca.
NN: Koliko ste zadovoljni saradnjom s ansamblom Narodnog pozorišta Sarajevo, kako teku probe?
MILOŠEVIĆ: Veoma sam zadovoljna našom saradnjom. U pitanju je ansambl predstava - četrnaestoro glumaca je u podeli, pretežno mlađe generacije, i gotovo svi su sve vreme na sceni tokom predstave. Svi glumci, kao i ostali saradnici na predstavi, rade sa velikom posvećenošću. Ovaj naš stvaralački proces odvija se u kreativnoj, harmoničnoj i prijateljskoj atmosferi kakvu reditelj samo može poželeti. To je izuzetno važno za rad na ovom komadu s obzirom na to da se bavimo veoma delikatnim i bolnim temama kao što su depresija i drugi psihički poremećaji, osećanje neprihvaćenosti, očaj, ogorčenost, pesimizam i još mnoga druga teška osećanja i životne situacije.
NN: Povodom ove predstave zapisali ste da se nadate da ćete zajedno s ansamblom uspjeti da ukažete na neprikosnoveni značaj ljubavi, dobrote i razumijevanja za drugog, kao i na zlo koje proističe iz predrasuda i okrutnosti. Koliko je zaista pozorište moćno po ovim pitanjima, što se tiče kolektiva i što se tiče pojedinca?
MILOŠEVIĆ: Ja verujem da pozorište ima tu moć da dopre do gledaočevog osećaja za dobro i za lepo i da ukaže na prave vrednosti, dakle da oplemeni čoveka. Ako barem jedan gledalac nakon odgledane predstave oseti žal što ovaj svet nije bolje mesto i oseti kako bi stvari među ljudima trebalo da stoje, onda je to veliki doprinos. Dakle, pozorište može i treba da oplemenjuje i rafinira senzibilitet ljudi i da čini da se zamislimo nad najvažnijim pitanjima o životu i svetu, a tu svakako spadaju pojmovi kao što su empatija, tolerancija, ljubav, etičnost i borba protiv zla.
NN: U prošloj sezoni radili ste predstavu "Brod za lutke" Milene Marković s ansamblom Narodnog pozorišta Niš. S obzirom na to da je prije deceniju i po ovaj tekst sa velikim uspjehom igrao ansambl Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, koliko Vam je to bilo opterećujuće i koliko je NIN-ova nagrada dodijeljena Markovićevoj uticala na to da ponovo oživite baš ovaj tekst?
MILOŠEVIĆ: Ja mnogo volim i cenim Milenu kao pisca. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu sam 2014. režirala praizvedbu njenog komada "Zmajeubice" i od tada sam priželjkivala da dobijem priliku za režiju i nekog drugog njenog komada. Veoma sam srećna što mi je Narodno pozorište Niš ponudilo baš "Brod za lutke", koji govori o životnim lutanjima, potragama i iskušenjima jedne umetnice. Milena na poetski i melanholičan način govori u "Brodu" o tome koliko ume da bude usamljenički i trnovit životni put individue koja odudara od proseka i koja od života očekuje mnogo. Nije mi predstavljala opterećenje novosadska predstava jer se moj rediteljski koncept i čitanje ovog komada u potpunosti razlikuje od onoga koji je imala rediteljka Ana Tomović.
NN: Vjerujete li u pobunu mladih u Srbiji i da će njihova višemjesečna borba donijeti promjene u društvu?
MILOŠEVIĆ: Duboko verujem da će doneti. Mislim da je već veoma revolucionarno to što su studenti probudili ono najbolje u ljudima koji žive u Srbiji, a to su ljudskost i potreba za Srbijom u kojoj neće dominirati agresija i lopovluk. Svi smo osetili da se kao ljudi i sugrađani većinski slažemo oko potrebe za stvaranjem normalnog društva u kojem se poštuju vrednosti građanskog društva i države koja će poštovati prava građana i čije institucije će pošteno i kvalitetno obavljati svoje dužnosti.
NN: Koliko Vam je bilo teško i izazovno svih ovih godina u pozorištu sačuvati slobodu i pravo da radite kako mislite da je to najbolje, ne podliježući pritiscima i ne pristajući na kompromise?
MILOŠEVIĆ: Ja mnogo volim svoj poziv i ne bih ga menjala nikada. Naravno da bavljenje ovim poslom podrazumeva neka odricanja, ali ona mi ne padaju teško jer me ovaj posao suštinski ispunjava. Što se tiče moje karijere ona je do sada tekla tako kako je tekla prvenstveno zahvaljujući tome što sam imala umetničke hrabrosti u svojim režijama. Podsetiću samo na svoju diplomsku predstavu "Shopping and Fucking" kontroverznog pisca Marka Rejvenhila, koja je podigla veliku prašinu. Od nečega što je na početku delovalo kao da je veliki pozorišni incident došlo se do predstave koja je igrala 150 puta i za koju se tražila karta više. Ja mislim da je najveće postignuće u karijeri jednog pozorišnog reditelja trajanje. Pod tim podrazumevam zadržavanje iskonske radosti bavljenja ovim poslom i neodustajanje kada je teško.
NN: Pored festivala na teritoriji bivše Jugoslavije, Vaše predstave gostovale su u evropskim i gradovima na američkom kontinentu. Da li pozorište danas boluje slične boljke bez obzira na geografsku tačku ili nas muče drugačiji problemi u odnosu na svijet?
MILOŠEVIĆ: Mislim da se u zemljama našeg regiona nedovoljno ulaže u pozorišno stvaralaštvo. Pozorište je skupa umetnost i da bi se održala na visokom nivou potrebno je da postoji kontinuirano i redovno veliko ulaganje od strane države u pozorišne kuće i njihove projekte. Ipak, mislim da na prostorima bivše Jugoslavije ima sjajnih pozorišnih predstava i generalno kada poredim sa nekim drugim kulturnim sredinama, pozorišna umetnost na ovim prostorima ne stoji ni najmanje loše s obzirom na tretman vlasti i dominaciju popularne kulture koja se često brka s umetnošću.
NN: Kakvi su Vaši profesionalni planovi nakon premijere u Sarajevu?
MILOŠEVIĆ: Imam nekoliko ideja za buduće režije, a svakako ću se posvetiti svojim studentima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.