BANJALUKA - Predstavom "Pjevanje i ćutanje Sofke Nikolić", po tekstu Milivoja Mlađenovića i u režiji i adaptaciji Sonje Petrović, ansambl Gradskog pozorišta Semberija na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), u četvrtak uveče otvorio je takmičarski program 28. Teatar festa "Petar Kočić".
Riječ je o komadu koji obrađuje lik i djelo pjevačice koja je slavu stekla između dva svjetska rata u Kraljevini Jugoslaviji i koja se povukla iz javnog života 1939. godine, nakon smrti kćerke jedinice. Predstava o slavi, prolaznosti i zaboravu akcenat stavlja na Sofkin odnos sa kćerkom Maricom, njenu grižu savjesti nakon smrti mezimice i preispitivanja o tome da li je bila dobra majka. Uz unutrašnje, tu su ništa manje zastupljeni i vanjski demoni, u prošlosti slavne umjetnice. Radi se o malograđanima prikazanim kroz maske, od Sofkinih početaka u romskim naseljima u blizini Šapca, do onih iz okoline Bijeljine, gdje će provesti posljednje decenije života, u tuzi i osami.
Sofku Nikolić igra sjajna Bojana Milanović, inače gostujuća glumica iz novosadskog Srpskog narodnog pozorišta, koju smo prije pet godina gledali u pobjedničkoj predstavi 23. Teatar festa u Banjaluci. U pitanju je komad "Ko je ubio Dženis Džoplin", koji je, takođe, postavila Sonja Petrović.
Kako u komadu o Dženis, tako i u komadu o Sofki, Bojana Milanović je pokazala odlične vokalne sposobnosti, dok je Sonja Petrović u obje predstave suprotstavila dvije sredine: konzervativnu ruralnu i, uslovno rečeno, liberalnu urbanu.
Put slave Sofke Nikolić vodio je od Mostara, Sarajeva, Zagreba i Beograda, preko Pariza, Pešte, Praga, sve do američkih metropola. Ona se, međutim, kako i sama Milanovićeva kaže u jednom od audio-snimaka ubačenih u predstavu i snimljenih po originalnom dokumentarnom materijalu, uvijek vraćala svom narodu i svojoj Jugoslaviji, da bi završila gotovo zaboravljena od svih u blizini groba svoje Marice.
"U provinciji se nesmetano tuguje. Tako se ne može tugovati u velikom gradu", parafraza je onoga što je na okruglom stolu nakon predstave rekao autor komada Milivoje Mlađenović. S druge strane, dok je radila na ovoj predstavi, Petrovićeva je, kako je i zapisala u riječi reditelja, na umu imala mit o Demetri i njenoj kćerki Persefoni koju je oteo Had i odveo u podzemlje. To je, uostalom, i prikazala u predstavi uvođenjem Sofkinih mačaka, koje simbolizuju sponu između živih i mrtvih i u čijem obliku su i bogovi drevnog Egipta posjećivali podzemni svijet.
Mačke i malograđane sa maskama igrali su: Nenad Blagojević, Dušan Ranković, Dragana Arsenić, Mihailo Maksimović i Ivan Petrović u dobroj timskoj igri i još boljem rediteljskom rješenju Sonje Petrović. Petrovićeva je predstavu postavila tako da cijeli ansambl igra u korist Bojane Milanović. Iza scene to je, takođe, većinu predstave, svirajući klavir radio Igor Kajmaković, dok su u jednom trenutku na pozornicu izašli i zasvirali Stanko Zarić na harmonici i Nenad Bošnjak na violini.
Sofkinu kćerku Maricu igrala je Mirna Jovanović, ali tu je bila i jedna identično obučena lutka, dokazujući koliko jedna mala intervencija iz svijeta lutkarstva može pomoći dramskoj predstavi. Ipak, većinu drame na svojim leđima nosila je Bojana Milanović, u svojoj kondiciono, glumački i pjevački zahtjevnoj ulozi, čas savijajući, čas ispravljajući leđa, čas bivajući najpoznatija mlada umjetnica svog vremena, čas utučena starica, čas ulazeći u blještave haljine, čas vraćajući se u dronjke. Takav kontrast sposobni su prikazati samo glumci velikog formata, a Bojana Milanović u svojoj trenutnoj punoj glumačkoj snazi pokazala je na koji način može vladati scenom i koliko velika može biti.
Da li namjerno ili slučajno, ona je u ovoj predstavi miješala ijekavicu i ekavicu. Ako je namjerno, to je vjerovatno zbog toga što je Sofka živjela u raznim sredinama. Ako je slučajno, to glumici ne možemo uzeti za veliku, ali ipak uzimamo za zamjerku, jer sudeći po ostatku predstave, ona teži nedostižnom savršenstvu.
