BANJALUKA - "Razbijeni krčag" Hajnriha fon Klajsta u režiji i adaptaciji Tatjane Mandić Rigonat novi je komad ansambla Narodnog pozorišta Republike Srpske, koji jasno i bez uvijanja progovara o važnim temama današnjice upirući prst ka korumpiranim centrima moći gdje zloupotreba položaja i seksualni prestup prolaze bez adekvatne kazne, čak i nakon što budu otkriveni i dokazani.
Iako napisan prije više od dvije stotine godina, ovaj komad bolno je aktuelan.
U njemu je ciničan smijeh glavnog negativca Adama, kojeg igra Aleksandar Stojković Piksi, toliko težak da je tas na vagi boginje pravde tu naprosto mali i nemoćan.
Predstava je pretpremijerno izvedena u ponedjeljak uveče i već prvo igranje pred publikom otkriva da rediteljka u potpunosti vlada temom.
Ona saosjeća sa Evom i Gretom, iskorištenim i izmanipulisanim ženama mlađe dobi, daje im glas i predstavu, kako unaprijed otkriva, posvećuje je svim Evama i Gretama: onima koje ćute, onima koje su progovorile, onima koje će tek progovoriti.
Evu i Gretu igraju Tara Jovanić i Ana Vinčić, studentkinje četvrte godine na banjalučkoj Akademiji umjetnosti, čime uprava nacionalnog teatra Republike Srpske nastavlja pozitivnu praksu angažovanja novih glumačkih snaga.
Ujedno, Greta je dopisan lik koji nije postojao u originalnom Klajstovom tekstu, a koji simbolizuje snagu današnjih mladih djevojaka da progovore o svojim i problemima svojih vršnjakinja ucijenjenih od raznoraznih Adama, čemu posebno svjedočimo u glumačkoj branši u posljednjih nekoliko godina.
Uprkos tome što Greta na kraju bezuspješno tumara scenom, očajnički tražeći pravdu koja je nestala negdje u "tamnoj šumi" (umjetnička slika Biljane Đurđević, koja se uz ostale njene slike i boginju pravde vidi uz pomoć slajda na sceni), njena funkcija u komadu je izuzetno bitna zbog toga što je prva progovorila i, ispostavlja se, bila jedina podrška Evi.
Tumačeći Gretu, Ana Vinčić uzima mikrofon u svoje ruke i u potpunosti koristi svojih pet minuta slave, dajući dodatni društveni angažman ovoj verziji "Razbijenog krčaga". Jedan mikrofon se koristi u predstavi kao mogući simbol onoga koji ima pravo glasa, ma šta to pravo na kraju značilo.
Za razliku od Grete, Eva se bori sa većim pritiskom. Imperativ "govori" s kojim se suočava, u njenom slučaju kasnije biva zamijenjen upitnom rečenicom "zašto si ćutala do sada?", ali bez obzira na nerazumijevanje okoline, njenu sramežljivost, u izvedbi Jovanićeve, smjenjuje određena vrsta ponosa i dostojanstvenosti.
Drama se sve vrijeme odvija u sudnici koja prokišnjava i u kojoj stvari od početka ne funkcionišu. Publici je jasno ko i na koji način manipuliše. Zaplet je, dakle, predvidiv. Međutim, ono što je iznenađujuće jeste da sudija Adam na početku komada liči na čovjeka iz Klajstovog vremena, dok se na kraju sa balkona ceri u odijelu krojenom po posljednjoj modi. U tradicionalnoj odori sudije, isto tako, Adam je u čestom dijalogu sa sudijskim savjetnikom Valterom koji kao da se obukao kod Armanija. Valtera igra Ljubiša Savanović. On je neka vrsta revizora koji neprestano priča o pravdi, ali je do kraja ne sprovodi. Savanovićevog i Piksijevog lika jedno veče ćemo vidjeti u pozorištu, a njihove prototipe već sutradan na dnevniku. Napad na Piksijevog Adama, kako sam kaže u jednoj replici, jeste napad na državu. Ovdje je posrijedi skrivanje iza kolektivnog identiteta, nakon nečasnih radnji koje je, nažalost, toliko ustaljeno u dnevnopolitičkom mulju u kojem se kao društvo odavno nalazimo.
Elem, odlično urađeni kostimi Ivane Ristić kao da sami pričaju koliko su problemi o kojima se govori u predstavi ujedno i stari i trenutni. Takođe, scenografija Dragane Purković Macan i muzika Elija Rigonata u potpunosti su u funkciji predstave.
Za scenski govor bio je zadužen dvostruki dobitnik Sterijine nagrade iz ove oblasti Dejan Sredojević. Njemu ili samoj rediteljki, u zavisnosti čija je to bila zamisao, ovom prilikom upućujemo i manju primjedbu, jer likovi govore ekavicom. Kada banjalučki ansambl igra Nušića na ekavici, to je sasvim prihvatljivo, ali ne mora takav slučaj biti sa Klajstom koji je preveden sa njemačkog.
Što se tiče samog ansambla, Miljka Brđanin, Slađana Zrnić i Boris Šavija, publiku su u više navrata podsjećali da je "Krčag" izvorno komedija, odnosno kako je sam pisac to definisao "vesela igra". Zrnićevu smo ovaj put gledali u manjoj ulozi gospođe Brigite, ali ona i ovdje pokazuje da ne postoje male uloge. Miljka Brđanin ovdje dobija više prostora i ostvaruje ulogu koja će, čini se, publika voljeti slično kao onu iz predstave "Naši dani" Željka Stjepanovića.
U komadu još igraju Vladimir Đorđević i Ilija Ivanović. Oni tumače Fajta Timpela i Ruprehta, oca i sina kojima je stalo do časti, ali u slučaju sina odbrana časti pada u sjenu ljubomore, koja će ga skupo koštati. Igrajući Ruprehta, Ivanović je kao još jedan student banjalučke Akademije u kratkom vremenu, nakon komada "Ni riba ni meso", ostvario drugu zapaženu ulogu u Narodnom pozorištu Republike Srpske.
Tatjana Mandić Rigonat Klajstovu "veselu igru", kako sama otkriva, doživljava ironično i njeno čitanje je, u pravom smislu riječi, mračna satira. Rediteljka je na scenu postavila jednu buntovnu predstavu o stvarnim problemima koji se tiču svih nas i, pozamašnim umjetničkim zamahom, prokazala štićenike trulog birokratskog sistema iz "vladavine najgorih". Ako poslije izvedbe iz sale izađemo sa knedlom u grlu, znači da smo prisustvovali jednoipočasovnom času empatije, koji će nas učiniti makar za tren saosjećajnijim i boljim ljudima.
Malo li je od jedne pozorišne predstave, na trenutnu sveopštu, moralnu i inu krizu?!
