BANJALUKA - Predstava "Kuća" Narodnog pozorišta Republike Srpske pretpremijerno je izvedena na sceni "Petar Kočić" u nedjelju uveče, a premijera bi trebalo da bude odigrana večeras.
Riječ je o novoj režiji Nikole Kolje Pejakovića, kućnog reditelja nacionalnog teatra Republike Srpske, koji ujedno potpisuje i adaptaciju teksta Nebojše Cileta Ilića.
Dva dobro poznata imena, prvenstveno iz srpske kinematografije, odnosno glumačke branše, ovaj put sarađivala su kao tekstopisac i reditelj, a njihova saradnja, kao što se i pretpostavljalo, u ovoj predstavi išla je u korist glumcima na sceni.
"Kada glumac napiše pozorišni komad, najmanje što očekuješ je da umešno i znalački postavi sukob i da, shodno svom glumačkom iskustvu na sceni, komad ne boluje od nekih osnovnih boljki od kojih boluju komadi pisaca-početnika. Cile (pisac) je to i uradio", zapisao je Kolja, a zapisano se ispostavilo tačnim.
Ispočetka pomalo kilav i ispitivački odnos oca (Vladimir Đorđević) i kćerke (Anđela Rakočević), preći će put od nesporazuma do katarze i smiraja, a iz njihovog dijaloga nećemo saznati samo o propasti njegove supruge i njene majke, koja ih je vodila u porodičnu propast, nego ćemo spoznati i, špenlerovski rečeno, o "propasti zapada".
"Propast zapada", odnosno strogo kapitalistički ustrojenog društva sa izmišljenim pravima, ali bez pravde, oličena je u Kenu, liku kojeg tumači Velimir Blanić.
Ken je robotizovana pojava zaposlena u firmi koja svoje radnike šalje kao ispomoć domaćinstvima. Srpsko domaćinstvo u Kanadi, kao i svako drugo, ima svoga Kena.
On po ugovoru ne smije da razgovara sa ljudima u čijoj kući služi i ova prenaglašena situacija, kao što je i sve sa Kenom prenaglašeno, otkriva hladnoću jednog društva u koje su ljudi iz cijelog svijeta migrirali u potrazi za srećom.
Ironično, oni su u tom društvu sve nesrećniji i sve otuđeniji, pogotovo u vremenu postkovida.
Ovdje Kolja, u neku ruku, nastavlja svoju priču iz komada "Hrkači", glasno pominjući "javnu tajnu" da majka, koja se u predstavi pojavljuje samo u vidu urne s njenim pepelom, nije preminula samo zbog otuđenosti, nego konkretno i zbog vakcine protiv kovida.
Kao protivteža ocu, kćerki i Kenu, u komadu se pojavljuje i đed (Željko Stjepanović), donoseći iz Banjaluke u Kanadu svoju radost, svoju tugu, svoju nostalgiju, priglavke, slavsku svijeću i ikonu.
Kolja neće propustiti priliku da đedu prišije komunističku prošlost, da otkrije razloge zašto slava u njegovoj kući nije imala kontinuitet, ali ni da ga "vrati" na put pravoslavlja, pokajanja, pomiritelja i ujedinitelja porodice.
Đedova stanja i raspoloženja, njegova dobrota i blagost, sjajno su se "snašli" u glumački zrelim godinama prvaka drame Željka Stjepanovića, koji zna šta igra, jer i publika, u većini slučajeva, ne može da ne zna za jednog takvog čovjeka što život provodi u tihoj patnji za svojom djecom.
Emotivni susret porodice i zapitanost nad sličnim sudbinama pojedinaca iz publike, međutim, u više navrata "razbijaju" komične situacije, a ovdje ćemo pomenuti samo dva specifična slučaja, generalno svojstvena umjetnosti Nikole Kolje Pejakovića.
U jednom trenutku kćerka, otac i đed pale džoint u kojem se, između ostalog, nalazi pepeo majke, što djeluje u najmanju ruku izvitopereno, čak i kada je riječ o Kitu Ričardsu, koji je svojevremeno izjavio da je šmrkao pepeo svog pokojnog oca, a ovi likovi, rekli bismo, blažeg su karaktera od slavnog gitariste "Rolingstonsa".
U drugom trenutku robotizovani Ken postaje polaznik ili položajnik, odnosno čovjek koji prvi (ispostaviće se i jedini) dolazi na porodičnu slavu, po pravilima države, u čast aktuelnog prajda, obučen u žensku odjeću.
Iako su kćerka i otac pretpostavljali da je njihov Ken ispod higijenske maske Avganistanac ili Meksikanac, u službi komedije, za njega se ispostavlja da je Slavko iz Čelinca.
Ova krajnje komična scena ipak će za mnoge u publici biti suvišna, jer i lik Kena takođe doživljava preobražaj krsteći se ispod slavske ikone, a zbog uvjerljivosti drame možda bi bolje bilo da je ostao robotizovan.
U svedenoj scenografiji Dragane Purković Macan, u intimnoj atmosferi male scene, tokom predstave "Kuća", dakle, vidimo dva potpuno suprotstavljena svijeta; jedan nametnuti strogo materijalistički čijim pravilima se ne isplati suprotstavljati (što osjetimo po strahu oca) i drugi, pun religioznih motiva, svijet pravoslavlja u kojem reditelj predstave vidi spas za sve svoje likove.
Pored dva svijeta, dva gorepomenuta, kako već rekosmo specifična slučaja, svojstvena su Koljinoj umjetnosti. Specifikom takvog rukopisa razvučen je između lutalačkog miljea ulice i težnje za kućom, da li da je riječ o domu i domovini ili o onoj vječnoj kući, kojoj teže svi vjerujući ljudi.
S tim u vezi, predstava "Kuća" za nekog će ostati samo komad pretrpan motivima stvoren po idealističkim principima dobra i zla, dok će za druge biti iskrena i pitka ispovijest autora, a prvenstveno reditelja koji je osjetio i miris džointa (sa pepelom ili bez) i miris kandila.
Radi se, da zaključimo, o ili-ili predstavi, u kojoj akteri mogu biti ili pukovnici ili pokojnici, koju publika može ili da voli ili da ne voli.
Zlatne sredine, a zlatna sredina je možda i najpogubnija za umjetnost, neće biti.
Od mjesta u pozorišnoj sali zavisi sve. Pojedina sjedišta će prisutne voditi od ivice suza do salvi osmijeha, a pojedina jednostavno neće raditi. Što se autora ovog teksta tiče, na svu sreću, sjedio je na ovom prvom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
