Ivica Buljan poznati je pozorišni reditelj, koji će na Veliku scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) 15. marta postaviti predstavu "Mali ratovi i kabine Zare", a riječ je o praizvedbi teksta Vide Davidović, banjalučke spisateljice sa beogradskom adresom.
Autorski tim predstave čine i Robert Valtl, dramaturg, Aleksandar Denić, scenograf, Ana Savić Gecan, kostimografkinja i Petar Bilbija, kompozitor. U predstavi igraju glumci NP RS Nikolina Friganović, Nataša Ivančević, Željko Erkić, Senad Milanović, Nataša Perić i Anando Čenić, te studenti druge i četvrte godine Akademije umjetnosti u Banjaluci: Anđela Tasić, Anđela Rakočević, Miloš Drljača i Miloš Ćebić.
Više o predstavi uoči praizvedbe Buljan je govorio za "Nezavisne".
NN: Šta su u ovoj predstavi "Mali ratovi", a šta "kabine Zare"?
BULJAN: Tekst ima dva vremena koja se prepliću. Prošlost se događa devedesetih i sadašnjost koja se u širem smislu može događati prije desetak godina. Mali ratovi mogu označavati ratove devedesetih kojih smo bili zatočenici i čije žrtve još uvijek osjećaju psihički i fizički stres. Zara u suvremenom svijetu predstavlja novinu, trgovački lanac koji momentalno reagira na promjene modnih trendova. Ono što ljubitelji mode vide na modnim revijama u Parizu, Njujorku ili Londonu, već za tjedan dana se može pojaviti u svim gradovima koji imaju Zaru. Prije bi modni trendovi u udaljenije gradove stizali za godinu-dvije, a sada doslovno u par dana. Zara je visoka moda za siromašne. O njoj postoji mnogo ovisnika. A suze u kabinama Zare, znače svu bol onih koji se osjećaju debeli, ružni, odbačeni. Prisiljeni su uspoređivati se s vitkim modelima. Drama je napisana iz ženske perspektive i junakinje su dvije djevojke: jedna Mala u devedesetima, a druga Mala, ona iz današnjeg doba je kćer Male iz devedesetih. Mi se u ovoj predstavi bavimo čestim ženskim pitanjima. Riječ je o fokusiranosti na položaj žene u društvu, ali prije svega na intimne probleme. Odnos s majkom, odnos prema vlastitom tijelu, odnos sa starijim ljubavnikom, s bratom, prijateljem, prijateljicom. To u onom spektru svakodnevnih stvari, poput hranjenja, vježbanja, posla, porodičnih obaveza.
NN: Na dijelu scenografije na "tri" jezika piše "pušenje ubija". Ono što je apsurd jeste da dva puta latinicom i jednom ćirilicom piše potpuno ista stvar i svako ko dođe sa strane to primijeti na cigaretama kod nas. Da li ovim i Vi naglašavate neku vrstu apsurda?
BULJAN: Scenografija je rad Aleksandra Denića, vizualnog umjetnika iz Beograda, koji ove godine predstavlja Srbiju na Venecijanskom bijenalu. Aleksandar radi sa Frankom Kastorfom, koji je jedan od najvećih svjetskih režisera i svi koji prate teatar znaju da on koristi ikonografiju pop kulture i znakove, kako ih on naziva, stanovitog korporativnog kolonijalizma. Scenografija se sastoji od jedne popartovski dekomponirane kutije cigareta Marlboro. Marlboro je jedan od najjačih brendova dvadesetog stoljeća pa sve do danas kada se dogodila smjena u tretiranju cigareta u svakodnevnom životu, u medijima i popularnoj kulturi. Ovih dana smo čitali članak da Marlboro uskoro nestaje. Vidina drama svaki prizor započinje rečenicom "iza sedam gora, iza sedam brda i dolina u zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina". Aleksandar Denić preuredio je čuveni logo Marlbora, koji se inače sastoji od tri, u sedam brda. Dio gdje piše "pušenje ubija" jeste naljepnica koja čini kompletnu scenografiju. Naravno, to možete da tumačite na najrazličitije načine. Možemo se poigravati sa vorholovskom ikonografijom pop-arta. U bivšoj Jugoslaviji meki Marlboro se licencno proizvodio u Bosni i Hercegovini. Marlboro je i metafora šverca na najvišoj državnoj razini. Naravno, vrata od kojih je napravljena naljepnica "pušenje ubija" ima konotacija koje ste vi spomenuli. Politika se uselila i na kutije cigareta, a zbog visokih marži, duvan je uvijek stvar države.
