BANJALUKA - Predstavu "Una", za koju je tekst napisao Stevan Koprivica po motivima romana Mome Kapora, a u režiji Dejana Projkovskog, ansambl Zvezdara teatra iz Beograda odigrao je na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske u subotu uveče, 6. juna, treće takmičarske večeri 28. Teatar festa "Petar Kočić".
Roman "Una", koji je objavljen 1981. godine, spada u red najčitanijih djela Mome Kapora, ne samo zbog intrigantne ljubavne priče oko koje se radnja odvija, već i zbog načina na koji je autor uspio da dočara duh jednog vremena.
Kako je Ana Kapor, Momina kćerka, napisala u predgovoru knjige, "Una" je ljubavni roman, ali je ljubavna priča u njemu najmanje važna - mnogo je važnije sve ono što je prati, a to je prije priča o suštinskoj ljudskoj potrebi za slobodom, koja se, u vrijeme kada je knjiga nastala, skupo plaćala.
"Čovek uzima onoliko slobode koliki mu je kapacitet pluća. Niko vam neće reći: 'Budite malo slobodniji'. To morate sami da rizikujete i platite cenu na koju ste spremni", svojevremeno je govorio Kapor, a ovo je misao koja se, između ostalih, može čuti u prvim minutima igranja komada i provlači se cijelim njenim tokom.
Ova posveta zabranjenoj ljubavi i pravu na slobodu izbora imala je i svoju filmsku verziju u režiji Miloša Radivojevića, sa Radetom Šerbedžijom i Sonjom Savić u glavnim ulogama, a kako je Koprivica naveo, pozorišno čitanje moralo je da se izmakne iz filmskog, pa i literarnog predloška i potraži nove ishode u "fatalnoj privlačnosti" vremešnog harizmatičnog profesora i samosvojne i eruptivne studentkinje.
Kao i u romanu po kojem je drama rađena, ali i u filmu, centralne figure predstave su sredovječni profesor sociologije medija Mišel Babić (Nikola Ristanovski) i mlada studentkinja sociologije medija Una Vojvodić (Magdalena Mijatović), ali je kontekst prenesen u savremeno doba, odnosno u vrijeme u kojem su društvene promjene svakodnevne, a sloboda upitna kategorija.
U predstavi prepoznajemo i određeni društveni i politički kontekst: previranja na Univerzitetu u Beogradu, uticaj političkih opredjeljenja na razvoj karijere, manipulativni karakter masovnih medija, ograničenja demokratije…
U središtu priče je Una, čija se motivacija ne može svesti samo na ljubavnu priču - lik koji Mijatovićeva igra ne traži isključivo romansu, već izlaz iz unaprijed definisanog svijeta uloga.
Ona odbija da bude svedena na očekivanja koja joj nameću godine, okruženje ili tuđa tumačenja njenog života, ona se bori za pravo na slobodu misli, slobodu govora, kreativnosti, ona traži slobodu, ali čini se da ne zna gdje tačno da je traži - da li unutar sebe ili spolja.
Za razliku od nje, profesor Babić je čovjek koji takođe pokušava da pronađe svoju verziju slobode, ali u okviru vremena koje ga sustiže i ograničava - no, njegova sloboda često se manifestuje kao bijeg od prošlosti, a Unina sloboda je usmjerena ka budućnosti, ka mogućnosti da se život tek započne.
Ovogodišnji Teatar fest održava se pod sloganom "Od igre do sigurne kuće - i nešto više od toga" i u fokus stavlja položaj žene u raznim životnim ulogama, a u tom kontekstu predstava dobija dodatno značenje.
Taj prostor od-do nije samo društvena zona rizika, već i prostor u kojem se oblikuje ženska autonomija - "Una" u tom kontekstu otvara pitanje suptilnijih oblika ograničavanja - onih koji ne dolaze spolja kao zabrana, već iz unutrašnjeg i spoljašnjeg pritiska da se sloboda stalno opravdava.
