BANJALUKA - Predstavu "Majstori, majstori", rađenu po filmskom scenariju Gorana Markovića, adaptiranom za teatar, u režiji Marka Misirače, ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS), na velikoj sceni ove kuće, pretpremijerno je izveo u četvrtak uveče, dok je premijera bila zakazana za većeras.
Riječ je o velikoj ansambl predstavi u kojoj igra 19 glumaca, a kojima je Misirača, možda i više od onoga koliko zahtijeva tekst, na radost publike, ostavio prostora za dokazivanje na sceni. Komad faktički nema glavnog lika i svi su podjednako dominantni na pozornici, što dva sata u sali čini isuviše kratkim vremenom.
U ovoj dinamičnoj strukturi naglašenog scenskog pokreta (scenski pokret i koreografija djelo su Anđelka Beroša), "prva među jednakima" ne po prostoru, nego po umjeću bila je Nikolina Friganović. Ona je Kristini, nastavnici biologije, dala takav karakter da je na kraju uspjela da bude dominantnija od svog strogog muža, nastavnika opštetehničkog obrazovanja, kojeg igra Aleksandar Stojković Piksi.
Naravno, poređenja sa kultnim filmom Gorana Markovića nastalim prije 45 godina u vrijeme zenita, slobodno možemo reći, najbolje generacije srpskih glumaca, koliko kod bila nezahvalna, toliko su i neminovna. Stoga, primjera radi, možemo reći da je poslije Zorana Radmilovića, Piksi imao izuzetno težak posao da dočara nastavnika OTO-a. Možemo pomenuti i da se Danilo Kerkez, koji igra Đoku Viskija, nastavnika srpskohrvatskog jezika, poslije mladog Aleksandra Berčeka, našao u krajnje nezavidnoj poziciji, jer je Berček u ovom filmu demonstrirao najbolju interpretaciju poezije ikada viđenu na ovim prostorima.
Međutim, naša je sreća da možemo reći i da su i Piksi i Kerkez, na drugačiji način od velikana prethodnika, uradili svoj posao na zavidnom nivou i dali doprinos u ovoj, prije svega, glumačkoj predstavi.
Podsjećanja radi, radnja ovog komada prati dvije krajnosti u jednom danu.
To je ujedno prvi radni dan mladog službenika (Ilija Ivanović) koji je došao u jednu osnovnu školu nakon prijave nastavnice engleskog jezika o seksualnom uznemiravanju i posljednji radni dan čistačice škole (Vedrana Mačković).
Filmska čistačica zvala se Keva, dok se pozorišna zove Stara.
Uz naglašenu socijalističku ikonografiju koja se preko projektora učitava na scenografiji Dragane Purković Macan, uz pionirske crvene marame i plave kape sa naglašenom petokrakom učenika škole, rekli bismo da je Marko Misirača drugaricu Staru namjerno preimenovao po drugu Starom, prvom čovjeku jugoslovenskog socijalizma, poslije čijeg odlaska je isti počeo da se urušava.
Na ovakav zaključak dodatno upućuje to što Goca, nastavnica engleskog jezika (Snježana Mišić), koja za seksualno uznemiravanje prijavljuje Bogdana, zamjenika direktora škole (Boris Šavija), dolazi iz Zagreba i koristi tamošnji izgovor.
Ovdje je potrebno napomenuti da je vrijeme radnje u odnosu na originalni tekst ostalo isto, a da je mjesto premješteno u Banjaluku.
Ipak, bez obzira na rediteljeve namjere i tačnost ovog tumačenja: korupcija, nepotizam, karijerizam, ogovaranja, ucjenjivanja, seksualno uznemiravanje, mobing, zloupotreba partijske knjižice i sve negativne pojave koje možemo učitati u predstavi, na našu nesreću danas djeluju pomalo i benigno. Ma koliko nas jedan akter komada podsjećao da je maligni, a ne benigni tip, gorepomenute anomalije društva, dominantnije su u stvarnosti nego u umjetnosti.
Četiri i po decenije ranije pričati o svemu ovome, a pričati se moglo jedino uvijeno preko skrivenog društvenog angažmana, djelovalo je avangardno i provokativno.
Sa druge strane, doneseni karakteri, recimo, seksualnog predatora u vidu profesora fizičkog vaspitanja (Senad Milanović) ili isfeminiziranog nastavnika likovne umjetnosti u svom njegovom preziru prema malograđanštini (Pavle Pavić), stipse na poziciji šefa računovodstva (Željko Erkić), ostaju trajni biser i vrijednost ovog teksta, jako vidljiv i osjetan kako u predstavi, tako i u našoj svakodnevici.
Sam tekst dobio je naslov po jednom stihu kultne pjesmi Aleksandra Sekulića "Majstori u kući". Akteri predstave Narodnog pozorišta Republike Srpske, dramaturški (dramaturg Aleksandar Vasiljević) "rasparčali" su pjesmu po stihovima i njene fragmente, znalački ubacili tamo gdje to radnja iziskuje, što je na simboličkom nivou dalo još veći legitimitet Sekulićevim metaforama.
Želju da sami kuću uređuju, našim majstorima neće dati strogi predstavnici sistema Kole i Miloje, u još dvije sjajne interpretacije glumaca Ognjena Kopuza i Ljubiše Savanovića. Scena u kojoj Miloje, kao glavni majstor, uređuje naše kuće i naša školska dvorišta po sopstvenom nahođenju, dok oko njega, ne bi li ga oraspoložila, igra Bosa daktilografkinja (Smiljana Marinković), vrhunac je ove tragikomedije, oličene u poltronizmu. Navikla da bude glavni majstor, direktorica škole u igri Miljke Brđanin, pobuniće se protiv Miloja, ali neuspješno, jer, kako je i sam reditelj rekao, Milojeva majstorija se, nažalost, jedina ne dovodi u pitanje.
U predstavi pored pomenutih glumaca igraju i Zoran Stanišić, Nataša Ivančević, Dragana Marić, Anando Čenić i Dana Poletan, a većina glumaca, pored osnovnih uloga u nekoliko navrata, igraju i učenike škole. Vrijedna pomena jeste i scena dječjeg horskog izvođenja pjesme, napisane za Staru, koja kao svojevrsna predstava u predstavi, daje jaku aluziju na vrijeme socijalističke ideologije i indoktrinacije, a ujedno zbog glumačkih bravura prilikom oponašanja dječjih recitacija biva jedna od najkomičnijih u komadu. Sve u svemu, riječ je komadu koji, pored odličnih individualnih glumačkih ostvarenja, donosi kolektivnu igru vrijednu svakog poštovanja, vođenu preciznom i pedantnom rediteljskom rukom Marka Misirače.
Iako je glumica Mira Banjac prije pet godina prilikom projekcije filma "Majstori, majstori" u čast četiri decenije od premijere, kazala da majstori glume, kakvi su igrali u ovom ostvarenju, više ne postoje, što je potpuno tačno, mi u Banjaluci možemo trenutno biti ponosni i zadovoljni našim majstorima sa scene, koji govore o majstorima našeg društvenog uređenja. Ako već nema tu moć da bude društvena opomena, a umjetnost to nikada nema u odnosu na kolektiv, nego samo na pojedinca, danas kada se od nas krije broj učenika upisanih u prvi razred osnovnih škola u Republici Srpskoj i kada je školstvo zrelo za jednu ozbiljnu reformu, na primjeru posvećenosti aktera komada, ova predstava bar može da bude putokaz kako savjesno i znalački da radimo svoj posao. Vjerujemo da ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske čeka još mnogo igranja ovog komada te da on svakim novim igranjem može postati samo bolji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.