NN: Scenografiju je radio umjetnik iz Beograda, a upravo u Beogradu ste upoznali Vidu Davidović, gdje Vam je bila asistentica režije na predstavi "Idiot". U više navrata ste govorili da volite da sarađujete sa mladim ljudima i da Vas u teatru interesuje savremenost. Šta je savremeno u tekstu Vide Davidović?
BULJAN: Kada radimo neki projekt, mi se uvijek pokušamo vratiti u prošlost da vidimo na kojim on temeljima stoji. Nitko od nas nije se sam pojavio kao osamljena kometa, nego uvijek imamo svoje prethodnike. Prije Vide, da ne idemo duboko u prošlost, u suvremenoj ženskoj dramaturgiji, postoji Biljana Srbljanović, koja je između ostalog i njena profesorica i mentorica u radu na ovom tekstu. Biljana je postavila temelje suvremenoj dramaturgiji. Imamo i Tanju Šljivar, koja je također Banjalučanka, a čije su teme tranzicijske traume i položaj žene u postratnom društvu. Vida čini treći koncentrični krug, da ga tako nazovemo. Vidu uspoređujem i sa autoricama britanskim kao što su Sara Kejn iz generacije u devedesetim godinama ili Kae Tempest koja je danas jako prisutna na evropskim scenama. Ona je u isto vrijeme dramski pisac, ali i rep pjesnikinja. Ona zapravo sa jezikom radi političku inovaciju. Tu su negdje i Vidine drame. Na tematskoj razini, drama govori o odnosu mlade djevojke u devedesetima prema majci ili prema bratu kojeg je izgubila u ratu. Ona u novom ciklusu postaje majka koja ima kćer, a zapravo je riječ o transferu traume koja nikako da se zaliječi. I što to proizvodi u ženskom tijelu? Proizvodi kod Male iz današnjeg vremena anoreksiju.
NN: Anoreksija je, dakle, posljedica transgeneracijske traume?
BULJAN: Upravo to. To su teme o kojima se u društvu vrlo malo govori, ali taj kompleks, taj problem je sve više i više prisutan.
NN: Tu dolazimo i do kabina Zare?
BULJAN: Da, to je odgovor na pitanje koje ste pitali na početku. U simboličkom i u stvarnom značenju u kabinama Zare ljudi su, prije svega djevojke, opsjednute izgledom. Mi moramo taj kompleks tretirati kao neku vrstu poremećaja koji zbilja traži brigu društva, a ne olako odbacivanje kao da je to nekakav trend. Ne, to je doista krupni društveni problem o kojem se tek počinje ozbiljnije govoriti, kao što se prije jednog desetljeća počelo govoriti o depresiji. Do tada depresija nije shvaćana kao ozbiljni poremećaj, a tako je danas i u slučaju tretmana anoreksije.
NN: U jednom od intervjua koji ste dali ovih dana rekli ste da banjalučki glumci najviše liče na zagrebačke. Možete li obrazložiti?
BULJAN: Ovdje bih se pozvao na distinkciju o kojoj je govorio Branko Gavela kada je pričao o kulturološki uvjetovanim glumačkim predispozicijama u nekim sredinama. Banjalučki glumci su introvertiraniji. U tom smislu sam ih više uspoređivao sa zagrebačkima. Glumci sa kojima sam radio u Beogradu su puno otvoreniji, prikazuju emocije neusporedivo jednostavnije, bez ikakve ograde. Ovdje imam osjećaj kao da radim sa glumcima koji su zatvoreniji, diskretni i sa kojim treba više vremena da ih se otvori, ali kada se otvore, onda su povjerljivi. Mislim da svaka sredina ima neke svoje karakteristike. Jezik i sredina oblikuju glumačko tijelo.