U tom okviru Unina potreba za slobodom postaje ključ za razumijevanje njenog lika jer ona ne traži sigurnost kao konačno odredište, niti prihvata da bude definisana isključivo kroz odnos prema muškarcu.
Ipak, predstava istovremeno pokazuje i ograničenja tog otpora: sloboda koju Una traži nije jednostavna niti bez posljedica, već stalno pregovaranje između želje i cijene koju ta želja nosi.
Lik Olge Babić (Sena Đorović), profesorove supruge, predstavlja drugi oblik ženskog iskustva - život unutar stabilnosti, prihvaćenih pravila i društveno potvrđenih izbora.
Ali i taj prostor sigurnosti nije prikazan kao potpuno oslobađajući, već kao druga vrsta ograničenja, a između Une i Olge uspostavlja se tiha linija ženskog iskustva u kojem se sloboda ne mjeri samo kroz pobunu, već i kroz pitanje šta se sve prihvata zarad mira.
Dukić (Marko Gvero) je prorektor koji u ime političke stranke kojoj pripada želi da uz Uninu "pomoć" ili, kako on kaže, malu uslugu (koja je zapravo ucjena obustavom procesa protiv njenog oca i dobijanje prestižne Fulbrajtove stipendije) sazna na kojoj je strani profesor Babić, lijevoj ili desnoj, a kroz njegov lik možemo spoznati da je sloboda kategorija koju čovjek treba osvojiti, ali ne uz malu cijenu.
Najveći kvalitet predstave nalazi se u glumačkom ansamblu.
Nikola Ristanovski gradi profesora Mišela Babića u kojem je prisutna velika želja za slobodom, ali slobodom bez odgovornosti - njegov lik nije ni romantični heroj ni moralni prestupnik, već čovjek uhvaćen između iskustva i želje da još jednom povjeruje u mogućnost životnog preokreta.
Nasuprot njemu, Magdalena Mijatović igra Unu kao energiju koja remeti ustaljeni poredak, ali ne kao simbol mladosti, već kao ženu od krvi i mesa, sa svim kontradikcijama koje takva pozicija nosi.
Sena Đorović vješto je izgradila lik žene koja ne uspijeva da razumije prvo čovjeka sa kojim živi, i u tom smislu vrlo je tolerantna, strpljiva, ali da i krči svoj put ka slobodi nemajući nikakvu vrstu animoziteta prema mladoj ženi sa kojom je njen suprug u ljubavnoj vezi. Marko Gvero na visini zadatka predstavlja političku ravan ovog komada i čovjeka koji je pragmatičan, na "liniji" i brani svoje stavove.
Predstava u pojedinim segmentima gubi dramaturšku oštrinu, oslanjajući se više na atmosferu nego na jasno vođen konflikt, što povremeno usporava sam ritam igranja, ali ne narušava osnovnu ideju - da je riječ o predstavi koja se bavi unutrašnjim, a ne spoljašnjim stanjima likova.
Scenski prostor i vizuelna atmosfera za koje je zadužen Valentin Svetozarev podržavaju ideju zatvorenog, ali emotivno nabijenog svijeta, dok prostor djeluje kao okvir u kojem se sloboda stalno preispituje, nikada ne ostvaruje do kraja, a muzika, čiji je autor Goran Trajkoski, prati unutrašnja stanja likova.
U konačnom utisku "Una" se ne može posmatrati samo kao ljubavna priča ili adaptacija književnog djela - ona funkcioniše kao scenska studija o potrebi žene da pronađe sopstvenu slobodu, čak i kada ta sloboda nije lako dostižna niti definisana.
Njena ambicija je da ispita šta danas znači voljeti, sjećati se i birati slobodu, a upravo zbog toga ova inscenacija ostavlja utisak djela koje ne završava spuštanjem zavjese nakon igranja komada, već nastavlja da traje u razgovorima nakon predstave - da li je sloboda izbor bez posljedica ili ipak ima cijenu?