Sve vrijeme predstave Milanovićeva boravi na sceni, dok publika prati Sofkinu borbu sa spoljnim i unutrašnjim svijetom, usklađenom sa ritmom klavira i efektnim asistencijama ostatka ansambla. Pored gorenavedenog mita o Demetri, u arhetipu Sofkine ljubavi prema djetetu prepoznajemo i čehovljevsku tugu.
"Čehov je svoju priču 'Tuga' pisao po mom životu", reći će Luka Laban u drami "Profesionalac" Dušana Kovačevića, a ovu rečenicu slobodno bismo mogli da stavimo i u usta Sofke Nikolić. Kao što je Čehovljev Jona Potapov u priči "Tuga" o smrti svog djeteta na kraju morao da priča konjima, tako je i Sofka Nikolić govorila mačkama. Tačnije, ona je govorila sa svojim mrtvim djetetom pred mačkama i tu tugu, najveću na svijetu, jasno smo vidjeli i osjetili u interpretaciji Bojane Milanović, uprkos ili baš zahvaljujući tome što ona Sofku nije igrala kao tihu, uplakanu, nepokretnu, nego kao grubu, otresitu i izgubljenu ženu.
Takvom će je prosto učiniti njenih milion ožiljaka na duši.
Sofku Nikolić je u Mostaru svojevremeno, dok pjeva njegovu "Eminu", slušao Aleksa Šantić. U Zagrebu je njene nastupe gledao Ranko Marinković, a u Beogradu Branislav Nušić, Tin Ujević, Rade Drainac i ko sve ne. Da se družila sa Žankom Stokić i Dobricom Milutinovićem u predstavi saznajemo tek preko audio-snimka, a da ju je u kafani zasmijavao "blesavi glumac" i "spadalo" Raša Plaović čućemo samo u jednom dijalogu sa kćerkom. U adaptaciji i postavci Sonje Petrović iz originalne drame izbačeni su dijelovi o družbi sa tim, kako će Sofka reći, divnim svijetom.
Petrovićeva se fokusirala na česte "ofove", ponavljajuće scene sa mačkama, učestala dobacivanja sredine, kako bismo što više zavirili u bezdan i bezizlaz glavne protagonistkinje. Tu je i jedna mučna scena silovanja, nakon koje je silovatelj tjerao silovanu da pjeva. U pomenutoj sceni sa mladom Sofkom dobili smo naznake toga kako je, u njeno vrijeme iza scene i reflektora, bilo teško pjevačicama, pogotovo ako su romske nacionalne manjine. Ovdje, po zamisli autora komada, kreće sukob između ženskog rađalačkog i muškog ratničkog svijeta. Taj sukob proizvodi kletve i otuđenost, ali daje i jasniju sliku jedne sredine i vremena.
Sonja Petrović se, dakako, feminizmom bavi i u komadu o Dženis Džoplin i u komadu o Sofki Nikolić, s tim što je u ovom drugom slučaju on, ako tako možemo reći, opravdaniji. Rodne nejednakosti i te kako su bile izraženije na Balkanu dvadesetih godina prošlog vijeka nego za vrijeme seksualne revolucije u Americi šezdesetih.
Sofka Nikolić je rodila kćerku kada je imala svega 15 godina, a ostala je bez nje, relativno mlada, u svojoj 32. godini. Iako je Sofkino dijete umrlo od tuberkuloze, a ne zbog njenog pjevanja i odsutnosti, pjevačica će osjećati krivicu do kraja života, dokad će, sa neznatnim prekidima, trajati njeno ćutanje.
Ćutanje na momente prekida glas kćerke, njena želja iz zagrobnog svijeta da joj majka pjeva za djecu Banjaluke, ugroženu zemljotresom iz 1969. godine.
Tu na simboličkom planu čujemo glasove novih ženskih pokoljenja o pokušaju odbacivanja ženske krivice koju je nametnulo muško patrijarhalno društvo, uz opštu i sveprisutnu malograđanštinu.
Pored toga što donosi melodije mile uhu, ova predstava, stoga, jeste i krik u tvrde uši društva koje do kraja još uvijek nije skinulo stege sa žene, koja u isto vrijeme želi da bude majka i da ima karijeru, makar to bila i karijera pjevačice. Sve u svemu, Gradsko pozorište Semberija je za jedno malo i mlado pozorište stvorilo jednu veliku predstavu, koja je označila odličan početak 28. Teatar festa "Petar Kočić".