NN: Kokan Mladenović ovih dana radi u Hrvatskoj i za jedan tamošnji medij je rekao kako je on postao pozorišni nomad zbog svojih političkih stavova. Vi ste pozorišni nomad, rekao bih, po sopstvenom izboru?
BULJAN: Apsolutno. Instinktivno sam odabrao teatar kao svoj medij, jer sam nomad u svom biću. Ne mogu to samo povezivati sa teatrom. Meni je stvarno užitak da putujem i da radim u različitim sredinama. Ne doživljavam to kao poteškoću. Prije Banjaluke sam radio u Oslu. Tamo sam boravio dva i po mjeseca, prije Osla u Splitu, prije Splita u Ljubljani. Prije godinu dana sam imao premijeru u Njujorku. Dva puta sam režirao u Africi, u Obali Bjelokosti, pa u Litvaniji, u Njemačkoj, u Portugalu, Francuskoj, Italiji... To je moja strast i ne osjećam ni u jednom trenutku ni zamor ni prisilu.
NN: Koliko su slični ili različiti pozorišni pristupi od Afrike do sjevera Evrope ili Amerike?
BULJAN: Mislim da je posvuda u svijetu to jedna te ista teatarska zajednica. Vrlo su male razlike. Postoje možda različite škole i u tome kako se pristupa glumcima. Međutim, mi kroz rad dođemo do toga da smo svi ljudi, da smo svi slični i da smo svi usmjereni prema nekom projektu. Istražujemo kroz razdoblje proba i dođemo do nekog rezultata koji prikazujemo pred publikom. Magija teatra je, dakle, posvuda ista. Postoje, naravno, društvene razlike. Društvene razlike se, naravno, odnose na zdravlje neke sredine, zdravlje u smislu koliko je teatarski sistem uređen i kolika su izdvajanja za teatar. Zajednica i država smo svakako mi sami. Naš prema teatru, a ne nekoga ko je na vlasti. Oni me apsolutno ne zanimaju. Dakle, zajednica formira svoj odnos i svoje potrebe za teatrom. Tu postoje neke razlike. U nekim sredinama je to uređenije. Teatar ovisi o generalnom razvitku društva. U nekim sredinama je vrlo važno, čini mi se, ono što pokušavam prikazati u predstavama. Zašto u Banjaluci ovaj tekst Vide Davidović danas? On govori o traumama, a čemu traume mogu služiti? Ne da dodatno traumatiziraju publiku, nego da se ljudi, koji u bilo kojem trenutku osjećaju nešto slično, upravo ovakvim predstavama zaštićuju i da kažu, gle ja nisam sam na ovom svijetu koji ima taj problem.
NN: To je ono ujevićevsko "pobratimstvo lica u svemiru"?
BULJAN: U tom pobratimstvu ja prepoznajem druge s kojima mogu komunicirati na taj način. To je jedna Delezova stara definicija za literaturu, ali mislim da se ona vrlo dobro može primijeniti na teatar. Delez kaže da je literatura mjesto slaboga i drugoga. A ko je slab i ko je drugi? I onda ih počne nabrajati: žena, dijete, stranac, životinja, cvijet i na kraju kaže kamen. Teatar je u pravom smislu mjesto drugoga, svih onih koji nisu na prvom dominantnom mjestu. Mi smo u isto vrijeme roditelj, partner, muž, žena, dijete, učitelj, službenik i u tom nizu nas teatar podsjeća da trebamo imati razumijevanja da smo na nekim funkcijama na mjestu onoga ko dominira, a u drugim funkcijama smo drugi. Dakle, teatar uvijek radi iz pozicije onog drugog i slabijeg, nezaštićenijeg. To je nešto što je naša najveća vrijednost i snaga. Iz nje proizilazi i društvena, politička i prije svega intimna moć teatra.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.